Rad na Maldivima za vrijeme Ramadana i kao žena
Koliko god se glamurozan život činio na Maldivima, pokušajte razumjeti da to je to ipak muslimanska zemlja i vrijede isključivo muslimanska pravila. Zna se koja je pozicija žene, a koja muškarca. U svakom trenutku. Mi stranci, morali smo posebno poštivati njihovu kulturu jer smo manjina i došli smo u vrijeme Ramadana što je značilo da ne smijete piti vodu niti jesti ispred svojih kolega jer oni poste pa da njima ne bude teško.
Kad je vrijeme večere, prvo jedu Muslimani jer je Iftar odnosno vrijeme kada prekidaju post tako da moramo čekati svoj red (obično 30 minuta kasnije smo smjeli ući). Kad mole, morate poštovati vrijeme molitve. Na slobodan dan, kad idete u kantinu jesti morate se odjenuti prikladno muslimanskoj kulturi (jednom prilikom sam dobila opomenu jer mi je marama skliznula s ramena dok sam jela). Radi takvih stvari možete dobiti otkaz, a sami vjernici vrše jako veliki pritisak na vas ako se ne ponašate prema pravilima (komentiraju vas, prijave nadređenima, odmjeravaju, žale se i slično).
Postojao je poseban dio plaže gdje se staff ima pravo kupati i samo tamo ste smjeli ići. Na sreću nisu tražili da nosimo burkinije (dugačke kupaće kostime) pa sam se kupala kao i kod nas. Većina lokalaca ne zna plivati (bez obzira što žive na otoku), žene uopće ne idu na more, tako da sam u plaži mogla uživati sama. To je jedan od razloga zašto sam toliko vremena provodila tamo. Svaki dan prije i poslije posla, samo ja i beskrajno more. Često bih išla plivati, roniti – kad god sam uhvatila vremena, bar na kratko. Na slobodan dan, kad bi spustila kosu i stavila sunčane naočale, ne bi me ni prepoznali i mislili su da sam gost, tako da sam se zapravo mogla kretati po otoku kako sam htjela. Pozdravljali bi me, a ja bih se samo smješkala, otišla se kupati gdje sam htjela, roniti i na aktivnosti koje su se nudile. Eto prednosti i visine i boje kože i boje kose. Smiješno, ali tako je bilo.
Na otoku je bilo otprilike 300 zaposlenika i samo nas 20-ak stranaca, možda nas 10 iz Europe. Ja sam bila jedina Europljanka u rekreacijskom centru i jedna od 2 plavuše na cijelom otoku koja je bila zaposlena tamo. Govorim to jer mi je bilo iznimno nelagodno prvih nekoliko tjedana koliko su lokalci buljili u mene. Kasnije mi je menadžer rekao da je zaista rijetko imati zaposlene bijelce ovdje i da će prestati kada se naviknu. Da samo budem strpljiva. Plus – ja sam za njihove pojmove iznimno visoka za ženu (175cm) pa im je sve to bilo čudno. Ne moram ni reći, to je jedno od iskustava koje mi se urezalo u pamćenje. To nisu bili znatiželjni pogledi ljudi koji nikada nisu vidjeli bijelce (kao dječica u Africi), već muškarci koji te gledaju s visine (iako su svi niži od mene) kao da si objekt. Sjede u grupicama i odmjeravaju svaki dio tvog tijela, tvoje kretanje, govor i komentiraju među sobom na svom jeziku.
Taj dio života na Maldivima je nešto zbog čega se nikad ne bih vratila živjeti tamo. Da, na godišnji odmor, ali su mi kompletno zamjerili rad u muslimanskoj zemlji. Taj osjećaj manje vrijednosti zato što si žena je nešto toliko tužno i teško riječima opisati ako niste nikada doživjeli. Mora da se tako osjećaju pripadnici crne rase u kulturama koje ih tretiraju kao drugačije. Naučila sam lekciju poštivanja različitosti, i čvrsto odlučila da uvijek želim svakoga tretirati jednako, da se osjeća prihvaćeno u mom društvu, bez obzira na kulturu i porijeklo. Takav osjećaj zaista ne želiš nikome.
