The Muza

Zašto je važnije nego ikad raditi na odnosu kad dođe dijete?

Autor teksta:

Izabela Pleša

Ovu ću temu započeti rečenicom koju ste, u nekoj od varijanti, zasigurno čuli od ljudi koji već imaju djecu, dok vi sami još uvijek niste imali djecu. To je rečenica:

Dolazak djeteta iskustvo je koje u potpunosti mijenja dinamiku para.

Iako ju možda niste čuli u ovakvom formatu, nego u puno sirovijim varijantama kao što je „Sve će se to promijeniti jednom kad dobijete djecu“ ili  „Uživajte dok još nemate djecu.“ poanta izrečenog je sljedeća – s dolaskom nove malene osobe, vaš život postaje drugačiji. 

Ljudska djeca u trenutku kad se rađaju nesamostalna su za život i potrebna im je neprestana njega kako bi stala na vlastite noge, stekla fizičku i mentalnu otpornost i postala punopravni članovi čovječanstva. A u tom važnom procesu sazrijevanja i uspravljanja – najčešće im pomažu mama i tata.

Mama i tata koji su tek jučer bili ljubavnici, partneri i dvoje ljudi koji su imali vremena baviti se jedno drugim u svakom trenutku u kojem žele odjednom su bačeni u vrtlog novih odgovornosti, obasuti kišom emocija u svim rasponima i vlastitom procesu promjene koji treba (tako nas barem uče) proći tiho i neopaženo kako bi dijete barem dobilo dojam stabilnih i mirnih roditelja.

Dakle, kad ljudi kažu da se sve mijenja jednom kad dođe dijete – oni su u pravu. Ali ta rečenica je samo izjava. Samo svjedočanstvo koje ne pomaže budućim roditeljima stvoriti kvalitetan plan igre. To je izjava kojom parovi priznaju poraz i govore: „Da, prije no što smo dobili djecu i mi smo izlazili, i mi smo se vodili za ruke, i mi smo išli na spojeve – ali naš simbol ljubavi je došao na svijet i mi smo prestali voditi računa jedno o drugome. Izgubili smo se u roditeljstvu, ali sjećam se, sad kad vidim vas, da smo nekoć i mi bili par.“

Sudeći po istraživanjima, to je nešto što se dogodi 2/3 parova koji su potvrdili da im je kvaliteta odnosa znatno opala kad su dobili dijete. 

Zašto se to događa?

Sigurno ste čuli onu izreku koja kaže da se naš život sastoji od naših navika i da naše navike govore o našem životu više nego riječi kojima opisujemo što nam je u životu važno. Ta je izreka jednako tako točna kao i izjava da se život jednom kad dođe beba mijenja.

Jednom kad u život novih roditelja dođe beba, navike su prvo što se u potpunosti mijenja. Spavanje do 9 uz sporu kavu i maženje nije više moguće jer beba ima svoju rutinu koja joj je potrebna da bi funkcionirala i treba mamu i tatu koji će joj tu stabilnost omogućiti.

Spontanost vrlo brzo odlazi u pozadinu života roditelja, dok odgovornost i sigurnost preuzimaju vodeća mjesta. A to znači da se i vrijednosni sustav para mijenja – nešto što je bilo visoko na listi životnih prioriteta prije rođenja djeteta, postaje vrlo nevažno jednom kad se dijete rodi.

I to je normalan dio ljudskog iskustva. Sazrijevanja. Prihvaćanja nove velike i važne uloge identiteta – postajanja ocem i majkom. 

No, dok učimo postati netko novi i procesuiramo promjenu koja nas okružuje, a uz to provodimo većinu vremena brinući o bebi – ponekad zaboravimo tko smo bili.

Individualno i zajedno.

Prošlo je 16 mjeseci otkako smo Dinko i ja postali roditelji. Proces prilagodbe na to da nas je troje, da naš život više neće biti onakav kakav je bio dok smo bili sami – trajao je sve do prije nekoliko mjeseci. Početni šok para koji je 11 godina proveo bez djeteta, bio je velik.

Ja sam oduvijek bila osoba koja je voljela raditi, pisati, čitati i odjednom – ništa od toga više nisam mogla raditi. Ne onako kako sam navikla. Neprekinuto, polako i pažljivo. Dani kao da su odjednom brojali puno manje od 24 sata, a i taj mali broj rasprodao bi se velikom brzinom na šetnje, hranjenja, uspavljivanja i igru. 

Isto tako, uvijek sam u životu imala problem sa shvaćanjem da trenutna životna situacija nije stalna i zahvatila me velika panika kad sam pomislila da je ovo očito sad naš život. Više nema mjesta za mene, samo za brigu o njoj.

Naš bogati društveni život i večeri druženja, odlazaka na koncerte, u kino, na putovanja – zamijenilo je svakodnevno boravljenje u dnevnoj sobi s pogledom na ekran uspavane Lenuške u drugoj sobi. Snaga promjene koja nas je obuzimala postala je jasna u onim večerima u kojima bismo se udaljili od nje da bismo se posvetili sebi – i umjesto da uživamo u osjećaju slobode, često bi nas obuzimala krivnja; jedan novi i snažan osjećaj, poznat svim mladim roditeljima.

