The Muza

Priče iz čarobne Turske, dio 2.

Autor teksta:

Sara Vargović

Nadam ste da ste mi se lijepo odmorili i ugodno smjestili jer ukrcavamo se na nastavak proputovanja po Turskoj. Prvo dio priče je ovdje, a danas nastavljamo koračati prelijepim dolinama Kapadokije.

Prizori Kapadokije su poput filmskog seta, toliko netaknuti, prostrani i da mi je netko, prije no što sam otišla,  samo pokazao slike, ne bih nikada pogodila da je to u Turskoj. Jedan od izleta koji mi se urezao u pamćenje je posjet dolini vilinskih dimnjaka.

Posjet dolini vilinskih dimnjaka

Stajemo na stajalište za buseve, izlazimo iz busa, a pogled da ti vilica otpadne. Imate osjećaj da ste ušetali u bajku. Čitava dolina prepuna kućica poput tuljaka u stijeni. Niti jedan hotel, restoran, apsolutno ništa osim brežuljaka i dolina, dokle god ti pogled seže.

Te stjenovite nastambe stare su 14 milijuna godina. Imali smo organiziran posjet jednom od tih dimnjaka/ kućica i mogli smo ući i popeti se do samog vrha. Penješ se drvenim ljestvicama, hvataš za prašnjave stjenovite zidove, i doslovno pužeš dok se ne pokušaš uspraviti. Ako ste visoki kao ja  ili viši od mene, sretno. Pitam se…kako je samo izgledala njhiova svakodnevica? Pogled s vrha kućice na ostatak kućica i dolinu je očaravajuć. Shvatiš pa ovdje u ovoj bajkovitoj dolini je netko zaista živio! Wow. Kao da si u svijetu vilenjaka i vila. 

Nisam nigdje u blizini vidjela jezera ni izvor vode, tako da su zasigurno morali naći način kako do nje doći. Čovjek koji nas je dočekao ispred svoje vilinske kućice rekao je da živi tamo, iako mislim da je to samo bila priča za turiste. Sve stvari su nekako bile iscenirane;krevet, TV, tepisi, kuhinja, i ne djeluje kao da netko zapravo tamo živi cijelo vrijeme. U sklopu kućice na terasi imao je kafić i mali dućan sa suvenirima, dragim kamenjem i nakitom. Dok su drugi pili kavu ja sam odšetala do druge vilinske kućice i ugledala ljude na terasi. Ljubazno su me pozdravili i pozvali da im se pridružim. Ispričali su mi svoju svoju priču. 

Nakon što je dolina Vilinskih dimnjaka postala pod UNESCO zaštitom, nisu više smjeli tamo boraviti i dan danas moraju plaćati visok najam kako bi koristili prostor za turističke svrhe. Iako su je oni naslijedili obiteljski, kao jako puno obitelji tamo, vilinska dolina sada pripada državi i takva su pravila za sve. Proveli su me po svojoj skromnoj kućici koja je izgledala kao bajkovita vilinska vikendica. Vidjela sam da prodaju razne rukotvorine i odlučila sam ih podržati kupnjom svilenih marama koje sam kasnije poklonila. Lijepo je čuti priče lokalaca po putu, mislim da se uvijek nešto novo nauči do svakoga.

Turski tepisi – umjetnost i autohtonost

Osim znamenitosti, obišli smo i tvornicu tepiha Sentez u Kar delemu. Znala sam da su turski tepisi poznati, ali me apsolutno fascinirala ta cijela povijest i važnost tepiha kroz kulture. Vodička koja nas je dočekala se zvala Zrinka, bosanka koja već niz godina živi u Turskoj. Pričala je kako tvornica izrađuje tepihe u potpunosti ručno, svaki je unikat, a izrađuju ih lokalne žene. Tehnika koju koriste je sve rjeđa u svijetu jer ne postoji stroj koji tako kvalitetno može napraviti tepih. Tvornica ima sklopljen ugovor s vladom Turske da za svaki prodani tepih oni osiguraju radno mjesto. Vidjeli smo na tisuće tepiha, a cijela tvornica izgledala je  kao ogroman labirint.

Tepihe možete naručiti (imam i kontakt ako koga zanima) i za nekoliko tjedana vam dođe na vrata. Budući da je tvornica podržana od vlade dostava je besplatna jer kupnjom tepiha podržavate autohtonu proizvodnju i kulturu. Vidjeli smo žene kako sjede i ručno rade tepihe sa nevjerojatnom strpljivošću i brzinom. Tkalja koja započne tepih mora ga i završiti jer način na koji radi, tehnika, snaga i ritam, ne može se replicirati – niti tepiha ne bi bile jednake. Svaka tkalja ima skriven potpis, kao slikar što sakrije inicijale u sliku. Naučili smo kako prepoznati pravi tepih i ručni rad. Tepisi od svile se i dan danas kupuju kao investicija ili poklon za nasljedstvo, i smatra se da će im cijena samo rasti. Za 1 metar svile potrebna je godina dana izrade, a cijena kreće od 1000€. A kako nastaju niti svile – od buba. Ko bi rekao.

Turci su jako strastveni oko prodaje i stalo im je da pogledate što rade, što prodaju, ali nije uvijek dozvoljeno slikanje. Iznimno cijene unikate i ručni rad. I pričat će vam priču o predmetu kojeg prodaju. Tipa reći će vam nešto ovako: Jedan od najpoznatijih uzoraka tepiha je Hereket, cvjetni uzorak, sa 7 brežuljaka (koji predstavlja 7 brežuljaka Istanbula). Nekoć davno posjedovali su ga samo pripadnici sultanove obitelji, predsjednici država, a danas se nalazi u poznatim palačama i Vatikanu. Ili nešto gdje će se povezati s vašom zemljom: uzorak inspiriran hrvatskom kravatom prošle godine osvojio brojne nagrade i toliko je bio popularan da nisu imali puno primjera za pokazati. (Eto nas opet, mali a moćni.)

