Ovu ću temu započeti rečenicom koju ste, u nekoj od varijanti, zasigurno čuli od ljudi koji već imaju djecu, dok vi sami još uvijek niste imali djecu. To je rečenica:
Dolazak djeteta iskustvo je koje u potpunosti mijenja dinamiku para.
Iako ju možda niste čuli u ovakvom formatu, nego u puno sirovijim varijantama kao što je „Sve će se to promijeniti jednom kad dobijete djecu“ ili „Uživajte dok još nemate djecu.“ poanta izrečenog je sljedeća – s dolaskom nove malene osobe, vaš život postaje drugačiji.
Ljudska djeca u trenutku kad se rađaju nesamostalna su za život i potrebna im je neprestana njega kako bi stala na vlastite noge, stekla fizičku i mentalnu otpornost i postala punopravni članovi čovječanstva. A u tom važnom procesu sazrijevanja i uspravljanja – najčešće im pomažu mama i tata.
Mama i tata koji su tek jučer bili ljubavnici, partneri i dvoje ljudi koji su imali vremena baviti se jedno drugim u svakom trenutku u kojem žele odjednom su bačeni u vrtlog novih odgovornosti, obasuti kišom emocija u svim rasponima i vlastitom procesu promjene koji treba (tako nas barem uče) proći tiho i neopaženo kako bi dijete barem dobilo dojam stabilnih i mirnih roditelja.
Dakle, kad ljudi kažu da se sve mijenja jednom kad dođe dijete – oni su u pravu. Ali ta rečenica je samo izjava. Samo svjedočanstvo koje ne pomaže budućim roditeljima stvoriti kvalitetan plan igre. To je izjava kojom parovi priznaju poraz i govore: „Da, prije no što smo dobili djecu i mi smo izlazili, i mi smo se vodili za ruke, i mi smo išli na spojeve – ali naš simbol ljubavi je došao na svijet i mi smo prestali voditi računa jedno o drugome. Izgubili smo se u roditeljstvu, ali sjećam se, sad kad vidim vas, da smo nekoć i mi bili par.“
Sudeći po istraživanjima, to je nešto što se dogodi 2/3 parova koji su potvrdili da im je kvaliteta odnosa znatno opala kad su dobili dijete.
Zašto se to događa?
Sigurno ste čuli onu izreku koja kaže da se naš život sastoji od naših navika i da naše navike govore o našem životu više nego riječi kojima opisujemo što nam je u životu važno. Ta je izreka jednako tako točna kao i izjava da se život jednom kad dođe beba mijenja.
Jednom kad u život novih roditelja dođe beba, navike su prvo što se u potpunosti mijenja. Spavanje do 9 uz sporu kavu i maženje nije više moguće jer beba ima svoju rutinu koja joj je potrebna da bi funkcionirala i treba mamu i tatu koji će joj tu stabilnost omogućiti.
Spontanost vrlo brzo odlazi u pozadinu života roditelja, dok odgovornost i sigurnost preuzimaju vodeća mjesta. A to znači da se i vrijednosni sustav para mijenja – nešto što je bilo visoko na listi životnih prioriteta prije rođenja djeteta, postaje vrlo nevažno jednom kad se dijete rodi.
I to je normalan dio ljudskog iskustva. Sazrijevanja. Prihvaćanja nove velike i važne uloge identiteta – postajanja ocem i majkom.
No, dok učimo postati netko novi i procesuiramo promjenu koja nas okružuje, a uz to provodimo većinu vremena brinući o bebi – ponekad zaboravimo tko smo bili.
Individualno i zajedno.
Prošlo je 16 mjeseci otkako smo Dinko i ja postali roditelji. Proces prilagodbe na to da nas je troje, da naš život više neće biti onakav kakav je bio dok smo bili sami – trajao je sve do prije nekoliko mjeseci. Početni šok para koji je 11 godina proveo bez djeteta, bio je velik.
Ja sam oduvijek bila osoba koja je voljela raditi, pisati, čitati i odjednom – ništa od toga više nisam mogla raditi. Ne onako kako sam navikla. Neprekinuto, polako i pažljivo. Dani kao da su odjednom brojali puno manje od 24 sata, a i taj mali broj rasprodao bi se velikom brzinom na šetnje, hranjenja, uspavljivanja i igru.
Isto tako, uvijek sam u životu imala problem sa shvaćanjem da trenutna životna situacija nije stalna i zahvatila me velika panika kad sam pomislila da je ovo očito sad naš život. Više nema mjesta za mene, samo za brigu o njoj.
Naš bogati društveni život i večeri druženja, odlazaka na koncerte, u kino, na putovanja – zamijenilo je svakodnevno boravljenje u dnevnoj sobi s pogledom na ekran uspavane Lenuške u drugoj sobi. Snaga promjene koja nas je obuzimala postala je jasna u onim večerima u kojima bismo se udaljili od nje da bismo se posvetili sebi – i umjesto da uživamo u osjećaju slobode, često bi nas obuzimala krivnja; jedan novi i snažan osjećaj, poznat svim mladim roditeljima.
Osjećaj je to koji kao da iz srca izlijeva ledenu krv po ostatku tijela, a ta krv alarmira cijelo tijelo u stanje panike i tuge koja govori – ostavili smo svoju bebu nekome drugome.