Osjećaj je to koji kao da iz srca izlijeva ledenu krv po ostatku tijela, a ta krv alarmira cijelo tijelo u stanje panike i tuge koja govori – ostavili smo svoju bebu nekome drugome.

Večeri su postali jedini dijelovi dana u kojima smo se mogli posvetiti sami sebi i jedno drugome. Djelovalo je gotovo kao da smo sav svoj prijašnji život pokušali ugurati u večernji okvir od sat vremena.

Rutina koju smo pružili Leni kako bi osjetila sigurnost i razvijala se u sretno i zadovoljno dijete, imala je u potpunosti drugačiji učinak na nas kao par.

Usporila nas je. Učinila pomalo nezainteresiranima. Umor nas je udaljavao svakoga na svoju stranu kauča gdje bismo, umorni od dana, jednostavno klonuli jedno nasuprot drugoga.

U tom trenutku, išli smo lagano putem one većinske statistike kojom bismo lagano stigli do nezadovoljstva odnosom.

To nezadovoljstvo ne bi utjecalo samo na razinu životne sreće nas dvoje. Itekako bi utjecala i na malenu osobu koja od nas uči i stvara sliku svijeta. Sliku toga kako partnerski odnosi trebaju izgledati. Kako komunicirati. Kako se odnositi prema drugim ljudskim bićima.

Naša odgovornost, tad kad smo dobili dijete – više nego ikad prije, bila je prioritizirati naš odnos. Prisjetiti se tko smo bili i što smo voljeli raditi prije no što smo postali roditelji i posvetiti nekoliko minuta dnevno upravo tome.

Naša je odgovornost bila dogovoriti vrijeme koje ćemo posvećeno i nepodijeljene pozornosti provesti gledajući jedno u drugo i razgovarajući. 

I upravo smo to i činili. Dok je Lenuška još bila jako malena i nismo ju ostavljali na čuvanju, dogovarali bismo, jednom tjedno,  ‘plan za večer’. Večer masaža za koju bismo popalili svijeće i priredili ulja, večer slušanja koncerta nekog benda kojeg volimo uz koji bi uvijek slijedio razgovor o glazbi i svemu ostalom što volimo. Bile su to sitnice, ali sitnice zbog kojih bi nestrpljivo čekali večer. Premda nismo izlazili i sav prostor stvaranja ‘romantike’ bio je naš stan – nismo dopustili da nam to bude izgovor. 

Danas, kad je naša beba već velika curka od godinu i 4 mjeseca – odemo na spoj. Svaki put dogovorimo se što ćemo raditi i gdje ćemo ići već početkom mjeseca i onda se svakim danom do tog jednog petka u mjesecu podsjećamo, hihoćemo i uzbuđeno komentiramo taj veliki događaj koji je u životu prije Lene bio naša svakodnevica.

I opet uočavamo nešto novo i predivno. Trenutke provedene jedno s drugim sad cijenimo mnogo više no što smo to činili prije. Shvaćamo da vrijeme posvećeno jedno drugome jest nešto što smo morali svjesno odlučiti i nešto što je rijetko i dragocjeno.

Ja sam svjesna da kad on traži više vremena sa mnom to znači da želi i odlučuje raditi na našem odnosu.

On zna da kad ja pitam kad ćemo ponovno na spoj to znači da mi nedostaje i da volim provoditi vrijeme s njim.

Lena gleda roditelje koji svjesno odabiru provoditi vrijeme jedno s drugim jer su si važni.

I jednoga dana, ne toliko daleko od današnjeg dana – odjednom ćemo shvatiti da joj nismo toliko potrebni. Ručice koje sad širi prema nama da ju nosimo okrenut će prema velikom, novom i zanimljivom svijetu ispred nje, vrata njezine sobe zatvorit će se i dan će se opet rastegnuti. Stvorit će se sati za sve stranice knjiga koje želim osjetiti i stvorit će se večeri u kojima ćemo opet moći biti on i ja.

On i ja koji nećemo osjetiti tupu tišinu pokušavajući se prisjetiti kako je to bilo biti par, već on i ja koji smo svih tih godina, dok je bilo teško pronaći vremena jedno za drugo – ipak izmišljali i kreirali momente jedno za drugo.

Neke životne istine su valjda prejednostavne da bismo ih slijedili. Mislimo da život valjda mora imati neku složeniju jednadžbu da bi ga živjeli sretno i spunjeno. A zapravo, to uopće nije tako. Svi alati za živjeti lijep život dio su našega genetskog koda koji smo zaboravili slušati previše opčinjeni blještećom bukom vanjskog svijeta. I jedna od tih jednostavnih istina jest da u ljude koje voliš i koji su ti važni – ulažeš. Poklanjaš im vrijeme, hraniš ih lijepim riječima, motiviraš ih kad su tužni, njeguješ kad su bolesni, nasmijavaš ih samo da vidiš njihov osmijeh, brineš o njima kako bi znali da su sigurni i pokazuješ im koliko ovaj svijet može biti lijep. To je jedini siguran put da s istim tim ljudima i ostaneš u ljubavi.

I zato, baš kad su dani najkraći, odaberi ulagati u osobu s kojom odlučuješ hodati rame uz rame kroz život. Tek tad, vidjet ćeš snagu i ljepotu življenja.

