Sada nakon točno 10 godina sa sigurnošću mogu reći da je odlazak u Afriku bilo to putovanje koje je u meni započelo prekretnicu, promijenilo pogled na svijet i postavilo temelje osobe koja sam danas.
Prije samog puta
Sjećam se kao da je bilo prošli mjesec. Siječanj 2014.-e. Ja sam u Zadru na fakultetu. Budi me mobitel, zovu me iz udruge za rad s mladima – Breza, gdje sam volontirala i radila kad sam bila u Osijeku. Javim se, a pitanje ko’ iz topa: “Bi li išla preko projekta u Burkinu Faso, u Afriku?” Rekla sam „da“ prije nego mi je mozak procesuirao na što sam upravo pristala. „Ok, moraš se odmah cijepiti protiv žute groznice i početi uzimati antimalarike jer je put za 4 tjedna“ „Čekaj što? Ali ja idem u Portugal kod frendice Anite za 10 dana, ali čekaj…(računam u glavi)…stignem, stignem.“ „Ok, moraš poslati putovnicu u Rim za vizu i ugovoriti cjepivo danas, bez toga ne možeš ući u zemlju“.
Može!
I sjetim se, jao ali ja idem u Portugal i treba mi putovnica! I igrom slučaja (iako ne vjerujem u slučajnosti) ja sam iz nekog razloga kartu kupila preko osobne i mogla putovati bez putovnice. Kakva sreća. Ugovorim cjepivo, počnem piti antimalarike (od kojih sam imala grozne noćne more) i otputujem kod Anite. Ona je jedna od mojih najboljih prijateljica iz djetinjstva i živi u Portu. Ne trebam ni spomenuti, provod života, ali o tome drugom prilikom. Vratim se ja tako u Zadar i spremim za Afriku.
Razmišljam o „slučajnostima“ i kako nam život ponudi iskustvo kada smo na njega baš spremni. Djevojka koja je prvotno trebala ići dobila je posao na kruzeru i mjesto se oslobodilo. Nitko drugi nije HTIO ići u tako kratkom roku u Burkinu Faso koja nije uopće turistička zemlja, dapače čak nije ni preporučljivo ići bez pratnje i lokalnih vodiča.
Išli smo u organizaciji EU projekta A Possible World pod vodstvom talijanske udruge ‘Progeto Modno Mlal’, nas 10 studenata iz Njemačke, Italije, Poljske i Hrvatske i 2 voditelja iz Italije. Put u Burkinu Faso trajao je 14 dana, bio nam je organiziran program, smještaj i hrana. 22.2.2014. sletjeli smo u glavni grad Burkine Faso, Ouagadougou (čita se: uagadogu), ili kako ga lokalci zovu Waga. To je bio prvi puta da sam napustila Europu.
Dolazak u Burkinu Faso
Dobili smo nekoliko smjernica o Burkini čisto da znamo gdje idemo i kako se pripremiti. Burina Faso jedna je od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Pretežno je muslimanska zemlja te smo morali spakirati primjerenu odjeću (pokriti ramena, dugačke lagane hlače). Upozorili su nas da je tamo zastupljen patrijarhat a bilo kakva politička pitanja, nisu dozvoljena. Morali smo ponijeti lijekove, zaštitni faktor od sunca, sapun za pranje robe (na ruke) i ručnike.
Letimo iznad Burkine, pripremamo se za slijetanje, noć je a kroz prozor ne vidimo ništa. Mrkli mrak u cijeloj zemlji. Kreću se nazirati ulična svjetla glavnog grada oko aerodroma. Otišli smo iz temperature ispod 0 i sletjeli u ‘hladnu’ večer na 30 stupnjeva. Osim tog prvotnog šoka najviše me začudilo kako je zrak težak nekako prašnjav i suh pa je trebalo oko minute da nam se tijelo prilagodi. Drugačiji, čudni mirisi, kao da si na drugom planetu. Veliki ventilatori na stropovima u svakoj prostoriji. Njihov aerodrom je jednostavan ali ima sigurnosnih provjera kao da su vojska, službenici u bež kratkim vojničkim hlačama i majicama. Nakon 9 sigurnosnih provjera konačno smo se uputili u prenoćište. Bili smo po 2 u sobama, ostavljamo stvari i bacimo pogled na smještaj. Ima sve što treba, jako jednostavno, skromno i uredno. Kupaonica cijela u pločicama. Tuševi bez zastora i vrata, WC takozvani „čučavci“. Ventilatori na stropovima, udobni kreveti, lagana plahta. Iako su komarci malaričari uobičajena pojava, bilo nam je prvu noć čudno spavati unutar mreže. Znali smo da nismo više doma.