Večeri su postali jedini dijelovi dana u kojima smo se mogli posvetiti sami sebi i jedno drugome. Djelovalo je gotovo kao da smo sav svoj prijašnji život pokušali ugurati u večernji okvir od sat vremena.
Rutina koju smo pružili Leni kako bi osjetila sigurnost i razvijala se u sretno i zadovoljno dijete, imala je u potpunosti drugačiji učinak na nas kao par.
Usporila nas je. Učinila pomalo nezainteresiranima. Umor nas je udaljavao svakoga na svoju stranu kauča gdje bismo, umorni od dana, jednostavno klonuli jedno nasuprot drugoga.
U tom trenutku, išli smo lagano putem one većinske statistike kojom bismo lagano stigli do nezadovoljstva odnosom.
To nezadovoljstvo ne bi utjecalo samo na razinu životne sreće nas dvoje. Itekako bi utjecala i na malenu osobu koja od nas uči i stvara sliku svijeta. Sliku toga kako partnerski odnosi trebaju izgledati. Kako komunicirati. Kako se odnositi prema drugim ljudskim bićima.
Naša odgovornost, tad kad smo dobili dijete – više nego ikad prije, bila je prioritizirati naš odnos. Prisjetiti se tko smo bili i što smo voljeli raditi prije no što smo postali roditelji i posvetiti nekoliko minuta dnevno upravo tome.
Naša je odgovornost bila dogovoriti vrijeme koje ćemo posvećeno i nepodijeljene pozornosti provesti gledajući jedno u drugo i razgovarajući.
I upravo smo to i činili. Dok je Lenuška još bila jako malena i nismo ju ostavljali na čuvanju, dogovarali bismo, jednom tjedno, ‘plan za večer’. Večer masaža za koju bismo popalili svijeće i priredili ulja, večer slušanja koncerta nekog benda kojeg volimo uz koji bi uvijek slijedio razgovor o glazbi i svemu ostalom što volimo. Bile su to sitnice, ali sitnice zbog kojih bi nestrpljivo čekali večer. Premda nismo izlazili i sav prostor stvaranja ‘romantike’ bio je naš stan – nismo dopustili da nam to bude izgovor.
Danas, kad je naša beba već velika curka od godinu i 4 mjeseca – odemo na spoj. Svaki put dogovorimo se što ćemo raditi i gdje ćemo ići već početkom mjeseca i onda se svakim danom do tog jednog petka u mjesecu podsjećamo, hihoćemo i uzbuđeno komentiramo taj veliki događaj koji je u životu prije Lene bio naša svakodnevica.
I opet uočavamo nešto novo i predivno. Trenutke provedene jedno s drugim sad cijenimo mnogo više no što smo to činili prije. Shvaćamo da vrijeme posvećeno jedno drugome jest nešto što smo morali svjesno odlučiti i nešto što je rijetko i dragocjeno.
Ja sam svjesna da kad on traži više vremena sa mnom to znači da želi i odlučuje raditi na našem odnosu.
On zna da kad ja pitam kad ćemo ponovno na spoj to znači da mi nedostaje i da volim provoditi vrijeme s njim.
Lena gleda roditelje koji svjesno odabiru provoditi vrijeme jedno s drugim jer su si važni.
I jednoga dana, ne toliko daleko od današnjeg dana – odjednom ćemo shvatiti da joj nismo toliko potrebni. Ručice koje sad širi prema nama da ju nosimo okrenut će prema velikom, novom i zanimljivom svijetu ispred nje, vrata njezine sobe zatvorit će se i dan će se opet rastegnuti. Stvorit će se sati za sve stranice knjiga koje želim osjetiti i stvorit će se večeri u kojima ćemo opet moći biti on i ja.
On i ja koji nećemo osjetiti tupu tišinu pokušavajući se prisjetiti kako je to bilo biti par, već on i ja koji smo svih tih godina, dok je bilo teško pronaći vremena jedno za drugo – ipak izmišljali i kreirali momente jedno za drugo.
Neke životne istine su valjda prejednostavne da bismo ih slijedili. Mislimo da život valjda mora imati neku složeniju jednadžbu da bi ga živjeli sretno i spunjeno. A zapravo, to uopće nije tako. Svi alati za živjeti lijep život dio su našega genetskog koda koji smo zaboravili slušati previše opčinjeni blještećom bukom vanjskog svijeta. I jedna od tih jednostavnih istina jest da u ljude koje voliš i koji su ti važni – ulažeš. Poklanjaš im vrijeme, hraniš ih lijepim riječima, motiviraš ih kad su tužni, njeguješ kad su bolesni, nasmijavaš ih samo da vidiš njihov osmijeh, brineš o njima kako bi znali da su sigurni i pokazuješ im koliko ovaj svijet može biti lijep. To je jedini siguran put da s istim tim ljudima i ostaneš u ljubavi.
I zato, baš kad su dani najkraći, odaberi ulagati u osobu s kojom odlučuješ hodati rame uz rame kroz život. Tek tad, vidjet ćeš snagu i ljepotu življenja.
Napravite program za parove o ovoj temi.
Hvalaaaaa.