5 6 Glasovi
Ocijeni članak
Želim primati obavijesti
Obavijesti me
guest

2 Komentari
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Eva

Napravite program za parove o ovoj temi.

TheMuza

Hvalaaaaa.

Podijeli ovaj članak:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Reddit
Email
WhatsApp

PRETRAŽI OSTATAK OVE KATEGORIJE

OSTALI ČLANCI NA THEMUZA.HR

Kolumne
Izabela Pleša

Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti

Bilo je to godine 1995. Proljeće na slavonskom selu izgledalo je veličanstveno kao i inače. Njegovu raskoš prekidala je samo neka blistava grmljavina s istoka – koju smo mi djeca pripisivali nekoj udaljenoj stravi koja nema veze s nama. Topla zemlja isparavala je toplinu koja je nama djeci značila sigurnost i dopuštala da od jutra do večeri budemo u vrtu, grabeći bakine jagode iz povrtnjaka koje bismo jeli neoprane, nakon što bismo smazali nekoliko šnita masnoga kruha s paprikom, igrajući se ne hajući pritom što naše bake – umotane u marame i očitu brigu, neprestano sjede skupa s upaljenim radio-prijamnicima i zavjerenički nešto šapuću. Nakon odgođene proslave prvog maja koju je zamijenio žurni odlazak mog oca na vojni teren i moje majke natrag u policijske redove, ja sam završila kod svoje bake u Čepinu. Radost djetinjstva na selu s bakom utišala je potrebu za majkom i ocem, a briga oko rata ugašena je smijehom druge djece koja su od zore izvirivala na makadamom urešenu Kolodvorsku ulicu i igrom koja bi trajala do mraka. Navečer bismo svi mi, sva djeca iz ulice, išli spavati u kuću od opeke susjede čijeg se imena više ne sjećam. Ta je kuća smatrana najsigurnijom u ulici i najmanje vjerojatnom za bombardiranje pa smo mi djeca iz Kolodvorske ulice imali tu radosnu priliku spavati zajedno. Šuštali bismo do dugo u noć, vriskajući i smijuljeći se dok bi starija djeca pričala strašne priče o duhovima. Susjeda bi morala nekoliko puta ući u sobu i opominjati nas, no naša bezbrižnost i radost zajedništva uspješno bi zanemarila svaku opomenu. Svakog jutra, moja bi baka rano došla po mene, ljubeći me i grleći presnažno, presilovito, pregladno. Ja tad nisam shvaćala ono što znam danas – a to je da se bojala, moleći krunicu svake noći dok sam odvojena od nje, slušajući radio, brinući o svome sinu – a mome ocu, koji je bio na prvim linijama nekakvih bojišnica. No jednog jutra stigla je k meni uplakana i rekla mi da ću morati otići u Zagreb. Čepin, rekla mi je, više nije dovoljno siguran, a moji roditelji ne žele da ostanem tamo gdje je nesigurno. Ja nisam shvaćala što je Zabreg, zašto moram otići od bake, gdje su moji mama i tata, zašto ne mogu k njima u Osijek ili barem ostati s djecom u Čepinu. No, tog tjedna većina mog društvanca počela se rasipati – neki su odlazili rođacima u Njemačku, neki su odlazili na more i činilo se da će makadam mirne Kolodvorske ulice uskoro samo odzvanjati zvukovima s istoka, bez zvonkog smijeha da ga razbije. Kako će moja nasmijana starica s maramom to podnijeti, pitala sam se. Kako će ona koja bi nam jutrom raširila deku u vrtu, nasjecakala bijelog luka i uštipaka, sad bez sviju