Tračevi i Maldivi reality show
Život na otoku s 300 ljudi. Svi znaju sve. Samo stanite i zamislite ljude koji žive tamo godinama. Rade daleko od obitelji, prijatelja, sami. I imaju godišnji nekoliko tjedana godišnje da vide žene i djecu. Ali zapravo, većinu života provedu na Maldivima. Postojalo je nekoliko parova gdje su muž i žena radili za Anantaru, ali u drugim odjelima (primjerice moja kolegica je radila u Kids Clubu, a njen muž je bio inženjer u uredu na otoku). Čula sam ja neke glasine čim sam došla, ali inače vam mene te stvari ne zanimaju. Furam nekako svoj film i pustim da ljudi rade što ih je volja, i iskreno bolje mi bude kada što manje toga znam. Sve dok mene ne počnu uplitati u te gluposti i drame. E ali ne bi to bio život na Maldivima – da nije i to dio priče.
Cimerice Europljanke upozorile su me na jednu stvar prvih nekoliko tjedana mog boravka na Maldivima. Rekle su da budem oprezna s lokalcima, kako s muškarcima tako i sa ženama. Jako vole ogovarati i spletkariti iz zabave. Da se ne iznenadim ako neki lokalci pokušaju nešto imati sa mnom ili ako krenu neke glasine. Bila sam zbunjena.
„Kako misliš imati nešto sa mnom? Pa nisu li ti ljudi oženjeni? I kakve zaboga glasine?!“
„Da, oženjeni su, ali je normalno da imaju ljubavnice i po nekoliko partnerica na otoku. Dapače, kada dođu ovako Europljanke kao ti, onda se natječu tko će ju prvi osvojiti. Do te mjere da izmišljaju priče tko ju je osvojio.”
Pomislim, Dragi Bože, gdje sam ja to došla. Kakvo osvajanje?! Nije postojao niti jedan muškarac tamo koji je mene interesirao. Dapače, taman sam prekinula dugogodišnju vezu i nisam ni u peti pomišljala petljati s nekim nešto. Bila sam zahvalna kolegicama na tim upozorenjima jer sam znala kako se trebam postaviti. I inače držim distancu, ali sad sam znala da trebam dodatno biti oprezna.
Eto ti života na bajkovitom otoku. Kulturni šok zvan: Ljudi.
Sprijateljila sam sa cimericom Florom, koja je radila kao instruktorica ronjenja. Od nje sam naučila roniti i sve o divotama podvodnog svijeta. Ona je jako puno radila i u slobodno vrijeme bavila se razmnožavanjem koralja (googlajte ne mogu to niti pokušati objasniti kako treba haha). Imala je smjene obrnute od mojih tako da smo se družile jedino kada sam joj došla na posao ili za vrijeme obroka. Prolazila je kroz neke ljubavne drame s jednim lokalcom na otoku pa smo često pričale o tome i kako da krene dalje sa svojim životom.
Uglavnom sam se družila s prijateljem (koji je bio gay) Sun-om koji je bio s Tajlanda i radio je kao thai box instruktor u mom timu. Pričali smo o svemu: životu, planovima, ljubavi, putovanjima. On je 15 godina stariji od mene, zaljubljenik u fitness, Yoga učitelj, tako da smo zajedno vježbali i komentirali taj svijet u kojem smo se našli. Upoznao me je s dobrobitima Yoge i kako napraviti stoj na glavi, a ja sam njega učila salsu i tehnikama plesa. Volio je plesati tako da bi se našli nakon večere, vježbali u dvorani i smijali mojim pokušajima stoja i njegovim pokušajima plesa. Pronašla sam i prijatelja u mom menadžeru Dimuu koji je bio porijeklom sa Šri Lanke. Iznimno visok, bivši profesionalni odbojkaš, jako velikog srca i iz nekog razloga iznimno zaštitnički nastrojen prema meni od prvog dana. Vjerojatno je osjetio da će mi trebati potpora u ovom osinjaku tračera u kojem sam se našla. Puno mi je pomogao kad god sam nešto trebala u vezi posla, kad bih osjećala kulturološki pritisak. Često smo razgovarali nakon posla i šetali po otoku, tako da su kružile glasine da smo par. U tom trenu nije me bilo briga jer sam ja znala istinu da tu nema ništa. A ako već mora biti neka glasina, neka se selo veseli. Kasnije mi je Dimu priznao da se zaljubio u mene, ali kako ima ženu i djecu i ne bi se usudio ništa imat sa mnomi. Iako, da sam ja pristala…ne želim uopće niti pomišljati. Neke stvari na žalost vrijede bez obzira iz koje si kulture.