Program
Obišli smo cijelu Burkinu Faso uzduž i poprijeko. Svaki dan imali smo bogat program koji je otprilike izgledao ovako: dizanje oko 6-7 sati te doručak koji je 14 dana bio identičan gdje god smo bili: francuski kruh i džem od manga ili papaje, samo jedna vrsta čaja -crni Lipton, Nescaffe u vrećici i mlijeko za kavu iz konzerve (jer drugačije ne postoji). Crni Lipton ne mogu ni dan danas nakon 10 godina pogledati više.
Nakon doručka išli bi posjetiti afričke udruge i organizacije kojima A Possible World projekt pomaže, posjetili bi sela, grad i mjesta u kojoj te udruge ili organizacije djeluju. Poslije ručka, ‘turistički’ ali pod vodstvom nekog od lokalaca razgledavali bi mjesto, te oko 18-19 sati krenuli na večeru i konačno u prenoćište.
Za vrijeme putovanja pratila nas je talijanka koja radi za projekt u Burkini i uvijek muška osoba (lokalac) koji nas je vodio po mjestu, jer se po Burkini ne može ići bez lokalnog vodiča. Prije svega je to zbog jezika (jako malo ljudi priča engleski, francuski je službeni jezik a u manjim mjestima priča se samo afričkim dijalektima), ali i zato što bijelci (kao stranci) ne mogu zalaziti gdje ih je volja. Imali smo svog vozača kombija i na vrhu krova su se gdje god smo išli vozikale naši koferi i stvari.
Utisci i dogodovštine koji su ostavili traga
Ceste su uglavnom makadami i promet je bio rijedak. Rasvjetu smo samo vidjeli u glavnom gradu Ouagadougou i Bobo Dilasso-u, nigdje drugdje. Ponekad bi vidjeli ljude u autima, na biciklima, ali uglavnom su vozili motoriće. Kad bi došlo do drugog mjesta morate stati ispred rampe i čekati dok vas službenik ne pusti. Ta rampa se dizala i spuštala ručno.
Zanimljivo je da ono što je nama jabuka, naranča i limun (oni ga nemaju), njima je to mango, papaja, indijski oraščić i ananas. Drveća manga rastu doslovno na svakom koraku, ali zato im je izbor povrća jako siromašan. Jeli smo uglavnom rižu u umaku od kikirikija, lokalno povrće, voće i piletinu koja je imala neki dehidriran okus. Vodu smo morali kupovati u plastičnim bocama. Bilo mi je nevjerojatno da ta voda koju bi kupili u roku od pola sata od silne vrućine bila toliko topla da je to u kombinaciji s okusom plastike bilo baš grozno za piti.
Priroda – netaknuta i apsolutno prekrasna, drugačije biljke i drveće, neopisivo bistri slapovi i rude vapnenca su prizor koji zlata vrijedi. Stanemo mi tako jednom iznad doline vapnenca i kakvo ludilo od scenarija. Fascinirala me činjenica kako iskopavaju rude tako da ostave drvo netaknutim. Drveće i priroda im je dragocjena tako da bi kopali sve oko drveća. To bi izgledalo poput stupa na kojem je živo drvo. Divili se mi tom prizoru i skužimo da nam je kombi zapeo u pijesku, tako da smo svi izašli, gurali i na sreću se izvukli. Nisam sigurna kada bi tamo „pomoć na cesti“ stigla, ali da je vrijedilo za takav prizor, apsolutno.