nas? U Zagreb sam stigla kod kumova koji su, kao izbjeglice iz Vukovara, već godinama bili u Zagrebu. Kum Pero bio je nekoć veseo čovjek kojemu je lice prekrivala tamna sjena, čineći čak i njegov osmijeh tužnim. Kuma Ljubica bila je nevjerojatno snažna žena koja je često palila svijeću na prozoru suterena stančića u kojem smo živjeli i nekome na telefon objašnjavala kakvu je odjeću nosio njezin brat u trenutku kad ga je posljednji put vidjela, u vukovarskoj bolnici nakon koje mu se, sad znam, izgubio svaki trag. Njih su dvoje mnogo pričali o ratu, svakodnevno gledajući Dnevnik i emisije na tv-u komentirajući ruševine u stilu: „Vidi, pa to je prije bio hotel, ne vidiš li luk ispod kojeg smo se slikali na dan našeg vjenčanja!“ Pogled bi im pritom bio gladan, fokusiran i tužan – poput pogleda psa zatvorenog u kavezu  koji gleda u livade i sanjari o ponovnom trčanju. Često su spominjali i moga oca govoreći glasom strahopoštovanja te pričali gdje je on trenutno, dok je kum Pero nezadovoljno komentirao kako mu je žao što zbog noge ne može biti s njim. S njima je bila i kumina majka –  tvrda, stroga i tužna žena koja je preuzela ulogu moje odgajateljice. Ja ju pamtim kao osobu koja me neprestano tjerala na spavanje dok bi ja neprestano to odbijala. Pamtim ju kao nekoga tko nije podnosio moju razigranost te ju je zvala ‘neposlušnosti koju će istjerati iz mene’. Zahtijevala je da ju zovem bakom, no ja nisam mogla dati isto ime njoj i onoj blagoj ženi koja se smije sa mnom i hrani me kockama šećera pritom me voleći pogledom! Sjećanja su zanimljiv koncept. Događaja se sjećam poput promatranja iskrivljene slike mnogostrukih zrcala, no osjećaj – njega pamtim s tolikom silinom da me vraća u tu fazu petogodišnje mene snažnije no što sam ponekad spremna doživjeti. Sva bezbrižnost djetinjstva kao da je isparila iz mene dolaskom kod njih. Bila sam zabrinuta za majku i oca te bih svaku večer gledala Dnevnik nadajući se da će nekad jedan od vojnika kojeg prikazuju biti moj tata i ja ću zaista znati da je on dobro. Prisluškivala bi kumove slušajući svakodnevno kako govore kako je ovaj ili onaj pronađen mrtav i ja sam sa dubokom, obuzimajućom stravom trčala prema njima da pitam gdje su mi mama i tata. Govorili su mi da je dobro, no ja im nisam vjerovala. U tom trenutku sam, mislim, prestala vjerovati svim odraslima. Odveli su me protiv moje volje, činili su sa mnom što žele i nisu, interpretirala sam – zaslužili moje povjerenje. Niti jedno popodne nisam spavala, već bih nervozno kopkala plahtu s pomiješanim osjećajem lakoće i tjeskobe što sam sama i što ta stroga gospođa koja miriše čudno i neblisko nije kraj mene. Bila sam im stranac i koliko god su se trudili da imam sve, nisu mi mogli dati ljubav. Sjećam se s kolikom sam tugom promatrala kako se ta žena ponaša nježno i s ljubavlju prema sinu naših kumova, svome unuku, i s kolikom se suzdržanošću obraća meni. Boljelo me to i zaista sam čvrsto mislila da je očito u meni problem. Nisam shvaćala koliko je moj kumić moju odgajateljicu podsjećao na sina za kojeg se tad, usprkos zdravom razumu, još uvijek nadala da