Kako izgleda cjenkanje?

Iako nisam bila ta koja je kupovala tepih, cjenkala sam se za kolegice s putovanja i spustila cijene za 60%. To vam izgleda ovako: nakon prezentacije tepiha gdje vam pokažu razne dezene u manjoj grupici do 3 osobe se okupite oko onog dizajna koji vam se najviše sviđa. Priđe vam prodavač/ica i odvedu vas u posebnu prostoriju sa još tepiha, gdje vas „asistenti prodavači“ ponude čajem i kavom, donose vam još primjeraka tepiha, pričate i krenete pregovarati. U nekom trenutku dođe jedan od vlasnika i odobri ili ne dobri cijenu. Taj gospodin kojim smo dopali, imao  je najljepše plave oči koje sam ikad vidjela. Posjetio je Hrvatsku nekoliko puta i odmah smo se raspričali o Jadranskoj obali. Mislim da je u pregovorima pomoglo to što sam znala njemački jezik kojeg Turci pričaju tečno. (A ima nešto i u našem poznatom balkanskom šarmu da se ne lažemo.) Bilo da kupujete tepih ili nešto drugo princip je isti. Cjenkanje je dio kulture i vole ćakulati, pitati odakle ste, kako vam se sviđa Turska, ponuditi vas čajem/ kavom i pričati o proizvodu, poslu, životu. U pravilu, možete spustiti 60% od prvotne cijene. Sve sam živo cjenkala tamo, osim paket izleta. Ali nije da nismo pokušali. Ipak je naš vodič s Balkana.

Jedna od činjenica iz povijesti koja mi je bila interesantna što smo vidjeli po znamenitostima tepihe obješene na zid kao da su slike. I ako pratite detalje, možete puno saznati. Iz kojeg je doba, iz koje poznate i imućne obitelji, što označavaju simboli. Također, žene bi komunicirale preko tepiha. Mlade žene generacijski su učile izrađivati tepihe od majki i baka. Resice na krajevima tepiha koje bi spojile znače da im se neki mladić svidio. Kada bi završile tepih postavile bi ga na pod ili zid. Dovele bi svog izabranika na upoznavanje ocu a on bi ga nakon upoznavanja odobrio ili ne, tako da kćeri odgovori preko tepiha. Ako se smije udati za njega, tepih ostaje netaknut, ako ne, njen mukotrpni ručni rad presjekao bi sabljom na pola. 

Bilo je lijepo čuti kako Turci znaju za Hrvatsku i nekako se poistovjećuju s nama. Gostoprimstvo kakvo sam doživjela tamo nisam doživjela nigdje dalje. Prije i nakon svakog izleta dočeka vas piće, nešto za prigristi, pružit će vam ruku i dočekati vas s osmijehom od uha do uha. Postavit će radoznalo pitanja i pružiti vam pomoć, iako je niste tražili. Uzet će vaš telefon i snimati vas kao profesionalni privatni snimatelj. Kad uzmete u obzir da im prođe velika količina ljudi svaki dan, mislili bi da će ih to umoriti, ali ne, jednostavno su takvi po prirodi. 

Kultura, ljudi i običaji

Zanimljivi su mi običaji koje sam čula da postoje i dan danas. Iznimno im je važna obitelj i sklapanje braka. Žena koje se planira udati mora znati skuhati dobru kavu cijeloj obitelji. Kava je dobra ako ima pjene. Kada se par planira ženiti to se diskutira i između obitelji. Obitelji dolaze na upoznavanje, a na budućoj mladoj je da napravi svima kavu. Svi ju pomno promatraju a ona mora znati izmjeriti količinu i zapamtiti sve zahtjeve i narudžbe! Često joj namjerno zakompliciraju stvari da vide kako će se snaći. S druge strane budući mladoženja isto ne prođe lagano. Mora proći test. Mlada mu napravi najodvratniju moguću kavu, sa soli, paprom i raznim začinima. On dok ju pije ne smije se mrštiti niti praviti grimase, jer na taj način daje do znanja da je ozbiljan oko ženidbe. Kaže naš vodič, koji je i sam to prošao „To samo uzmeš ko rakiju popiješ odjednom i  gotovo“. Može početi veselje.

Ples Dervisha

Kako sam ja plesačica i uvijek mi je ples fascinantan dio svake kulture, posebno sam se veselila gledati nastup Dervisha. Inače to je plesna ceremonija, koja je svojevrsna fizička meditacija. Izvode ga muški plesači u haljama posebnim za dervish (koje izgledaju kao zvono kad se vrte) i kapicama koje izgledaju kao tuljak (a predstavljanju nadgrobni spomenik – simbolika prolaznosti života). Za taj performans jako dugo treniraju u posebnim školama. Plešu tako da se vrte bez prestanka po 20 minuta u nekoliko ciklusa, i na taj način upadaju u trans i povezuju se s Bogom. Ruke su ispružene i podignute, desni dlan okrenut je prema gore i predstavlja prihvaćanje božanskog blagoslova, a lijevi dlan gleda prema podu i simbolizira povezanost sa zemljom. Okreću se u smjeru srca što predstavlja ljubav prema svim živim bićima. Ceremonija traje oko sat vremena, sadrži se od molitve, obreda i samog plesa, i ne smije se ni snimati ni slikati. Nakon što ceremonija završi, izvedu kratak segment koji se može snimiti. Ne sjećam se kada me nešto toliko hipnotiziralo. Kao da sam svjedočila svjesnoj meditaciji.

