U rujnu 2023. imala sam vizu za Australiju i pripremala se za taj pothvat i ni na kraj pameti mi nije bilo ići na odmor. Paralelno sam radila na eventima, imala plesne nastupe i vodila jogu, tražila kratkoročne plesne ugovore u inozemstvu. Činilo se da će zima biti duga.
Moja majka je imala organizirano putovanje u Tursku preko jedne putničke agencije s kolegicama iz struke i stvari su se odigrale tako da je ona u zadnji tren bila spriječena ići. Ispostavi se da sam ju ja mogla zamijeniti bez ikakvih dodatnih troškova. I tako po ne znam koji put u svom životu, spontano odlazim na putovanje.
Išli smo na tjedan dana i sve je bilo u paketu agencije, osim dodatnih izleta. Nisam napravila veliko istraživanje koje inače obavim prije puta, jer nam je sve bilo organizirano. Prošla sam svoju listu za pakiranje i put (koju možete pročitati ovdje) i krenula se spremati. Sad kada vrtim film mislim si, eto da sam radila plesni ugovor negdje u inozemstvu, što mi je bio plan, ne bih imala ovo iskustvo. Sve ima svoje zašto.
U studenom 2023. krenuli smo. Letjeli smo iz Zagreba, a vrijeme je bilo hladno i kišno.. Ustajem se u 3 ujutro nakon 2 sata drijemke jer od uzbuđenja prije puta rijetko mogu spavati. Odlazim na aerodrom, sve preko uputa koje su mi bile proslijeđene na email. Vidim 2 velike grupe ljudi, uglavnom svi stariji od mene i ne poznam nikoga. Mislim si, ok, nema veze Saro, sto puta si već išla negdje sama.
Dolazi do nas predstavnica turističke agencije i upućuje nas gdje, što i kako. Ukrcavamo se na let i krećemo za Tursku. Nekoliko sati nakon i evo nas u Antalayi.
Kroz prozor aviona vidim prekrasno vrijeme i sunčan dan. Izlazimo i shvatim, da – ponijela sam previše toplih stvari. Kakva početnička greška. Eto mi kad se prepustim bez pretjeranog istraživanja. Ali, da budem iskrena, nije me bilo previše briga. Ja sam na spontanom godišnjem i avantura počinje.
Pa krenimo.
Turska me apsolutno očarala. Nisam imala očekivanja, osobito od jednog tipičnog turističkog programa. Plan puta: ići u Kapadokiju, Konyu, grad u stijeni Kayashir, podzemni grad, dolinu ljubavi, vilinske dimnjake Antalyju i Antalayju. Posjetiti nekoliko manjih gradića usput i mjesta poput kožare, tvornice tepiha i bazara… Prošli smo Tursku od Juga do Sjevera i nazad.
Bio mi je iznimno zanimljiv model poslovanja koji je agencija koristila. Putnici iz Hrvatske i susjednih zemalja, balkanski vodiči i naši ljudi koji rade u Turskoj. Kakav fenomenalan poslovni model! Zapravo podržavaš naše ljude u inozemstvu, a putnicima daješ taj dašak domaćeg iskustva. Znam da sam čitala da Nijemci, Englezi i Australci tako često organiziraju programe za svoje ljude.
I tako nas je naš crnogorski vodič Ibrahim proveo kroz Tursku, pričao priče i sve što zna iz svog 14-godišnjeg iskustva života u Turskoj. On živi i radi od turizma u Antalyji, oženjen je Turkinjom i surađuje s agencijama s Balkana. Zanimljivo gdje ljude život odvede, a i činjenica da naši ljudi uspiju svuda i da ih svuda ima. Što više putujem, to se iznova potvrđuje.
Ja sam vam onaj putnik-štreber koji ima otvorene bilješke i zapisuje što čuje, nauči i postavlja pitanja. Saznali smo popriličnu količinu informacija poput činjenice da Antaliyi ima do 22 milijuna turista godišnje i da im je cijele godine turistička sezona (radi ugodne klime).
Turska ne uvozi ništa od voća i povrća, jako puno uzgajaju sami i jako puno izvoze. Često ćete vidjeti da hoteli nude all-inclusive ponude. Sve je poprilično povoljno i dostupno lokalno. Imaju iznimno kvalitetnu proizvodnju tekstila, predmeta od kože, tepiha, nakit od zlata i srebra. Ako planirate kupovati kožu, tepihe ili nakit morate paziti na carinu i uvjete zemlje u koju se vraćate.