Nastavi čitati »
Kolumne
Izabela Pleša

Priča o upoznavanju

„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala. Dok smo mi stajale uz novi automobil i s velikim, već uvježbanim osmijehom na licu predstavljale novi automobil, on je, skupa sa svojim bendom i s bendom Opća Opasnost u klubu imao koncert. Jedno drugo nismo doživljavali sve dok se nismo slučajno susreli u backstageu. On je čekao prijatelja, ja sam čekala Saru koja je telefonski razgovarala s dečkom u WC-u. Bila je to jedinstvena prilika u kojoj su se sudarila dva različita svijeta. Njegov alternativni svijet rock subkulture zbog čega su ga svi znali kao kreativnu osobu i moj svijet djevojke koja je zarađivala radeći poslove hostese i modela te zbog toga svima bila poznata samo kao – jedna od lijepih cura. Sjedili smo jedno vrijeme promatrajući se s prikrivenim, ali očitim zanimanjem preko stola sve dok on nije progovorio. „Viđao sam te na faksu.“ „Da, ja sam hrvatski i književnost“ rekla sam mu, spremno prihvaćajući razgovor. Pokunjio je lice kad sam mu to rekla i time uspješno izgubio prvi bod. „Ja sam na psihologiji!“ „Naravno da jesi“, pomislila sam. Skupina najpretencioznijih studenata na Filozofskom fakultetu uvijek se kretala negdje u magli konceptualizma mislećih filozofa i sveznajućih psihologa. „Jel teško?“ – pitala sam, znajući za trend padajućih studenata psihologije koji su doživljavali slomove živaca zbog profesora čija su imena bila toliko ozloglašena da smo se i mi micali s hodnika kad bi njime hodio netko poput prof. Kolesarića s kojim kao lingvisti nikad i na sreću nismo imali posla. „Nije“, rekao je opušteno, možda čak i pomalo drsko. Svidjelo mi se ta drskost jer sam imala dvadeset godina i mislila sam da su drski dečki jako sexy i jer mu je pristajalo. Imao je razbarušenu dugačku narančastu kosu, vrlo simetrično lice s punim usnicama, bio je visok i odjeven u raskopčanu košulju ispod koje se nazirao niz ogrlica, a na svakom prstu ruke imao je po minimalno jedan prsten. Izgledao je baš poput Bon Jovija, a sve na njemu odavalo je dojam samopouzdanog i pomalo zločestog dečka. „Kladim se da te mogu pročitati.“ rekao je zatim, a moja naklonost izblijedila je poput iskuhane crne majice. Okrenula sam očima i pogledala prema WC-u. Sara je još uvijek bila na telefonu s dečkom i ja sam svakako još uvijek morala sjediti tamo čekajući ju. „Dobro, pročitaj me, veliki psiholože!“ – prihvatila sam igru. Počeo je govoriti. Ocijenio me kao osobu koja može dobiti sve što želi i koja je navikla dobiti sve što želi. Ja sam tu njegovu opasku shvatila kao da mi želi reći da sam razmažena. Nedugo zatim, Sara je izašla iz WC-a i ja sam izašla s njom van. Čitavim putem kući drvila sam joj o tom dečku iz Wasteda koji je neviđeno prepotentan! Ono što nisam htjela priznati jest da mi je ostao u pamćenju. Nisam htjela priznati ni koliko me se dojmilo upoznati nekoga tko je toliko drugačiji od svih ljudi koje sam upoznala i s tolikom svjesnošću nosi tu svoju autentičnost. U gradu u kojemu se svi odijevaju isto, izlaze u iste noćne klubove, slušaju istu glazbu, pričaju o istim stvarima i maksimalno se trude biti neprimijećeni, a prihvaćeni,  on je stršao baš kao što bi stršao Eiffelov toranj da su ga kojim slučajem pomislili postaviti negdje usred slavonskog polja. Više od svega, pogodilo me to što je rekao da mislim da mogu dobiti sve što želim. Imala sam dvadeset godina i bila daleko od te njegove procjene. Živjela sam u disfunkcionalnom domu u kojem je uvijek nedostajalo novca pa sam ja radila kako bi omogućila sebi, ali i obitelji bolji život. Živjela sam želeći ostvariti ljubav, a opet gledajući svakodnevno kako ljubav može poći po zlu i sve uključene učiniti katastrofalno nesretnima. Nisam o tome govorila nikome, stidjela sam se i smatrala da bi bila osuđivana od drugih da ikome kažem da mi je teško, ali kad je on rekao da misli da mogu imati sve, nekako sam u tom trenutku skoro progovorila i podijelila mu svoju istinu. Osobi koju nisam poznavala, ali u isto vrijeme osobi koja me pogledala u oči i vidjela nešto što možda ni ja sama nisam znala. … 2010. pretočila se u 2011. Bilo je iznimno toplo ljeto, ja sam prekinula dugogodišnju vezu i svečano se zaklela prijateljicama da ću biti single i iskorištavati svoju novostečenu slobodu izlazeći s njima svakodnevno. Kupale smo se, putovale i radile loše plaćene studentske poslove, pile smo vodku iz lubenice i gumenih bombona, tugovale za Amy i tražile svaku i najmanju moguću izliku da dočekamo zoru gledajući u nebo, a ne u zidove. I tako smo jednu večer Dina i ja završile na nekom pjena partiju. „Onaj tamo te stalno gleda!“ – rekla mi je Dina. Digla sam pogled i ugledala poznatu narančastu grivu i osmijeh koji je virio ispod nje. Imao je najbizarniju odjevnu kombinaciju koju sam mogla zamisliti. Kockastu košulju kratkih rukava na ¾ Nike sportske hlače, s čarapama nategnutim do pola gležnja (što 2011. nije bilo u trendu) i patikama u nekoj neobičnoj boji. Čitav dojam izgledao je kao da je netko spojio štrebera Stevea Urkela (iz serije Family Matters) i rock’n’roll kralja Stevena Tylera iz Aerosmitha. Njega, vidjelo se, njegova odjeća uopće nije zanimala i bilo je jasno da nije proveo mnogo vremena odmjeravajući se ispred ogledala prije no što je krenuo van. Bilo je jasno da mu to što izgleda neobično ne predstavlja nikakav problem i opet – taj stav mi se svidio. Drugim riječima, njegova modna katastrofa me oduševila do te mjere da sam mu odlučila prići. Vrlo samouvjereno, znajući da izgledam super u svojoj minici i štiklama u kojima bi me sad uhvatila vrtoglavica samo da ih nazujem

