Mjesec dana otkako sam sletila na ovaj kontinent.
Još mi je uvijek na momente nestvarna ta činjenica da sad živim ovdje. Bila sam u posjeti Melbourneu 2015. i 2016. godine i otada me uvijek nešto neobjašnjivo vuklo u ove krajeve. A nakon što sam 2018./2019. živjela na Novom Zelandu, to se i potvrdilo. Znala sam da ću se kad-tad vratiti. I evo, život je odigrao karte tako da je 2024. godina kada sam se preselila u Australiju.
„Kako si dobila vizu?“ i “Zašto baš Australija” su dva najčešća pitanja koja dobijem. Na ta pitanja nemam još uvijek odgovor. Stvari se često poslaguju u široj perspektivi dok se mi bavimo onim u trenutku. Znam da tu trebam biti. Vizu sam prijavila 10.8.2023. i dobila ju u roku od nekoliko minuta. Što je za poprilično strogu zemlju poput Australije bilo iznenađujuće. Svaki korak koji sam poduzela od tad i nakon, doveo me je tu. Možda je stvarno istina kad kažu, ako ide lagano, onda znaš da je to to. Kada sam sletjela u Australiju odmah sam se osjećala kao doma. Možda ti moje iskustvo i ova priča pomognu u odgovoru na tvoja pitanja i posluže kao inspiracija za promjenom.
Kako dođe do neke odluke kao što je “ići u Australiju”?

Već nekoliko godina sam tražila smjer prema kojem želim ići. Bila sam dugo u organizaciji događanja i dosegla vrhunac kada sam radila za Veleposlanstvo Indije u Zagrebu. Osjetila sam da sam naučila sve što sam trebala i da želim raditi nešto što me više ispunjava, gdje mogu pomoći više ljudi. Ples i yoga su dio mog života koji me neizmjerno usrećuje i to se neće nikada promijeniti. „Ali kako da spojim to sve?“ znala bi se često pitati. Odgovor nisam nalazila. Sve do jednog dana. Iz vedra neba 2.2.2022 u 22:02 (ne šalim se) „sasvim slučajno“ dobijem e-mail od Alison, student recruiter manager-ice, sa uglednog australskog sveučilišta koja je zatekla moj stari email kada sam se davno raspitivala za dodatne programe izobrazbe. Rekla sam da tražim nešto gdje mogu spojiti svoj dosadašnji rad na događajima i diplomu s pomaganjem ljudima kroz ples i yogu. Alison je napisala kako misli da bi program „Masters of Public Health“ bio nešto što bi me moglo zanimati i da odgovara mojim interesima i planovima. Zahvalila sam joj i rekla da ću proučiti detaljnije.
Otvaram Google, čitam, i mislim si: nikad čula. Nisam imala pojma što je to. Shvatila sam to kao znak i prihvatim izazov da istražujem dalje. Kada sam pročitala što sve stručnjaci u tom području mogu raditi i rade ostala sam bez riječi. Upalila se lampica – pa to je moj lijevak. Kažu da kroz život postoje iskustva i stvari koje radimo, koji nam na prvu nemaju smisla, ali se tek kasnije u životu krenu sažimati u jedno – poput tekućine koja ide kroz lijevak.
U to vrijeme sam još radila za Ambasadu i plan je bio: ići za Kanadu na Working Holiday program i dok sam u Kanadi nastaviti istraživati programe. Kada sam došla u Kanadu čvrsto sam odlučila maknuti se iz uredskih poslova i posvetiti samo plesu i yogi. Pokušala sam naći posao gdje mogu pomagati ljudima kroz vještine i znanja koja sam stekla do tada. Shvatila sam brzo da u zdravstvenoj industriji bez dodatne izobrazbe ne mogu dobiti posao, ne na način na koji sam ja htjela.