Navečer se može vidjeti na tisuće zvijezda jer je svuda je mrkli mrak. Jednu večer bili smo smješteni u srcu Burkine u prekrasnom kampu s bungalovima i odlučili izvući krevete i spavati pod zvijezdama. Noć bude iznenađujuće hladna tako da do jutra je samo nas 3 od 10 izdržalo vani. Nismo se baš naspavali što od hladnoće, to od neke „rike“ u pozadini što ni dan danas ne znamo od koga je bilo.
Divlje svinje trčkaraju okolo, neobične grbave krave, crne kokoši, štrkljavi dingosi, jedna deva. Majmun na uzici, nilski konji i krokodili su jedine životinje koje smo sreli (nema mačaka ni ptica). Jedan od najljepših posjeta bio je onaj jezeru krokodila (u mjestu gdje štuju krokodile kao svete životinje) koji su dresirani i ne napadaju čovjeka. Mogli ste se slikati s njima i dirati ih, ukoliko vas ne prepadne prizor od 5-6 krokodila na obali. Pričali su kako krokodili i ljudi žive u suživotu i da su nebrojeno puta krokodili spasili djecu od utapanja. Lokalci krokodile hrane kokošima i itekako znaju s njima.
Burkina Faso je zemlja najpoznatija po izvozu karite maslaca kojeg zovu ‘žensko zlato’, i imali smo priliku vidjeti kako se radi te ga raditi sami. Sve rade žene, ručno i bez strojeva, i treba nekoliko mjeseci da bi se dobio maslac u formi koju mi poznajemo. Koža im je nevjerojatno glatka, bez obzira na dob. Cijena kile karite maslaca je bila 2€, a one od toga ne bi dobile gotovo ništa. Glavni uvoznik su Francuzi i sjećam se da me užasno potresla ta nepravda da te žene toliko vrijedno tamo rade, a čitav mjesec bi možda bile plaćene 100 dolara koje ne bi smjele uzeti za sebe već su morale dati muževima.
Kada prolazite ulicom manjeg grada ili sela nerijetko ćete čuti glazbu koju na ulici sviraju lokalci i vidjeti djecu koja neumorno skaču i plešu na živahne ritmove. Simbol Afrike su bubnjevi džembe, koji označavaju radost i slavlje nešto posebno što riječi mogu teško opisati. Jedan dan imali smo sat Afričkog plesa koji je trajao 3 sata bez prestanka! Na 42 stupnja svi su popadali u roku od sat vremena ali smo se ja i jedna kolegica držale do zadnjeg trena. Našem instruktoru je ta 3 sata bilo taman, ne sumnjam kako je on mogao još 3 sata đipati bez prestanka. Pojam za vrijeme je tamo jednostavno drugačiji.
Fotografiranje ljudi, posebno žena i djece nije dozvoljeno i morate ih pitati za dopuštenje, ali su se jako voljeli slikati i pozirati, osjećali bi se važno ali i očekivali isplatu. Ne nužno novac, često bi im prazne bočice za vodu puno više značile od bilo čega.
Bilo je predivnih iskustava i prizora ali isto tako neugodnih i gorkih. Kako u cijeloj Burkini Faso nema niti jednog bijelca, po prvi puta smo doživjeli da se u nas ‘bulji’ i čudno gleda kao što kod nas može biti slučaj sa pripadnicima druge rase. Gdje god da smo došli pročulo se da je stigao ‘kombi pun bijelaca’ tako da bi djeca dotrčala za nama u grupicama i slijedili nas gdje idemo, prosili za plastične boce (koje kasnije prodaju i koriste za nabavku vode) koja je za njihove pojmove abnormalno skupa (strašna činjenica je da je CocaCola jeftinija od boce vode), a žene su prodavale plodove poput manga, zapakiranih indijskih oraščića ili medom povezani sezamovi kolačići. Ta prodaja, nije bila, dođeš na tržnicu i tamo žene prodaju, već bi to izgledalo ovako: Parkiraš kombi, okruže ga žene i djeca, i kroz prozor ti u krilo sleti mango i rukica koja traži novac.