Nastavi čitati »
Kultura & lifestyle
Sara Vargović

Irska: Ludi vlasnici hotela i Matchmaking festival za seniore

Lynn i John. Mislim da ih neću zaboraviti do kraja života. Vlasnici hotela u kojem sam radila 6 tjedana u Irskoj u baru (i to kao netko bez prethodnog iskustva rada u hotelskom baru). Njihovo troje djece jednako su ludi kao njih dvoje. Sad kad razmišljam, čini mi se kao da su oni bili one zločeste sestre i maćeha u priči o Pepeljugi, a moji kolege i ja u ulozi Pepeljuge. Lynn je Irkinja sa sijedoplavom kosom do uha, u 50-ima, iznimno fit i brza, vjerojatno radi sportskih patika koje je vječno nosila da može marširati hotelom brzinom munje. Imala je uvijek neki kiselkasti osmijeh i povremeno bi stavila naočale na lanac na vrh nosa jer nije vidjela čitati sitna slova. Ona je radila raspored, isplaćivala nas, pazila da imamo pauze, što radi efikasnosti na poslu, a to da ipak ne bude da nisu nikako brinuli o nama. John. Englez židovskog podrijetla koji je imao dva, ponavljam DVA pletena prsluka koja je nosio to čitavo vrijeme. Kladim se da odem tamo nazad, vjerojatno nosi još uvijek barem jedan od ta dva prsluka. Proćelave glave, s okruglim naočalama koje je nabio tik do očiju, čovjek koji se nikada ne smije. Imena djece sam zaboravila, vjerojatno potisnula, jer oni su jednako kao i njihovi roditelji konstantno utjerivali strah u nas radnike. Najstarija kćer imala je tamnosmeđu prekrasnu kosu poput vile do pola leđa, velike zube i jednako namrgođenu facu kao njen otac. Mlađa kćer svjetlije kose koju sam zvala mini Lynn, a koja je isto tako trčarala okolo i uglavnom naređivala ili stajala na recepciji. Najmlađi sin izgledao je kao slika-preslika Dudleyja iz Harry Pottera. On je uglavnom brisao podove i gunđao na muške radnike. Lynn i John su uvijek bili u smjeni, a njih troje se izmjenjivalo i pretežno su se bavili dočekom gostiju i utjerivanjem reda kako bi im njihovi roditelji naložili. Načula sam da im je ovo samo jedan od obiteljskih hotela i da zapravo John posjeduje nekoliko hotela po Engleskoj. Za nekog tko neprestano nosi samo 2 pletena prsluka – da je vlasnik više hotela, to mi je stvarno bilo teško za povjerovati! Imali smo jedan dan tjedno slobodno, ako je bilo dovoljno kolega koji su to mogli pokriti. Nekima je ugovor bio kraći, nekima duži i stvarno smo se kao tim uspjeli super dogovoriti. Kada god bi me dopao slobodan dan (koji NIKAD nisam odbila), odlučila sam ga maksimalno iskoristiti za landranje i istraživanje County Clareaa, gdje se nalazilo moje mjesto Lisdoonvarna.  Lisdoonvarna i Cliffs of Moher Lisdoonvarna je mali irski gradić koji cijeli možeš prešetati u roku od 40 minuta. Nije mi bilo jasno kako se najveći europski Matchmaking festival upravo tamo održava, ali sve ima svoje zašto. U mjestu je bio mali potočić do kojeg bi se često prošetala da rashladim glavu i maknem se u pauzama od posla. Napravila bi si čaj u to-go cup, sjela na klupicu i slušala glazbu ili pričala s nekim od bliskih ljudi na telefon. Ako bi mi pauza bila kraća i nisam mogla spavati od bučne žive muzike, otišla bi u jedan slatki romantični kafić i tamo pisala svoje planove, ciljeve, uživala u kavi i dnevnom svježem kolaču. Moj mali bijeg od realnosti. Za vrijeme tih pauza radila bi plan i program gdje ću ići istraživati po County Clareu. Popisala bi si sva mjesta koja želim vidjeti. Taj okrug je najpoznatiji po prirodnoj ljepoti – Cliffs of Moher stijenama. To je takoder mjesto gdje se snimao 6. nastavak filma Harry Potter. Inače sam veliki fan te cijele franšize tako da sam prvi slobodan dan išla tamo. Iako sam fizički bila premorena, ništa me nije spriječilo da pješačim 7 sati po stijenama. Potreban je cijeli dan da biste stijene prohodali uzduž i poprijeko – i čak je postojala ruta od Lisdoonvarne do stijena. Znala sam da trebam idućih tjedan dana naporno raditi pa nisam htjela pretjerati. Otišla sam ujutro busom do stijena i tamo provela ostatak dana. Taj prizor bio je nešto najljepše što sam vidjela u cijeloj Irskoj. U tom trenu sam se sjetila jedne rečenice koju sam si bila napisala kao podsjetnik, da svaki put kada mi je teško na poslu, se podsjetim, da mi taj posao plaća ovo iskustvo. Stijene Moher nadohvat ruke. Neprocjenjivo. Nevjerojatno je kako nas vrijeme u prirodi može resetirati. Shvatimo da neki ljudi i stvari, na nebitnom poslu nisu uopće smisao života. Svaki preostali slobodan dan provela sam istražujući mala lokalna mjesta, hodala po prirodi, pričala s ljubaznim lokalcima, otišla do Galwaya, biciklirala po Aran otocima, slušala ulične svirače, istraživala lokalne dućane, družila se s kolegom preko kojeg sam i došla u Irsku. Jednom sam čak -istražujući malo mjesto, upoznala jako simpatičnog mladića s kojim sam spontano završila na ručku od nekoliko sati. Kada god me netko pita za ime, kad se predstavljam – svoje ime kažem kako ga mi izgovaramo u Hrvatskoj, ne prilagođavam ga engleskom jeziku i pomognem im izgovoriti točno. Većini bude to jako zanimljivo, valjda im zvuči neobično. Kažem da se piše kao „Sarah“ samo bez H. Irci su mi par puta spomenuli kako ih podsjeća na riječ koja se na irskom starinskom jeziku piše „Saoirse“ što se izgovara „seer-sha“ i znači sloboda. Baš mi je to bilo nekako posebno jer sam se osjećala kao da upravo to opisuje moj duh. A bome opisuje i kako ću se osjećati kada napustim Irsku. Bizarna saznanja o ludim vlasnicima hotela Jedan od takvih mojih pustolovnih dana odveo me jedan dan u lokalni kafić gdje sam pila čaj, pisala svoje zabilješke, onako kako bih to inače radila. Često bi me lokalci nešto pitali i proćakulali bi o Hrvatskoj i Irskoj, ali ovaj puta sam čula informacije koje su naizgled zvučale kao plot-twist neke serije. Kafić je bio jako malen i u tom trenutku tamo smo sjedili: jedna gospođa, 2 gospodina, vlasnik i ja. Pitali su me gdje radim, rekla sam im, na što su se svi četvero pogledali. Kratak muk. Počne pričati jedan gospodin – nazovimo ga Ryan (jer sam

Nastavi čitati »
Psihologija
Dinko Pleša

Što (ne)moć odgađanja trenutnih zadovoljstava govori o nama?