Turska je također poznata po keramici, osobito pokrajina Kapadokija i često ćete vidjeti simbole tulipana na šalicama, tanjurima, podlošcima. Mi u Europi tulipane poistovjećujemo sa Nizozemskom a zapravo ih je u 16. stoljeću Ottoman doveo u svojim pohodima Europom.

Što se tiče hrane, ne jedem meso tako da sam jela drugačije, netipična lokalna jela. Često spremaju čorbe, jela od janjetine, ovčetine, mljeveno meso marinirano s raznim začinima. Prezentacija hrane je poseban važni ritual, a izbor hrane je zaista raznolik. U u salatama koriste jako puno mentu, dressing od šipka i kombinaciju povrća i orašastog voća za koju nisam nužno mislila da ide skupa. 

Od znamenitosti obišli smo i muške i ženske manastire u stijeni, gdje se nalazi i 7 crkava, stare freske a cijeli taj kompleks leži na groblju novorođenčadi. Vidjeli smo grad ispod zemlje koji je stoljećima služio kao zaklon od ratova i kažu kako u Turskoj ni dan danas ne znaju koliko tunela i gradova postoji ispod zemlje. Posjetili smo Sultan Han kompleks koji je preteča konoba i hotelskih smještaja danas. Išli smo na najluđi jeep safari uz zalazak sunca po dolinama Kapadokije uz vesele ritmove turske glazbe i šarmante vodiče koji su nas cijelim putem nasmijavali iako nisu znali ni  jednu riječ engleskog. Posebno me dojmila pećina Dim Magarasi u koju ljudi odlaze da bi se izliječili od astme. Otkrivena je relativno kasno a unutra izgleda kao kulisa nekog filma sa vanzemaljcima.

Samo iz ovih priča jasno je da se radi o iznimno bogatoj kulturi. Vodič kaže treba samo mjesec dana za vidjeti Kapadokiju. A ostatak Turske ako putujemo bez prestanka, barem 3 mjeseca. U Arapski dio Turske (istok) bez lokalnih ljudi se ne može ući. Turističkih tura nema jer je opasno.

I eto nas došli smo do kraja još jednog pustolovnog putovanja. Nisam ni znala koliko će me to spontano putovanje obogatiti, kako sam u samo tjedan dana puno naučila, bacila se u nepoznato sa strancima. Nekad sami sebi predstavljamo prepreke a da toga nismo svjesni. Ne stignem, nemam vremena sada, ne želim sam/a…i propustiš čar života.


Hvala ti što čitaš ☺ Ugodan dan želim.

4.5 2 Glasovi
Ocijeni članak
Želim primati obavijesti
Obavijesti me
guest

2 Komentari
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Ina

Fenomenalno. Idem u Tursku prvom prilikom.

Podijeli ovaj članak:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Reddit
Email
WhatsApp