Posjetili smo lokalnu bolnicu i naučili da jedino za što tretiraju bolesnike je AIDS, malarija i žuta groznica. Nemaju niti adekvatnu opremu, niti osoblje, niti sredstva. Nerijetko su ljudi umirali od upale pluća, kašlja ili spolnih bolesti. Prosječni životni vijek bio je 36 godina. A činjenica da su se tek tada se gradili WC-i po prvi puta me zapanjila.
Jedan dan išli smo u posjet lokalnom kralju sela koji ima 6 žena i dobili naputke što ga (ne) smijemo pitati. Primjerice, da smo ga pitali koliko ima godina, bili bi osuđeni na smrtnu kaznu! Došli smo do sela i jedna od žena čekala je da dobije znak da nas smije uvesti u selo. Dolazimo, a mladić srednjim dvadesetima sjedi na „tronu“ iliti malo većoj stolici za blagovaonu, sav ponosan i ni manje ni više vadi mobitel da obavi važan poziv. Sjećam se da sam pomislila, gdje ga zaboga puni! Nakon razgovora, dobili smo dozvolu prošetati selom i vidjeli prizore od kojih me i dan danas hvata jeza. Iako su većinom muslimani u manjim selima ima jako puno šamana. Vidjeli smo kamene stupiće koji su imali izrezbarene oblike lica na kojima je bila skorena krv. Rekli su nam kada ljudi koje opsjedne demon (odnosno pate od mentalnih bolesti, šizofrenije) moraju žrtvovati živu kokoš tako da ju do smrti lupaju o taj stup. To je jedini način da se oslobode zlih duhova. Taj dan nikom nije bilo do jela, a kamo li piletine.
Nešto što mi se apsolutno urezalo u pamćenje je bio otpad kojeg ima posvuda; crne vrećice lete, smeće po ulicama, u lokalnoj rijeci, a niti jedan koš za smeće ili kontejner. Prizor dječice kako se igraju u toj mutnoj sivoj rijeci, sa ogromnim crnim somovima koji plivaju među njima i ženama koje u toj istoj rijeci peru rublje, scena je koja je ostavila cijelu grupu bez riječi.
Posjetili smo nekoliko škola i jedan fakultet pričali s mladima i djecom i oni su nas sa čudom gledali kao da smo s drugog planeta. Djeca u osnovnim školama često ne znaju koliko imaju godina, i nikada nisu vidjeli bijelce. Pitali bi nas stvari poput: Kako ste došli ovdje? Što je avion? Imate li vi krave od tamo gdje dolazite? Gledali bi našu boju kože, proučavali, dotakli nas i zatim gledali svoj dlan jel im se „boja“ preslikala. Mladi na faksu su bili dosta obrazovani i upućeni u događanja u svijetu iako nisu nikada otišli iz Burkine. Gledali bi ta nasmijana lica, žarke poglede i slušali njihove želje i snove za odlaskom u Ameriku i Europu, a meni bi se oči punile suzama znajući da se treba dogoditi čudo da se taj san ostvari. Kako su neke stvari u životu nepravedne.
Jedan od potresnih dana bio je kada smo išli u posjet u selo kako bi naučili čime se bavi udruga koja obučava žene kako se pravilno brinuti za novorođenče. UN je organizirao humanitarne misije jer su primjetili kako veliki broj djece umire. U Burkini kao i u većini zemalja Afrike postoji problem pothranjenosti (8 od 10 djece do 7.-e godine umire od pothranjenosti, bolesti i loše brige majke). Majke bi često (jer prerano postanu majke i nemaju adekvatnu izobrazbu) daju bebama od jednog mjeseca piti vodu. Osim toga, često i ne žele biti majke i ta briga za dijete im predstavlja teret. Pojam obitelji i odnosa majke i djeteta je tamo puno drugačiji nego što ga mi poznajemo. Nikada neću zaboraviti rečenicu: „Ako preživi, preživi. Do 6.-te godine dijete je samo teret, a ako do tada poživi, mora ići raditi!“.