Položila sam certifikat za prvu pomoć i CPR kako bih mogla raditi sa ljudima. Dobila sam posao Yoga asistentice za ljude s posebnim potrebama za koje je Grad Markham (gradić pored Toronta) organizirao ljetni 6-tjedni program yoga satova kako bi uključili osjetljive skupine ljudi, one s posebnim potrebama. Bilo je maksimalno 8 polaznika (jer su slučajevi bili iznimno teški) i nas 3 yoga učitelja. Do posla sam putovala skoro 3 sata svaki dan u jednom smjeru. Upoznala sam kolegicu koja je „igrom slučaja“ živjela u mom kvartu pa smo zajedno išle ostatak programa tamo i nazad, što me spasilo. To iskustvo je bilo iznimno psihički teško. Nekoliko puta smo svjedočili epileptičnim napadima, autističnom ponašanju, tantrumima, kompleksnim ADHD poremećajima. Shvatila sam da se u tom sektoru ne može raditi sa znanjem koje sam skupila na tečajevima, nedostaje mi znanja i htjela sam učiti više.
Uz redovne plesne nastupe, u Kanadi sam u jednom Community centru vodila razne programe tjelovježbe. Počela sam kao zamjena i na kraju dobila stalni posao kao fitness instruktorica. Vodila meditaciju, poluprivatne treninge i full body treninge za starije. Bila sam član nekoliko plesnih kompanija, a preko jedne su me često bukirali za nastupe po domovima za stare i nemoćne. Vodila sam im plesne radionice i učila ih o kulturi i različitim vrstama plesa. Znala sam da je sve to moje iskustvo „na terenu“.
Svaki korak bila je potvrda da je to odluka koju trebam napraviti. Kockice su se slagale.
Proučavala sam kvalitetne programe izobrazbe u Kanadi, po Europi, Americi i Australiji i zaključila kako mi Australija po stilu života, plesnim i yoga prilikama, financijski, po klimi i ljudima više odgovara od ostalih zemalja. I TAKO sam došla do odluke za Australiju. Dakle, sve je to trajalo dobre 2 godine istraživanja i silna iskustva koja sam skupila do tada. A ovo je tek početak.
Vrijeme za početak je sad
Svačiji put je drugačiji, jedinstven i ispravan za tu osobu. Može pomoći kao smjernica, ali ne znači da će naši putevi nužno biti isti, niti se trebamo s drugima uspoređivati. Prije 9 godina nisam znala da ću biti tu, ali znam da nije bilo pravo vrijeme. Hoću li u Australiji ostati? Je li to zadnja stanica?
Na takva se pitanja niti ne usudim odgovarati. U trenutku kada kažemo svoje planove, život nam dokaže koliko smo smiješni. Možemo imati okvirno smjer, ali u redu je taj smjer modelirati i mijenjati sukladno iskustvima koja prolazimo. Ništa nije vječno. Dati otkaz, promijeniti posao, započeti novi ili prekinuti odnos, odseliti se ili ostati/vratiti kući. Sve je to sastavni dio života. Ako što želim da izvučeš iz ove priče, to je da svi mi živimo na posuđenom vremenu. Toliko brzo prođu trenuci s najdražima, naši snovi prolete s godinama, zapneš u poslu ili situacijama pre dugo, i uhvatiš se u jednom trenutku da više nemaš vremena. Bilo kada može biti tvoj novi početak. Ne čekaj idealan tren, već kreni ganjati svoje snove sad. To je najvrijednija lekcija koju sam naučila u radu sa starijima.
Nakon nekog vremena pisala sam Alison da joj se zahvalim kako me potakla na promjenu i odvela na put na koji nisam ni znala da trebam ići. S tim jednim mailom. Ali ta mail adresa više ne postoji. Alison je ispunila svoju ulogu koju je imala u tom trenutku i to je bilo to. Neka ti ova priča bude inspiracija za promjenom i novim početkom kojeg tražiš, jer jedan dan više neće biti vremena. A ja ću ti sigurno odgovoriti na mail ☺
Hvala ti što čitaš ☺ Lijep dan ti želim.
Koliko dugo ostaješ? Kakva je Australija?
Hej Eva 🙂 drugačija je po dosta stvari a tek sam mjesec dana tu. U ovoj fazi je sve zanimljivo i super, jako puno događanja, ljudi iz cijelog svijeta ali ima i izazova naravno. Pisat ću više o tome kako je ovdje kada prođe još malo vremena. A koliko ću ostati, kao što sam napisala gore, poučena iskustvom, ne usudim se uopće odgovarati na to 😁