PRETRAŽI OSTATAK OVE KATEGORIJE

OSTALI ČLANCI NA THEMUZA.HR

Kolumne
Izabela Pleša

Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti

Bilo je to godine 1995. Proljeće na slavonskom selu izgledalo je veličanstveno kao i inače. Njegovu raskoš prekidala je samo neka blistava grmljavina s istoka – koju smo mi djeca pripisivali nekoj udaljenoj stravi koja nema veze s nama. Topla zemlja isparavala je toplinu koja je nama djeci značila sigurnost i dopuštala da od jutra do večeri budemo u vrtu, grabeći bakine jagode iz povrtnjaka koje bismo jeli neoprane, nakon što bismo smazali nekoliko šnita masnoga kruha s paprikom, igrajući se ne hajući pritom što naše bake – umotane u marame i očitu brigu, neprestano sjede skupa s upaljenim radio-prijamnicima i zavjerenički nešto šapuću. Nakon odgođene proslave prvog maja koju je zamijenio žurni odlazak mog oca na vojni teren i moje majke natrag u policijske redove, ja sam završila kod svoje bake u Čepinu. Radost djetinjstva na selu s bakom utišala je potrebu za majkom i ocem, a briga oko rata ugašena je smijehom druge djece koja su od zore izvirivala na makadamom urešenu Kolodvorsku ulicu i igrom koja bi trajala do mraka. Navečer bismo svi mi, sva djeca iz ulice, išli spavati u kuću od opeke susjede čijeg se imena više ne sjećam. Ta je kuća smatrana najsigurnijom u ulici i najmanje vjerojatnom za bombardiranje pa smo mi djeca iz Kolodvorske ulice imali tu radosnu priliku spavati zajedno. Šuštali bismo do dugo u noć, vriskajući i smijuljeći se dok bi starija djeca pričala strašne priče o duhovima. Susjeda bi morala nekoliko puta ući u sobu i opominjati nas, no naša bezbrižnost i radost zajedništva uspješno bi zanemarila svaku opomenu. Svakog jutra, moja bi baka rano došla po mene, ljubeći me i grleći presnažno, presilovito, pregladno. Ja tad nisam shvaćala ono što znam danas – a to je da se bojala, moleći krunicu svake noći dok sam odvojena od nje, slušajući radio, brinući o svome sinu – a mome ocu, koji je bio na prvim linijama nekakvih bojišnica. No jednog jutra stigla je k meni uplakana i rekla mi da ću morati otići u Zagreb. Čepin, rekla mi je, više nije dovoljno siguran, a moji roditelji ne žele da ostanem tamo gdje je nesigurno. Ja nisam shvaćala što je Zabreg, zašto moram otići od bake, gdje su moji mama i tata, zašto ne mogu k njima u Osijek ili barem ostati s djecom u Čepinu. No, tog tjedna većina mog društvanca počela se rasipati – neki su odlazili rođacima u Njemačku, neki su odlazili na more i činilo se da će makadam mirne Kolodvorske ulice uskoro samo odzvanjati zvukovima s istoka, bez zvonkog smijeha da ga razbije. Kako će moja nasmijana starica s maramom to podnijeti, pitala sam se. Kako će ona koja bi nam jutrom raširila deku u vrtu, nasjecakala bijelog luka i uštipaka, sad bez sviju nas? U Zagreb sam stigla kod kumova koji su, kao izbjeglice iz Vukovara, već godinama bili u Zagrebu. Kum Pero bio je nekoć veseo čovjek kojemu je lice prekrivala tamna sjena, čineći čak i njegov osmijeh tužnim. Kuma Ljubica bila je nevjerojatno snažna žena koja je često palila svijeću na prozoru suterena stančića u kojem smo živjeli i nekome na telefon objašnjavala kakvu je odjeću nosio njezin brat u trenutku kad ga je posljednji put vidjela, u vukovarskoj bolnici nakon koje mu se, sad znam, izgubio svaki trag. Njih su dvoje mnogo pričali o ratu, svakodnevno gledajući Dnevnik i emisije na tv-u komentirajući ruševine u stilu: „Vidi, pa to je prije bio hotel, ne vidiš li luk ispod kojeg smo se slikali na dan našeg vjenčanja!“ Pogled bi im pritom bio gladan, fokusiran i tužan – poput pogleda psa zatvorenog u kavezu  koji gleda u livade i sanjari o ponovnom trčanju. Često su spominjali i moga oca govoreći glasom strahopoštovanja te pričali gdje je on trenutno, dok je kum Pero nezadovoljno komentirao kako mu je žao što zbog noge ne može biti s njim. S njima je bila i kumina majka –  tvrda, stroga i tužna žena koja je preuzela ulogu moje odgajateljice. Ja ju pamtim kao osobu koja me neprestano tjerala na spavanje dok bi ja neprestano to odbijala. Pamtim ju kao nekoga tko nije podnosio moju razigranost te ju je zvala ‘neposlušnosti koju će istjerati iz mene’. Zahtijevala je da ju zovem bakom, no ja nisam mogla dati isto ime njoj i onoj blagoj ženi koja se smije sa mnom i hrani me kockama šećera pritom me voleći pogledom! Sjećanja su zanimljiv koncept. Događaja se sjećam poput promatranja iskrivljene slike mnogostrukih zrcala, no osjećaj – njega pamtim s tolikom silinom da me vraća u tu fazu petogodišnje mene snažnije no što sam ponekad spremna doživjeti. Sva bezbrižnost djetinjstva kao da je isparila iz mene dolaskom kod njih. Bila sam zabrinuta za majku i oca te bih svaku večer gledala Dnevnik nadajući se da će nekad jedan od vojnika kojeg prikazuju biti moj tata i ja ću zaista znati da je on dobro. Prisluškivala bi kumove slušajući svakodnevno kako govore kako je ovaj ili onaj pronađen mrtav i ja sam sa dubokom, obuzimajućom stravom trčala prema njima da pitam gdje su mi mama i tata. Govorili su mi da je dobro, no ja im nisam vjerovala. U tom trenutku sam, mislim, prestala vjerovati svim odraslima. Odveli su me protiv moje volje, činili su sa mnom što žele i nisu, interpretirala sam – zaslužili moje povjerenje. Niti jedno popodne nisam spavala, već bih nervozno kopkala plahtu s pomiješanim osjećajem lakoće i tjeskobe što sam sama i što ta stroga gospođa koja miriše čudno i neblisko nije kraj mene. Bila sam im stranac i koliko god su se trudili da imam sve, nisu mi mogli dati ljubav. Sjećam se s kolikom sam tugom promatrala kako se ta žena ponaša nježno i s ljubavlju prema sinu naših kumova, svome unuku, i s kolikom se suzdržanošću obraća meni. Boljelo me to i zaista sam čvrsto mislila da je očito u meni problem. Nisam shvaćala koliko je moj kumić moju odgajateljicu podsjećao na sina za kojeg se tad, usprkos zdravom razumu, još uvijek nadala da