Jesi li osoba koja radije odabire štednju novca ili trošenje novca, osoba koja prioritizira rad ili zabavu, strpljiva ili nestrpljiva osoba? Ako si strpljiva osoba koja prednost daje štednji novca i radu, vrlo vjerojatno si osoba koja generalno može uspješno odgoditi nekakva trenutna zadovoljstva u ime nekog vremenski udaljenog, ali značajnog ti cilja, tj. imaš bolju samokontrolu od osoba koje su nestrpljive, rado troše novce i prioritiziraju zabavu ispred rada. Odgoda zadovoljenja trenutnih potreba čin je odupiranja nagonu da se odmah nagradimo i dobijemo željeno u nadi da će nam budućnost donijeti još vrjedniju nagradu. Takva sposobnost odgode zadovoljenja potreba važna je za samoregulaciju i samokontrolu ponašanja i emocija. Da bi proučili uvjete koji potiču odgodu zadovoljenja potreba, američki psiholog Walter Mischel i njegovi kolege 1972. godine proveli su poznati eksperiment u kojem su od ukupno 50 djece (25 dječaka i 25 djevojčica) tražili da biraju između jedne nagrade (jedan sljezov kolačić) koju mogu dobiti odmah ili druge nagrade (dva sljezova kolačića) koje mogu dobiti ako pričekaju određeno vrijeme. Nakon što dijete izrazi naklonost prema dva sljezova kolačića, eksperimentator objasni djetetu kako će on sada izaći iz prostorije na 15 minuta te da mora pričekati njegov povratak u prostoriju prije nego dobije oba kolačića. Djetetu je također rečeno da može pozvati eksperimentatora nazad i prije isteka 15 minuta, ali da će u tom slučaju dobiti samo jedan sljezov kolačić. Djeca su svoju frustraciju zbog čekanja izražavali na različite načine: smišljali su i pjevušili pjesme, sakrivali glavu u naručje, lupali nogama o pod, a jedna se djevojčica odlučila potpuno opustiti da je čak uspjela i čvrsto zaspati čekajući svoju nagradu. Manje od trećine djece uspjelo je dočekati obje poslastice! Mischel je naknadno (longitudinalnim istraživanjem) otkrio da su djeca koja su bila u stanju duže čekati i time zaslužiti veću nagradu, poslije u životu na raznim poljima bila uspješnija od djece koja nisu mogla čekati (imali su bolje rezultate na SAT testovima, imali su manju prisutnost ovisničkih ponašanja, zdravije prehrambene navike, uspješnije karijere i sl.). Iako, najnovija istraživanja na temu odgađanja zadovoljstva istaknula su da su dobra društvena i ekonomska pozadina djece ono što ih prvenstveno dovodi do uspješnijeg odgađanja zadovoljstva, te ujedno i do boljih životnih ishoda, a ne toliko sama sposobnost odgađanja zadovoljstva. Osobi koja živi u lošijim životnim uvjetima logičnije je uzeti ono što joj se trenutno nudi jer joj je budućnost vrlo neizvjesna i ne garantira joj vrjedniju nagradu, dok je osobi koja živi u boljim životnim uvjetima omogućeno duže i strpljivije čekanje i ulaganje u budućnost. A što je s tobom, jesi li više osoba koja bi radije čekala 15 minuta da bi dobila oba kolačića ili osoba koja bi radije uzela jedan kolačić, ali odmah, bez čekanja? Author Recent Posts Izabela Pleša Latest posts by Izabela Pleša (see all) Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti – 07/04/2025 Priča o upoznavanju – 13/09/2024 Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni – 19/06/2024

Nastavi čitati »
Zdravlje
Đurđica Mijanović

Vječna dilema – koliko jaja smiješ pojesti dnevno?