Vozili smo se od juga do sjevera Turske, od Antalyje do Kapadokije, 570 kilometara i prošli pored najmoćnije planine u Turskoj – Taurus. Legenda kaže, kako je ime dobila po biku, koji je bio simbol sumerskog božanstva vremena Adad/Hadad. Vjeruje se kako je njegova munja stvorila rijeke Eufrat i Tigris kada je udarila u planinu. Volim ove bisere iz mitologije.
Gdje god bi stali po putu mogli smo popiti – tursku kavu. Dakle. Ljudi moji, kakva kava. Inače volim kavu, pogotovo tu iz bakrene džezve ali nisam do tada znala što propuštam. Često prave kavu zagrijavanjem džezve u pijesku a okus…Pun, savršena pjena i miriše na idealno jutro. Uz nju naravno možete i uzeti baklavu. To koliko vrsta baklave ima, ne mogu još sebi doći. Osobno su mi pre slatke, ali naravno kad ste u Turskoj, to se mora probati. Ako se nađete u prilici, probajte tursku kavu s mljevenim pistacijom. Rapsodija.
Kada se vozite, cijeli krajolik Turske daje osjećaj da ste u nekom filmskom setu. Crvene doline Kapadokije su toliko mirne, uglavnom nema drveća, malo raslinja, tišina i pustoš. Pogled seže u beskraj. Rekao nam je vodič da je čak jedan od najstrožijih muških zatvora usred ničega tamo, tako da, ukoliko netko i pokuša pobjeći, nađu ga vrlo brzo.
Jedna od životnih želja bila mi je letjeti balonom na vrući zrak. Oduvijek mi je to djelovalo kao posebno iskustvo i to nam se ponudio kao dodatan izlet. Let balonom u Kapadokiji u izlazak sunca. Pa jel može turističkije?
Ali, znate što, vrijedi. Nije najpovoljniji izlet, ali opet bi išla. Vidjeti na stotine šarenih balona u zraku, osjetiti svjež jutarnji zrak, pogled na beskrajnu dolinu, vilinske dimnjake i doline, nevjerojatna tišina i mir. Teško je opisati riječima. Možete znati koliko je iskustvo čarobno kada svih 25 turista u balonu – šute. Čuje se samo motor od balona na vrući zrak i povremena radio komunikacija između pilota balona. Lebdiš. Shvatiš u takvim trenucima kako si kao čovjek mali naspram tog prostranstva koji te okružuje. Prepustiš se stručnjacima koji te vode i upijaš to iskustvo svim osjetilima. Letiš u zraku do 1828.8 metara u visinu, pa se malo spustiš dolje, tik do stijena, pa ponovno gore, vidiš gradiće koji izgledaju poput makete, i tako sat i pol. Nemam veliki strah od visina, ali svakako ti u nekom trenutku nije svejedno. Osjećaj je neusporediv. Mozak procesuira nešto nepoznato i nemaš nikakav osjećaj kontrole. Potpuno prepuštanje iskustvu. Ako te opere panika, ne možeš otići nigdje. Kada prođe taj inicijalni obrambeni mehanizam tijela, obuzme te ništa. Svojevrsna lebdeća meditacija…upijaš prirodu oko sebe, sunce koje se izlazi, i osjećaš mir. Baš jedinstveno.
Kapadokija je pokrajina koja leži na ostacima lave, i iz tog razloga ima tako jedinstven krajolik. Stari narodi Hiditi su uklesavali kuće u stijenama, ljudi su se tamo nastanjivali i skrivali od ratova. Vidite u tim stijenama ostatke crkve, manastire, kućice i puno polja između brežuljaka. Iznimno su dobro očuvane turističke znamenitosti. Inače je Kapadokija poznata i po vinogradima, uzgoju konja i krumpirima. Kaže naš vodič da i dan danas čuvaju krumpire u pećinama ispod zemlje ukoliko dođe do potrebe da zalihe za hranom ne nestanu.
Tek smo na pola puta a što se dogodilo na ostatku putovanja, morat ćete pričekati do idući put. U drugom dijelu čekaju te priče o bajkovitim vilinskim dimnjacima, najljepšim plavim očima u tvornici tepiha, tehnikama cijenkanja, ceremonije Dervish plesa, okusa turske hrane i još puno toga.
Do tada, uživaj u trenutku i malim stvarima, poput šalice jutarnje kave.
Hvala ti što čitaš ☺ Lijep dan ti želim.
Sara