Posjetili smo nekoliko domova koji su zapravo kuće od blata sa slamnatim krovovima bez prozora, cigle, vrata, struje i vode. Imali smo priliku vidjeti kako mjeriti pothranjenost djece. Teško je bilo svjedočiti tim uvjetima u kojima djeca žive. Iznošeni dresovi poznatih nogometaša (iz donacija), bosi, poderanih hlača, napuhanih trbuščića sa promjerom ruke kao vaša dva prsta. Obuzme te istovremeno žalost i ljutnja jer im ne možeš svima pomoći, i zapitaš se o stvarima kojima ti pridaješ vrijednost.
A onda opet, najčudniji osjećaj koji dodatno pojačava taj utisak je kada vidiš koliko su ta djeca bezbrižna i sretna sa svijetom u kojem žive. Utrkuju se gurajući staru gumu od bicikla, loptaju se, trče za kokošima, čupaju im perje, i smiju se našoj boji kože, noktima i robi. Nešto najljepše što možeš vidjeti. Ona iskrena sreća, neiskvarenost, toplina, život bez mobitela, materijalnih stvari, druženje, suživot sa životinjama i prirodom, pjesma i zajedništvo – jedan potpuno drugačiji svijet od onog koji mi poznamo.
Povratak u realnost
Cijelo putovanje svaku večer bismo diskutirali o onome što smo vidjeli, pisali bilješke, i za razliku od ostatka grupe nisam imala potrebu plakati. Nekako sam se prepustila iskustvu bez očekivanja i dozvolila si biti u trenutku. Osjećala sam da je sve što smo vidjeli jako jako teško, potresno i dodirne te u srž ljudskosti. Svakako nije iskustvo koje bi bilo za svakoga. Zadnja 3 dana putovanja nisam mogla više jesti, sve manje sam mogla piti vodu, razbolila sam se, što sad sa sigurnošću mogu reći od iskustva kojeg sam tamo doživjela.
Došla sam u Hrvatsku i završila na zaraznom odjelu. Oboljela sam od 2 virusa, jedan je bio u trbuhu drugi u crijevima i morala ići na infuziju svaki dan jer nisam htjela ostati u bolnici. Izgubila sam 9 kila, bila kompletno dehidrirana jer mi je bilo jako teško piti vodu, od svega mi je bilo muka. Ali, nakon 10 dana sam počela nadolaziti.
Moram priznati pišući ovo nekoliko puta su mi došle suze, teško je bilo predočiti to bogato iskustvo, događanje i dojmove koje sam donijela iz te zemlje u riječi na papiru. I evo koliki utisak je ostavilo na mene nakon toliko godina.
Svatko od nas tamo naučio je puno, otkrili smo dijelove sebe i lekciju što je bogatstvo i vrijednosti koje čovjek treba njegovati. Sjećam se da mi je trebalo oko dva mjeseca da se stišaju dojmovi i da mogu ponovno normalno razgovarati sa ljudima iz ‘našega svijeta’. Burkina je kao vremeplov, čak na drugi planet gdje bi se bilo tko od nas morao resetirati na nulu, da bi mogao živjeti onako bezbrižno kao što tamo žive. Kažu da je značenje Burkine Faso “Zemlja ljubaznih, poštenih ljudi”. A rekla bih i životnih učitelja. Zahvalna sam što sam imala priliku biti dio dvotjedne ekspedicije a svakom tko se osjeća poziv, savjetovala bih: Prepusti se pustolovini, jer pronaći ćeš odgovore koje ni ne znaš da tražiš.
Hvala ti što čitaš ☺ Lijep dan ti želim.
Wow wow wow…kako eye-opening clanak! Odlicno napisano i docarano. Jedva cekam sljedeci, ovo je za svaku pohvalu, u svakom smislu. Bravo Saro ❤️
Hej Tena hvala ti puno na čitanju i dijeljenju svojih utisaka. Baš me veseli ako sam uspjela predočiti dijelić onoga što sam tamo doživjela 😊 super je imati platformu gdje možemo dijeliti iskustva jedni od drugih 😁