Primo Levi, rođen 1919. godine, talijanski je pisac i kemičar, poznat po svojim dirljivim autobiografskim knjigama i razmišljanjima o preživljavanju u nacističkim koncentracijskim logorima.
Kao preživjeli iz najozloglašenijeg nacističkog koncentracijskog logora, Primo Levi se bojao da nitko neće povjerovati u ono što je vidio, kako su ljudi ponižavani i uništavani u Auschwitzu.
I nije lako povjerovati.

U Zar je to čovjek autor opisuje što je doživio tijekom svog 11-mjesečnog boravka u koncentracijskom logoru: hladnoću, glad, nedostatak sna, robovski rad, teške fizičke patnje.
Auschwitz. Mjesto gdje ljudi nemaju imena, već su samo brojevi. Gdje su ljudi “srednji rod jednine“. Gdje vrijedi (logorska) poslovica: “Kada se mijenja, mijenja se nagore.”
Danas se ova Levija knjiga smatra jednim od najvažnijih djela literature koja dokumentira nacističke zločine. I, po mom skromnom mišljenju, ovo je jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala na temu holokausta.
Na samom početku u Predgovoru autor piše: “Potreba da se “drugima” ispripovjedi, da se “druge” učini sudionicima, poprimala je među nama, prije i poslije oslobođenja, značaj neposredna i silovita poriva, do te mjere da se natjecala s drugim elementarnim potrebama: knjiga je napisana da udovolji toj potrebu; u prvom redu, dakle, s ciljem unutarnjeg oslobađanja.“
Pri tom dodaje: “Držim da je suvišno isticati kako ništa nije izmišljeno.” Nije suvišno istaknuti činjenicu da stvari napisane u ovoj knjizi nisu izmišljene jer, premda znamo da su se dogodile, svejedno čitamo u nevjerici.
Za razliku od mnogih drugih koje sam čitala, kod ove knjige ton pripovijedanja je ono što me se posebno dojmilo; autor je hladan i suzdržava se od izražavanja osjećaja. Ne iskazuje užas koji je osjećao, već to prepušta čitateljima.
“…a kada bih u jednu sliku mogao sažeti sve zlo našega vremena, odabrao bih tu sliku koja mi je bliska: suhonjav čovjek, pognute glave i pogurenih ramena, na čijem se licu i u čijim se očima ne može naslutiti trag misli.”
Događaji i scene iz logora su toliko strašne i gotovo nepojmljive da nema potrebe iskazivati dodatne osjećaje kako bismo osjetili jezu prilikom čitanja.
Upravo u toj autorovoj suzdržanosti i pisanju gdje on preuzima ulogu istraživača i promatrača leži najveća snaga ove autobiografije. Vještina autora da to promatra na takav način jer doista vrijedna divljenja. Ne znam kako mu je pošlo za rukom pisati o strahotama koje je proživio tako ponizno, obzirno i tiho.
Zamislite čovjeka kome, zajedno s dragim osobama, oduzimaju njegov dom, njegove navike, njegovu odjeću, napokon sve, doslovce sve što ima: bit će to prazan čovjek, sveden na patnju i potrebu, komu nije stalo do dostojanstva i razbora, jer to se lako dogodi onome tko je sve izgubio, da izgubi sebe sama…
U poglavlju Utopljenici i spašeni autor piše kako je dvosmislen život Lagera (logora) i pokušava objasniti smisao jer tvrdi da “nijedno ljudsko iskustvo nije lišeno smisla“. Navodi da je Lager bio “čak u znatnoj mjeri, orijaško biološko i društveno iskustvo“. Opisuje kako se ljudi bore kako bi preživjeli, kako smišljaju načine da dobiju komad kruha više, kako da si priskrbe nekakvu, makar i najmanju, “povlasticu” – “Premnogo je putova koje smo doumili i primijenili da ne umremo: onoliko koliko je ljudskih karaktera.”

Ova knjiga me podsjetila na jedinstvenu funkciju književnosti kao umjetnosti – nevjerojatna svjedočanstva osoba koje više nisu tu. Jedini način da s njima komuniciramo jest upravo književnost. I u takvom obliku će živjeti zauvijek.
Da književnost ne postoji, da nema ovakvih romana, užasi holokausta možda bi se s većim vremenskim odmakom i zaboravili. Zahvaljujući knjigama na ovu temu, sve žrtve živjet će u riječima onih koji su se odvažili pisati o tome i srcima onih koji su te knjige čitali i suosjećali.
Ova knjiga je razlog zbog kojeg volim književnost.