Da stvar bude gora kolegice s Maldiva nahuškavale su iza leđa i mene i njega da nešto imamo zajedno, spletkarile priče i postavljale situacije da bi meni često bilo neugodno. Osjetila sam da mi sve to postaje previše. Njima je to bilo jako zabavno, kao da su dio reality showa.
Udaljila sam se od Dimua i isključivo komunicirala s njim kada je trebalo radi posla. A kako je Sun bio na godišnjem odmoru, u tom sam periodu više vremena provela sama fokusirajući se na posao. Smislila sam si novi projekt: Ponudila sam svojoj kompaniji da ću napisati priručnik kako koncipirati plesni sat koji oni mogu kasnije koristiti kao obrazac za vođenje sati pri obuci novih plesnih trenera. Osim toga sam upisala tečaj ronjenja i time se bavila ostatak boravka na Maldivima. A sve slobodno vrijeme provodila sam u teretani i na svojim aktivnostima.
Otkrila sam ronjenje na bocu
Položila sam PADI Open Diver tečaj za ronjenje tako da sam na slobodne dane ronila na bocu s Florom. To mi je bila najbolja odluka kojui sam donijela tijekom svog boravka na Maldivima. Morala sam učiti o sigurnosti i ronjenju, proći ispit i razne situacije koje se dogode pod morem. U sklopu tečaja i ispita bila su 4 zarona na dubinu do 20 metara. Uspješno sam prošla! Nakon toga sam išla na ronjenje kad god je bilo prilike s gostima i uživala u svakom trenutku ispod površine. Svi oni tračevi, prekid, misli, sve s kopna je postalo u potpunosti nevažno. Samo dah, more i prelijepi morski svijet.
Uz to što je Flora bila izrazito strastvena o pomorskom svijetu, bila mi je i prijateljica i jako dobra učiteljica. Upijala sam sve informacije kao spužva i toliko sam se pronašla u tom miru i tišini koji podzemni svijet donosi. Inače, moj najdraži film je Avatar, tako da sam se osjećala kao da me netko stavio u film i svjedočim svim tim bojama, oblicima, jeziku kojeg ne razumijem između tih bića koja su jednako tako znatiželjna upoznati me kao i ja njih. Vrijeme pod morem ne postoji. Trenuci traju čitavu vječnost i takvo iskustvo pamtite za cijeli život. Gledati šarene velike i male ribice kako se provlače kroz lelujajuće morske trave i raznobojne koralje koji se njišu u ritmu valova, rakove koji čeprkaju nešto po grebenima, jegulje kako vire i ražu kako spava levitirajući u špilji. Koji prizori! Ribe svih oblika sortirane su u grupicama kao da su na sastanku, proučavat će vas i što ste mirniji to će vam doći bliže. Ogromne plosnate ribe, doći će skroz blizu i proučavati mjehuriće koji izlaze iz vas. Postat ćete jedno s prirodom samo na temelju svog daha i minimalnih kretnji. Prisustvom.