Nastavi čitati »
Kolumne
Izabela Pleša

Priča o upoznavanju

„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala. Dok smo mi stajale uz novi automobil i s velikim, već uvježbanim osmijehom na licu predstavljale novi automobil, on je, skupa sa svojim bendom i s bendom Opća Opasnost u klubu imao koncert. Jedno drugo nismo doživljavali sve dok se nismo slučajno susreli u backstageu. On je čekao prijatelja, ja sam čekala Saru koja je telefonski razgovarala s dečkom u WC-u. Bila je to jedinstvena prilika u kojoj su se sudarila dva različita svijeta. Njegov alternativni svijet rock subkulture zbog čega su ga svi znali kao kreativnu osobu i moj svijet djevojke koja je zarađivala radeći poslove hostese i modela te zbog toga svima bila poznata samo kao – jedna od lijepih cura. Sjedili smo jedno vrijeme promatrajući se s prikrivenim, ali očitim zanimanjem preko stola sve dok on nije progovorio. „Viđao sam te na faksu.“ „Da, ja sam hrvatski i književnost“ rekla sam mu, spremno prihvaćajući razgovor. Pokunjio je lice kad sam mu to rekla i time uspješno izgubio prvi bod. „Ja sam na psihologiji!“ „Naravno da jesi“, pomislila sam. Skupina najpretencioznijih studenata na Filozofskom fakultetu uvijek se kretala negdje u magli konceptualizma mislećih filozofa i sveznajućih psihologa. „Jel teško?“ – pitala sam, znajući za trend padajućih studenata psihologije koji su doživljavali slomove živaca zbog profesora čija su imena bila toliko ozloglašena da smo se i mi micali s hodnika kad bi njime hodio netko poput prof. Kolesarića s kojim kao lingvisti nikad i na sreću nismo imali posla. „Nije“, rekao je opušteno, možda čak i pomalo drsko. Svidjelo mi se ta drskost jer sam imala dvadeset godina i mislila sam da su drski dečki jako sexy i jer mu je pristajalo. Imao je razbarušenu dugačku narančastu kosu, vrlo simetrično lice s punim usnicama, bio je visok i odjeven u raskopčanu košulju ispod koje se nazirao niz ogrlica, a na svakom prstu ruke imao je po minimalno jedan prsten. Izgledao je baš poput Bon Jovija, a sve na njemu odavalo je dojam samopouzdanog i pomalo zločestog dečka. „Kladim se da te mogu pročitati.“ rekao je zatim, a moja naklonost izblijedila je poput iskuhane crne majice. Okrenula sam očima i pogledala prema WC-u. Sara je još uvijek bila na telefonu s dečkom i ja sam svakako još uvijek morala sjediti tamo čekajući ju. „Dobro, pročitaj me, veliki psiholože!“ – prihvatila sam igru. Počeo je govoriti. Ocijenio me kao osobu koja može dobiti sve što želi i koja je navikla dobiti sve što želi. Ja sam tu njegovu opasku shvatila kao da mi želi reći da sam razmažena. Nedugo zatim, Sara je izašla iz WC-a i ja sam izašla s njom van. Čitavim putem kući drvila sam joj o tom dečku iz Wasteda koji je neviđeno prepotentan! Ono što nisam htjela priznati jest da mi je ostao u pamćenju. Nisam htjela priznati ni koliko me se dojmilo upoznati nekoga tko je toliko drugačiji od svih ljudi koje sam upoznala i s tolikom svjesnošću nosi tu svoju autentičnost. U gradu u kojemu se svi odijevaju isto, izlaze u iste noćne klubove, slušaju istu glazbu, pričaju o istim stvarima i maksimalno se trude biti neprimijećeni, a prihvaćeni,  on je stršao baš kao što bi stršao Eiffelov toranj da su ga kojim slučajem pomislili postaviti negdje usred slavonskog polja. Više od svega, pogodilo me to što je rekao da mislim da mogu dobiti sve što želim. Imala sam dvadeset godina i bila daleko od te njegove procjene. Živjela sam u disfunkcionalnom domu u kojem je uvijek nedostajalo novca pa sam ja radila kako bi omogućila sebi, ali i obitelji bolji život. Živjela sam želeći ostvariti ljubav, a opet gledajući svakodnevno kako ljubav može poći po zlu i sve uključene učiniti katastrofalno nesretnima. Nisam o tome govorila nikome, stidjela sam se i smatrala da bi bila osuđivana od drugih da ikome kažem da mi je teško, ali kad je on rekao da misli da mogu imati sve, nekako sam u tom trenutku skoro progovorila i podijelila mu svoju istinu. Osobi koju nisam poznavala, ali u isto vrijeme osobi koja me pogledala u oči i vidjela nešto što možda ni ja sama nisam znala. … 2010. pretočila se u 2011. Bilo je iznimno toplo ljeto, ja sam prekinula dugogodišnju vezu i svečano se zaklela prijateljicama da ću biti single i iskorištavati svoju novostečenu slobodu izlazeći s njima svakodnevno. Kupale smo se, putovale i radile loše plaćene studentske poslove, pile smo vodku iz lubenice i gumenih bombona, tugovale za Amy i tražile svaku i najmanju moguću izliku da dočekamo zoru gledajući u nebo, a ne u zidove. I tako smo jednu večer Dina i ja završile na nekom pjena partiju. „Onaj tamo te stalno gleda!“ – rekla mi je Dina. Digla sam pogled i ugledala poznatu narančastu grivu i osmijeh koji je virio ispod nje. Imao je najbizarniju odjevnu kombinaciju koju sam mogla zamisliti. Kockastu košulju kratkih rukava na ¾ Nike sportske hlače, s čarapama nategnutim do pola gležnja (što 2011. nije bilo u trendu) i patikama u nekoj neobičnoj boji. Čitav dojam izgledao je kao da je netko spojio štrebera Stevea Urkela (iz serije Family Matters) i rock’n’roll kralja Stevena Tylera iz Aerosmitha. Njega, vidjelo se, njegova odjeća uopće nije zanimala i bilo je jasno da nije proveo mnogo vremena odmjeravajući se ispred ogledala prije no što je krenuo van. Bilo je jasno da mu to što izgleda neobično ne predstavlja nikakav problem i opet – taj stav mi se svidio. Drugim riječima, njegova modna katastrofa me oduševila do te mjere da sam mu odlučila prići. Vrlo samouvjereno, znajući da izgledam super u svojoj minici i štiklama u kojima bi me sad uhvatila vrtoglavica samo da ih nazujem