Kad prehrambenim guruima dosadi plašiti ljude o šećeru, bijelom brašnu i soli, sljedeći na meti najčešće se nađu jaja i kolesterol. Kolesterol je tihi ubojica, a jaja su bogata kolesterolom. Zaključak se nameće sam po sebi – ako želimo dug i kvalitetan život trebamo izbjegavati jaja? Nažalost i na sreću, naše tijelo nije toliko jednostavno. Bez kolesterola nema života Svaka stanica u tijelu proizvodi kolesterol. Kolesterol sudjeluje u sintezi žučnih soli, steroidnih hormona (testosterona, estrogena, aldosterona), vitamina D. Kolesterol je jedna od glavnih gradivnih molekula koje se koriste za stvaranje staničnih membrana. Dnevno nam je potrebno oko 1000 mg kolesterola. Gdje onda nastane problem? Loš kolesterol ili loše posljedice? Ne postoji dobar i loš kolesterol. Kolesterol je neophodna molekula za normalno funkcioniranje našeg organizma.  Nakon što se stvori, kolesterol cirkulira krvotokom i uglavnom se vraća u jetru. Transport kolesterola u tijelu se odvija putem molekula koje se nazivaju lipoproteini. Glavna razlika u lipoproteinima je u njihovoj gustoći. LDL (lipoprotein niske gustoće) kolesterol se popularno naziva “lošim” kolesterolom jer se može nakupljati na stijenkama krvnih žila što može dovesti do ateroskleroze. HDL (lipoprotein visoke gustoće) kolesterol se popularno naziva “dobrim” kolesterolom jer prenosi višak kolesterola iz krvi u jetru, gdje se kolesterol oksidira te zatim izlučuje putem žuči. Dakle, problem nije u kolesterolu, već u česticama koje ga prenose. LDL čestica uzrokuje nakupljanje plaka, ne kolesterol sam po sebi. Kada LDL kolesterol završi unutar stijenki krvnih žila u velikim količinama, govorimo o lošoj posljedici kolesterola koja dovodi upalnog procesa u tijelu. Jedan osobito važan aspekt ovog rizika je taj što se ne odnosi samo na veličinu povišenog LDL-a, već i na trajanje izloženosti.  Uloga LDL kolesterola u razvoju ateroskleroze je kumulativna izloženost tijekom životnog vijeka. Što smo duže izloženi visokoj razini LDL kolesterola, to će posljedice i rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti i srčanog udara biti veći. Zato je izrazito bitno pratiti svoje razine kolesterola u krvi, te ako su povećane, na vrijeme početi s intervencijama. Intervencije za snižavanje kolesterola u starijim populacijama (70-89 godina) će značajno manje smanjiti rizik od kardiovaskularnih oboljenja nego intervencija ranije u životu (40-49 godina). Prije nego što nastaviš čitati ovaj članak, dodaj si podsjetnik u mobitel da obaviš redoviti sistematski pregled i provjeriš svoju krvnu sliku. 🙂 Koje prehrambene promjene uvesti da bi prevenirali ili smanjili razinu kolesterola u krvi? Prehrambena vlakna imaju utvrđen učinak na regulaciju lipida u krvi. Povećanje unosa vlakana (s naglaskom na topiva vlakna) na > 25 g dnevno povezano je sa smanjenjem kolesterola. Dobar izvor topivih vlakana su zobene pahuljice, grah, lanene sjemenke, mrkve, rajčice, jabuke, kruške. Najsnažnije utvrđeni štetni učinak na lipide u krvi imaju zasićene masti. Zasićene masti nalazimo u crvenom mesu, masti, slanini, maslacu, vrhnju, palminom ulju, majonezi. Izokalorična zamjena 5 % energije iz zasićenih masti s polinezasićenim mastima (plava riba, orašasti plodovi) dovodi do najvećeg smanjenja lipida u krvi, s meta-analizom metaboličkih studija koje pokazuju smanjenje od 0,38 mmol/L kod ukupnog kolesterola. 1 jaje ima 250 mg kolesterola. Jaja imaju relativno nizak postotak zasićenih masti, bogati su proteinima, vitaminima (A, D, E, K, B), mineralnim tvarima (Fe, Zn, Ca, Mg, P, Se), lecitinom, kolinom, solidan su izvor omega 3 masnih kiselina i mononezasićenih masnih kiselina. Sustavni pregled i meta-analiza iz 2020. godine na 1.415.839 osoba s ukupno 157.324 kardiovaskularnih bolesti sugerira da povećana konzumacija jaja (više od 1 jajeta dnevno) nije povezana s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti. “Način na koji kuhate i poslužujete jaja daleko je bitnije od samih jaja – kuhanje ili poširanje daleko je bolje od prženja na maslacu ili masti od slanine.”– British Heart Foundation Pokazalo se da povećana konzumacija jaja (12 × tjedno, naspram <2 × tjedno), u kontekstu niskoenergetske prehrane s niskim udjelom zasićenih masnoća, potiče gubitak težine bez štetnih učinaka na lipidni status. Tijelo uvijek nastoji održati adekvatnu razinu kolesterola. Ako ga ne unosimo dovoljno hranom, tijelo će proizvesti veće količine i obrnuto. Povećana konzumacija hrane bogate kolesterolom kao što su jaja nije povezana s povećanom razinom kolesterola u krvi kod većine ljudi (izuzetak su oni koji imaju genetsku predispoziciju za povećanu apsorpciju kolesterola). Last, but not least Povećana tjelesna masa i količina masnog tkiva uvijek su glavni uzrok upale. Količina masnog tkiva jače je povezana s razinama kolesterola u serumu nego većina drugih varijabli. Gotovo svaka studija koja uključuje gubitak >5 % tjelesne težine rezultira poboljšanjem razine kolesterola ili smanjenjem potrebe za lijekovima. Isto se ne može reći za poboljšanja kvalitete prehrane bez promjena u sastavu tijela. Ljudi zdrave tjelesne mase također mogu imati povišene razine kolesterola, ali tad govorimo o iznimci, ne o pravilu. Regulacija tjelesne mase prvi je korak ka regulaciji razine kolesterola u krvi, ali i cjelokupnog zdravlja. Ako želiš napokon trajno postići optimalnu tjelesnu masu, bez stresa i restrikcija, prijavi se OVDJE na individualno prehrambeno mentorstvo sa mnom. Author Recent Posts Izabela Pleša Latest posts by Izabela Pleša (see all) Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti – 07/04/2025 Priča o upoznavanju – 13/09/2024 Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni – 19/06/2024

Nastavi čitati »

Društvena igra za parove "U idućih tjedan dana" (Kognitivna Muza)

2
0
Rado bi čuli što misliš o ovome, slobodno komentirajx