Na ronjenje s bocom nikada ne idete sami, pa kad je Flora bila zauzeta, posudila bih peraje i masku s dihalicom i krenula u ekspediciju koraljnog grebena sama. Povremeno bih zaronila malo dublje do koralja i plivala među ribicama. Svake nedjelje vidjela bih kornjaču koju sam nazvala Sunday kako pliva oko koralja ili hvata zrak blizu površine, uvijek bi se (u mojoj glavi) pozdravile, ona bi išla svojim putem, ja bih ju malo proučavala i otišla svojim. Jednom prilikom vidjela sam ražu kako poput metka napada plijen i bebu morskog psa (reef shark) koji je zbrisao kada me vidio brzinom svjetlosti. Nije mi baš bilo svjejedno, iako oni ne napadaju ljude. Sama pomisao da je mama shark negdje blizu, istjerala me je taj dan u plićak.
Ljepota Maldiva
Ah život na Maldivima. Do dan danas teško mi je reći koje je najljepše mjesto koje sam posjetila. Maldivi su nestvarno lijepi, zasigurno najljepši otok koji sam doživjela. Boje uopće ne možete dočarati fotografijama, a nama koji to nismo nikada vidjeli, trebaju dani da nam mozak procesuira tu ljepotu. Posvuda ste okruženi kokosovim palmama. Možete jesti kokos i piti kokosovu vodu svaki dan. (Nije ni čudo da mi je koža blistala.) Pijesak je bijel i mekan poput brašna. Kad ulazite u more, koračate koz mekani pijesak, niti jedan kamen, nakon samo nekoliko koraka postane duboko i ne osjetite dno ispod sebe. Azurna plavo-zelena boja mora. Temperatura vode topla dok se kupate, puše vjetrić i sunce sija većinom godine tako da je zaštitni faktor neizbježan. Ako želite iskusiti odmor i otići od svijeta, buke i užurbanog života na kojeg smo mi navikli Maldivi su mjesto za vas.
Od životinjica na kopnu ćete naletjeti na water hens – vrsta ptica specifičnih za taj kraj, koje su glasne i posebno aktivne predvečer. Vidjet ćete male znatiželjne guštere, tu i tamo neke kukce.
Hvala Maldivima na životnim lekcijama
Pred kraj mog ugovora na Maldivima već sam naučila kako sa svima, navikla sam se na sve kulturološke razlike, hranu, klimu, ritam života. Znala sam da sam tu još kratko i koristila svaki dan kao da mi je posljednji, upijala ljepote otoka i iskustvo koje imam. Učila sam jako puno o muslimanskoj kulturi od kolegica s posla, vodili su me na Iftar na lokalni otok, pričali o nekim svojim praznovjerjima, kako izgleda prosidba jednog muslimanskog braka…Slušala sam priče ljudi koji su jako puno godina radili tamo i radit će nakon mog odlaska. Rekli su mi da sam jedina Hrvatica koja je do tada radila u Anantari, ali su itekako znali za Hrvatsku.
Pronašli smo zajednički interes, a to je bilo svjetsko nogometno prvenstvo. Svi prate nogomet, a jako puno lokalaca znalo je i prati naše igrače. 2018. je bila godina kada je Hrvatska odnijela srebro i u tom trenutku veselili smo se zajedno kao da smo svi iz iste kulture. Bila sam baš ponosna, da jedna tako mala i mlada zemlja ostavi utjecaja do dalekih Maldiva.
Dva tjedna nakon ludila zvanog World Cup bila sam u avionu za Zagreb. Kakav ludi život.
Shvatila sam da ma ne znam koliko da putujemo, živimo vani, prilagodimo se drugoj kulturi, uvijek će postojati ta neka duboko ukorijenjena razlika između nas. Nekad će to biti očita razlika poput boje kože, nekad će to biti jezik kojeg ma koliko dugo učili, nikad neće postati naš materinji jezik. Kad smo u doticaju s drugim kulturama poanta je da učimo od njih, jer na taj način upoznajemo sebe i učimo o našoj kulturi. O tome što nas čini autentičnima. Nije poanta uperiti prstom, i osuditi da jedno valja, a drugo ne. Svi smo jedinstveni i s razlogom drugačiji. Čar je pronaći nešto zajedničko – poput recimo strasti prema nogometu.
Hvala ti što čitaš ☺ Uživaj u danu.
Sara