Nastavi čitati »
Kultura & lifestyle
Sara Vargović

Irska: Ludi vlasnici hotela i Matchmaking festival za seniore

Lynn i John. Mislim da ih neću zaboraviti do kraja života. Vlasnici hotela u kojem sam radila 6 tjedana u Irskoj u baru (i to kao netko bez prethodnog iskustva rada u hotelskom baru). Njihovo troje djece jednako su ludi kao njih dvoje. Sad kad razmišljam, čini mi se kao da su oni bili one zločeste sestre i maćeha u priči o Pepeljugi, a moji kolege i ja u ulozi Pepeljuge. Lynn je Irkinja sa sijedoplavom kosom do uha, u 50-ima, iznimno fit i brza, vjerojatno radi sportskih patika koje je vječno nosila da može marširati hotelom brzinom munje. Imala je uvijek neki kiselkasti osmijeh i povremeno bi stavila naočale na lanac na vrh nosa jer nije vidjela čitati sitna slova. Ona je radila raspored, isplaćivala nas, pazila da imamo pauze, što radi efikasnosti na poslu, a to da ipak ne bude da nisu nikako brinuli o nama. John. Englez židovskog podrijetla koji je imao dva, ponavljam DVA pletena prsluka koja je nosio to čitavo vrijeme. Kladim se da odem tamo nazad, vjerojatno nosi još uvijek barem jedan od ta dva prsluka. Proćelave glave, s okruglim naočalama koje je nabio tik do očiju, čovjek koji se nikada ne smije. Imena djece sam zaboravila, vjerojatno potisnula, jer oni su jednako kao i njihovi roditelji konstantno utjerivali strah u nas radnike. Najstarija kćer imala je tamnosmeđu prekrasnu kosu poput vile do pola leđa, velike zube i jednako namrgođenu facu kao njen otac. Mlađa kćer svjetlije kose koju sam zvala mini Lynn, a koja je isto tako trčarala okolo i uglavnom naređivala ili stajala na recepciji. Najmlađi sin izgledao je kao slika-preslika Dudleyja iz Harry Pottera. On je uglavnom brisao podove i gunđao na muške radnike. Lynn i John su uvijek bili u smjeni, a njih troje se izmjenjivalo i pretežno su se bavili dočekom gostiju i utjerivanjem reda kako bi im njihovi roditelji naložili. Načula sam da im je ovo samo jedan od obiteljskih hotela i da zapravo John posjeduje nekoliko hotela po Engleskoj. Za nekog tko neprestano nosi samo 2 pletena prsluka – da je vlasnik više hotela, to mi je stvarno bilo teško za povjerovati! Imali smo jedan dan tjedno slobodno, ako je bilo dovoljno kolega koji su to mogli pokriti. Nekima je ugovor bio kraći, nekima duži i stvarno smo se kao tim uspjeli super dogovoriti. Kada god bi me dopao slobodan dan (koji NIKAD nisam odbila), odlučila sam ga maksimalno iskoristiti za landranje i istraživanje County Clareaa, gdje se nalazilo moje mjesto Lisdoonvarna.  Lisdoonvarna i Cliffs of Moher Lisdoonvarna je mali irski gradić koji cijeli možeš prešetati u roku od 40 minuta. Nije mi bilo jasno kako se najveći europski Matchmaking festival upravo tamo održava, ali sve ima svoje zašto. U mjestu je bio mali potočić do kojeg bi se često prošetala da rashladim glavu i maknem se u pauzama od posla. Napravila bi si čaj u to-go cup, sjela na klupicu i slušala glazbu ili pričala s nekim od bliskih ljudi na telefon. Ako bi mi pauza bila kraća i nisam mogla spavati od bučne žive muzike, otišla bi u jedan slatki romantični kafić i tamo pisala svoje planove, ciljeve, uživala u kavi i dnevnom svježem kolaču. Moj mali bijeg od realnosti. Za vrijeme tih pauza radila bi plan i program gdje ću ići istraživati po County Clareu. Popisala bi si sva mjesta koja želim vidjeti. Taj okrug je najpoznatiji po prirodnoj ljepoti – Cliffs of Moher stijenama. To je takoder mjesto gdje se snimao 6. nastavak filma Harry Potter. Inače sam veliki fan te cijele franšize tako da sam prvi slobodan dan išla tamo. Iako sam fizički bila premorena, ništa me nije spriječilo da pješačim 7 sati po stijenama. Potreban je cijeli dan da biste stijene prohodali uzduž i poprijeko – i čak je postojala ruta od Lisdoonvarne do stijena. Znala sam da trebam idućih tjedan dana naporno raditi pa nisam htjela pretjerati. Otišla sam ujutro busom do stijena i tamo provela ostatak dana. Taj prizor bio je nešto najljepše što sam vidjela u cijeloj Irskoj. U tom trenu sam se sjetila jedne rečenice koju sam si bila napisala kao podsjetnik, da svaki put kada mi je teško na poslu, se podsjetim, da mi taj posao plaća ovo iskustvo. Stijene Moher nadohvat ruke. Neprocjenjivo. Nevjerojatno je kako nas vrijeme u prirodi može resetirati. Shvatimo da neki ljudi i stvari, na nebitnom poslu nisu uopće smisao života. Svaki preostali slobodan dan provela sam istražujući mala lokalna mjesta, hodala po prirodi, pričala s ljubaznim lokalcima, otišla do Galwaya, biciklirala po Aran otocima, slušala ulične svirače, istraživala lokalne dućane, družila se s kolegom preko kojeg sam i došla u Irsku. Jednom sam čak -istražujući malo mjesto, upoznala jako simpatičnog mladića s kojim sam spontano završila na ručku od nekoliko sati. Kada god me netko pita za ime, kad se predstavljam – svoje ime kažem kako ga mi izgovaramo u Hrvatskoj, ne prilagođavam ga engleskom jeziku i pomognem im izgovoriti točno. Većini bude to jako zanimljivo, valjda im zvuči neobično. Kažem da se piše kao „Sarah“ samo bez H. Irci su mi par puta spomenuli kako ih podsjeća na riječ koja se na irskom starinskom jeziku piše „Saoirse“ što se izgovara „seer-sha“ i znači sloboda. Baš mi je to bilo nekako posebno jer sam se osjećala kao da upravo to opisuje moj duh. A bome opisuje i kako ću se osjećati kada napustim Irsku. Bizarna saznanja o ludim vlasnicima hotela Jedan od takvih mojih pustolovnih dana odveo me jedan dan u lokalni kafić gdje sam pila čaj, pisala svoje zabilješke, onako kako bih to inače radila. Često bi me lokalci nešto pitali i proćakulali bi o Hrvatskoj i Irskoj, ali ovaj puta sam čula informacije koje su naizgled zvučale kao plot-twist neke serije. Kafić je bio jako malen i u tom trenutku tamo smo sjedili: jedna gospođa, 2 gospodina, vlasnik i ja. Pitali su me gdje radim, rekla sam im, na što su se svi četvero pogledali. Kratak muk. Počne pričati jedan gospodin – nazovimo ga Ryan (jer sam

Nastavi čitati »
Psihologija
Dinko Pleša

Što (ne)moć odgađanja trenutnih zadovoljstava govori o nama?

Jesi li osoba koja radije odabire štednju novca ili trošenje novca, osoba koja prioritizira rad ili zabavu, strpljiva ili nestrpljiva osoba? Ako si strpljiva osoba koja prednost daje štednji novca i radu, vrlo vjerojatno si osoba koja generalno može uspješno odgoditi nekakva trenutna zadovoljstva u ime nekog vremenski udaljenog, ali značajnog ti cilja, tj. imaš bolju samokontrolu od osoba koje su nestrpljive, rado troše novce i prioritiziraju zabavu ispred rada. Odgoda zadovoljenja trenutnih potreba čin je odupiranja nagonu da se odmah nagradimo i dobijemo željeno u nadi da će nam budućnost donijeti još vrjedniju nagradu. Takva sposobnost odgode zadovoljenja potreba važna je za samoregulaciju i samokontrolu ponašanja i emocija. Da bi proučili uvjete koji potiču odgodu zadovoljenja potreba, američki psiholog Walter Mischel i njegovi kolege 1972. godine proveli su poznati eksperiment u kojem su od ukupno 50 djece (25 dječaka i 25 djevojčica) tražili da biraju između jedne nagrade (jedan sljezov kolačić) koju mogu dobiti odmah ili druge nagrade (dva sljezova kolačića) koje mogu dobiti ako pričekaju određeno vrijeme. Nakon što dijete izrazi naklonost prema dva sljezova kolačića, eksperimentator objasni djetetu kako će on sada izaći iz prostorije na 15 minuta te da mora pričekati njegov povratak u prostoriju prije nego dobije oba kolačića. Djetetu je također rečeno da može pozvati eksperimentatora nazad i prije isteka 15 minuta, ali da će u tom slučaju dobiti samo jedan sljezov kolačić. Djeca su svoju frustraciju zbog čekanja izražavali na različite načine: smišljali su i pjevušili pjesme, sakrivali glavu u naručje, lupali nogama o pod, a jedna se djevojčica odlučila potpuno opustiti da je čak uspjela i čvrsto zaspati čekajući svoju nagradu. Manje od trećine djece uspjelo je dočekati obje poslastice! Mischel je naknadno (longitudinalnim istraživanjem) otkrio da su djeca koja su bila u stanju duže čekati i time zaslužiti veću nagradu, poslije u životu na raznim poljima bila uspješnija od djece koja nisu mogla čekati (imali su bolje rezultate na SAT testovima, imali su manju prisutnost ovisničkih ponašanja, zdravije prehrambene navike, uspješnije karijere i sl.). Iako, najnovija istraživanja na temu odgađanja zadovoljstva istaknula su da su dobra društvena i ekonomska pozadina djece ono što ih prvenstveno dovodi do uspješnijeg odgađanja zadovoljstva, te ujedno i do boljih životnih ishoda, a ne toliko sama sposobnost odgađanja zadovoljstva. Osobi koja živi u lošijim životnim uvjetima logičnije je uzeti ono što joj se trenutno nudi jer joj je budućnost vrlo neizvjesna i ne garantira joj vrjedniju nagradu, dok je osobi koja živi u boljim životnim uvjetima omogućeno duže i strpljivije čekanje i ulaganje u budućnost. A što je s tobom, jesi li više osoba koja bi radije čekala 15 minuta da bi dobila oba kolačića ili osoba koja bi radije uzela jedan kolačić, ali odmah, bez čekanja? Author Recent Posts Sara Vargović Latest posts by Sara Vargović (see all) Irska: Ludi vlasnici hotela i Matchmaking festival za seniore – 13/09/2024 Irska: Lekcija o otpornosti (kako sam nakon Maldiva završila u Irskoj na Matchmaking festivalu?) – 19/06/2024 Život na Maldivima – morsko dno, tračevi i svjetsko prvenstvo u nogometu – 21/05/2024

Nastavi čitati »
Zdravlje
Đurđica Mijanović

Vječna dilema – koliko jaja smiješ pojesti dnevno?

Kad prehrambenim guruima dosadi plašiti ljude o šećeru, bijelom brašnu i soli, sljedeći na meti najčešće se nađu jaja i kolesterol. Kolesterol je tihi ubojica, a jaja su bogata kolesterolom. Zaključak se nameće sam po sebi – ako želimo dug i kvalitetan život trebamo izbjegavati jaja? Nažalost i na sreću, naše tijelo nije toliko jednostavno. Bez kolesterola nema života Svaka stanica u tijelu proizvodi kolesterol. Kolesterol sudjeluje u sintezi žučnih soli, steroidnih hormona (testosterona, estrogena, aldosterona), vitamina D. Kolesterol je jedna od glavnih gradivnih molekula koje se koriste za stvaranje staničnih membrana. Dnevno nam je potrebno oko 1000 mg kolesterola. Gdje onda nastane problem? Loš kolesterol ili loše posljedice? Ne postoji dobar i loš kolesterol. Kolesterol je neophodna molekula za normalno funkcioniranje našeg organizma.  Nakon što se stvori, kolesterol cirkulira krvotokom i uglavnom se vraća u jetru. Transport kolesterola u tijelu se odvija putem molekula koje se nazivaju lipoproteini. Glavna razlika u lipoproteinima je u njihovoj gustoći. LDL (lipoprotein niske gustoće) kolesterol se popularno naziva “lošim” kolesterolom jer se može nakupljati na stijenkama krvnih žila što može dovesti do ateroskleroze. HDL (lipoprotein visoke gustoće) kolesterol se popularno naziva “dobrim” kolesterolom jer prenosi višak kolesterola iz krvi u jetru, gdje se kolesterol oksidira te zatim izlučuje putem žuči. Dakle, problem nije u kolesterolu, već u česticama koje ga prenose. LDL čestica uzrokuje nakupljanje plaka, ne kolesterol sam po sebi. Kada LDL kolesterol završi unutar stijenki krvnih žila u velikim količinama, govorimo o lošoj posljedici kolesterola koja dovodi upalnog procesa u tijelu. Jedan osobito važan aspekt ovog rizika je taj što se ne odnosi samo na veličinu povišenog LDL-a, već i na trajanje izloženosti.  Uloga LDL kolesterola u razvoju ateroskleroze je kumulativna izloženost tijekom životnog vijeka. Što smo duže izloženi visokoj razini LDL kolesterola, to će posljedice i rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti i srčanog udara biti veći. Zato je izrazito bitno pratiti svoje razine kolesterola u krvi, te ako su povećane, na vrijeme početi s intervencijama. Intervencije za snižavanje kolesterola u starijim populacijama (70-89 godina) će značajno manje smanjiti rizik od kardiovaskularnih oboljenja nego intervencija ranije u životu (40-49 godina). Prije nego što nastaviš čitati ovaj članak, dodaj si podsjetnik u mobitel da obaviš redoviti sistematski pregled i provjeriš svoju krvnu sliku. 🙂 Koje prehrambene promjene uvesti da bi prevenirali ili smanjili razinu kolesterola u krvi? Prehrambena vlakna imaju utvrđen učinak na regulaciju lipida u krvi. Povećanje unosa vlakana (s naglaskom na topiva vlakna) na > 25 g dnevno povezano je sa smanjenjem kolesterola. Dobar izvor topivih vlakana su zobene pahuljice, grah, lanene sjemenke, mrkve, rajčice, jabuke, kruške. Najsnažnije utvrđeni štetni učinak na lipide u krvi imaju zasićene masti. Zasićene masti nalazimo u crvenom mesu, masti, slanini, maslacu, vrhnju, palminom ulju, majonezi. Izokalorična zamjena 5 % energije iz zasićenih masti s polinezasićenim mastima (plava riba, orašasti plodovi) dovodi do najvećeg smanjenja lipida u krvi, s meta-analizom metaboličkih studija koje pokazuju smanjenje od 0,38 mmol/L kod ukupnog kolesterola. 1 jaje ima 250 mg kolesterola. Jaja imaju relativno nizak postotak zasićenih masti, bogati su proteinima, vitaminima (A, D, E, K, B), mineralnim tvarima (Fe, Zn, Ca, Mg, P, Se), lecitinom, kolinom, solidan su izvor omega 3 masnih kiselina i mononezasićenih masnih kiselina. Sustavni pregled i meta-analiza iz 2020. godine na 1.415.839 osoba s ukupno 157.324 kardiovaskularnih bolesti sugerira da povećana konzumacija jaja (više od 1 jajeta dnevno) nije povezana s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti. “Način na koji kuhate i poslužujete jaja daleko je bitnije od samih jaja – kuhanje ili poširanje daleko je bolje od prženja na maslacu ili masti od slanine.”– British Heart Foundation Pokazalo se da povećana konzumacija jaja (12 × tjedno, naspram <2 × tjedno), u kontekstu niskoenergetske prehrane s niskim udjelom zasićenih masnoća, potiče gubitak težine bez štetnih učinaka na lipidni status. Tijelo uvijek nastoji održati adekvatnu razinu kolesterola. Ako ga ne unosimo dovoljno hranom, tijelo će proizvesti veće količine i obrnuto. Povećana konzumacija hrane bogate kolesterolom kao što su jaja nije povezana s povećanom razinom kolesterola u krvi kod većine ljudi (izuzetak su oni koji imaju genetsku predispoziciju za povećanu apsorpciju kolesterola). Last, but not least Povećana tjelesna masa i količina masnog tkiva uvijek su glavni uzrok upale. Količina masnog tkiva jače je povezana s razinama kolesterola u serumu nego većina drugih varijabli. Gotovo svaka studija koja uključuje gubitak >5 % tjelesne težine rezultira poboljšanjem razine kolesterola ili smanjenjem potrebe za lijekovima. Isto se ne može reći za poboljšanja kvalitete prehrane bez promjena u sastavu tijela. Ljudi zdrave tjelesne mase također mogu imati povišene razine kolesterola, ali tad govorimo o iznimci, ne o pravilu. Regulacija tjelesne mase prvi je korak ka regulaciji razine kolesterola u krvi, ali i cjelokupnog zdravlja. Ako želiš napokon trajno postići optimalnu tjelesnu masu, bez stresa i restrikcija, prijavi se OVDJE na individualno prehrambeno mentorstvo sa mnom. Author Recent Posts Sara Vargović Latest posts by Sara Vargović (see all) Irska: Ludi vlasnici hotela i Matchmaking festival za seniore – 13/09/2024 Irska: Lekcija o otpornosti (kako sam nakon Maldiva završila u Irskoj na Matchmaking festivalu?) – 19/06/2024 Život na Maldivima – morsko dno, tračevi i svjetsko prvenstvo u nogometu – 21/05/2024

Nastavi čitati »

Društvena igra za parove "U idućih tjedan dana" (Kognitivna Muza)

2
0
Rado bi čuli što misliš o ovome, slobodno komentirajx