The Muza

Je li sa mnom sve u redu?

Autor teksta:

Izabela Pleša

Jedne se situacije iz svoje srednje škole vrlo često sjetim. Čim se sjetim tog događaja, osjetim emociju koju sam osjetila tad – sram, nelagodu i onaj snažni osjećaj nepripadanja koji je odredio neka od mojih temeljnih životnih sjećanja i zbog kojih sam ja mnogo puta pomislila: Ali što sa mnom nije u redu? Zašto ja nisam kao drugi?

Bio je to početak četvrtog razreda gimnazije. Vratili smo se s maturalca, koji je bio jako lijep, ali mojoj obitelji i jako skup, i ja sam svoje misli usmjerila prema pripremama za upis na fakultet. Koliko god bila neorganizirana osoba u životu, što se tiče učenja uvijek sam bila vrlo pedantna i predana. 

Većina mog razreda tog dana u rujnu, s čitavom zadnjom godinom ispred njih, nije razmišljala u smjeru pripreme za fakultet. Oni su se, vrlo glasno i složno, dogovarali kako će pitati rasku da odemo na još jedno putovanje.

Međusobno su se bodrili i postavljali ljestvicu vršnjačkog pritiska toliko visoko da su svi morali osjetiti da se strop učionice najednom spušta, tlak raste i ne ostavlja prostora za razmišljanje.

„Znate kakva je ona, moramo biti složni inače nam neće dopustiti“, govorili su predvodnici ideje, toliko nabrijani da su mislima, osjećajima i  jednom nogom već bili u busu na putu prema nekoj destinaciji, a ne u otrcanoj učionici čekajući rasku i sat razrednika.

Ja sam šutjela, zabijena u neku knjigu, a lice i čitavo tijelo pulsiralo mi je od udaraca srca. Prisjetila sam se razgovora koji je moja razrednica vodila s mojom mamom na kraju trećeg srednje u kojem je divno i nježno kakva je i bila, rekla: „Starmlada je, drugačija je od njih i nije prihvaćena.“

Te su riječi zaboljele, jednako kao i riječi mog prijatelja Ivana koji mi je rekao da ja silnim javljanjem i dizanjem ruke pod satom, zainteresiranim komentarima upućenima profesorima djelujem kao ulizica i da se njemu, s obzirom na to da ne odustajem od takvog svog ponašanja sve više čini da se ja namjerno trudim da me ne vole. 

Sve rečeno bila je istina. Imala sam potrebu biti viđena. Tražila sam ju od profesora svojim angažmanom, posvećenošću i pitanjima. Bila sam drska i znala sam izraziti neslaganje. Bila sam lijepa i itekako toga svjesna radeći već poslove koji su opisom tražili upravo ljepotu. Imala sam i probleme kod kuće koje druga djeca nisu imala, a ja nisam o njima htjela govoriti. Zatvorila sam se i zbog kombinacije navedenih ponašanja vjerujem da sam djelovala vrlo oholo. 

Ipak, uza sve to imala sam, kao i svako drugo ljudsko biće, želju da budem prihvaćena. 

I baš zbog toga, u trenutku kad je naša lijepa raska elegantno ušetala u razred, ja sam bila na rubu anksioznog napada.

Zašto ja uvijek moram ići protiv većine, pitala sam samu sebe, očito se ne prihvaćajući i očito time izazivajući svoju anksioznost.

Pristani SAD na tu opciju putovanja, go with the flow, ionako će svi roditelji na roditeljskom koji je danas glatko odbiti plaćanje još jednog putovanja. Oni ipak misle na plaćanje priprema za faks, oni ipak imaju odgovornosti. Ne moraš ti biti kamen spoticanja.

Predstavnik razreda, vrlo uvjerljivo kakav je i danas, iznio je svoju ideju. Raska nije bila oduševljena te je posegnula za svojom demokratskom krilaticom: ILI ĆE PRISTATI SVI ILI NE IDEMO.

U tom trenutku pulsiranje u mom tijelu bilo je toliko jako da sam imala dojam da svi oko mene uočavaju moju trenutnu sličnost sa zvučnikom.

Tko je za, upitala je raska poluzainteresirano i nimalo oduševljeno cijelom idejom, a moja je ruka odbila poslušnost. Mlitavo je stajala u mome krilu ne pokazujući ikakve znakove da će se ikad pomaknuti s njega. Svi ostali podigli su ruku brzinom i usklađenošću učenika iz spota Another brick in a Wall (drskost je očito preživjela srednju školu).

„Izabela, ti si protiv!“ ustanovila je raska, a iz njezine rečenice bilo je jasno da mi predaje riječ. U razredu se osjetilo i čulo negodovanje na koje sam u tom trenutku već naviknula. 

„Moji roditelji sigurno neće pristati, a ne želim ići ni ja. Prvo, o puno je novaca riječ koje bi voljela ostaviti za pripreme za fakultet, a drugo…“

Razred me prekinuo glasnim žuborenjem i traženjem riječi od raske, a ja sam rado utihnula. Pred razredom u kojem su gotovo svi bili financijski situirani, priznati da nemaš novaca za putovanje u tim godinama hrabro je – toga sam sad svjesna i skidam kapu do poda toj djevojčici od osamnaest godina koja se usprotivila svima čvrsto stojeći iza svoje realnosti.

No, ono što je tad toj djevojčici prolazilo kroz glavu jest samo i isključivo to da je zbog nečeg ona drugačija od drugih i da s njom zasigurno nešto nije u redu. I zbog tog je stvorila brojne obrambene mehanizme, a ujedno i želju da ju netko prepozna, vidi i čuje. Ono što tad nisam znala jest da je jako teško postići to da nas netko vidi i čuje ako odbijamo govoriti svoju istinu i vježbati svoju ranjivost izgovarajući ono što nam je na duši.

A meni je tad na duši bilo puno toga s čime sam se nosila još većom izvrsnošću, produktivnošću i snažnom željom da se izvučem iz života koji sam trenutno živjela. Emocije su bile pokopane negdje ispod.

Kad sam upoznala Dinka, on je te moje obrambene mehanizme opisao kao slojeve luka, koje je morao oprezno i polako ljuštiti da bih ga ja pustila do onog središnjeg dijela. Zatvorila sam se, ušla u freeze i to je bio moj odgovor na traumu koja je nastala jer sam jednostavno drugačija i to nisam mogla prihvatiti jer sam jako htjela biti uklopljena i viđena. Bila sam neprihvaćena, a zapravo nisam prihvaćala ni samu sebe.

Razrednica je tu večer roditeljima iznijela ideju, oni su odbili. 

Mnogo puta od tog događaja, ja sam odabrala nešto što nije u skladu s onime što bi odabrala većina.

Na zadnji dan škole, otišla sam raditi umjesto da odem na Norijadu.

Odabrala sam krajnje nekonvencionalnog, slatkog i čupavog dečka duge narančaste kose, koji se šminkao i nosio neobičnu odjeću jer je vjerovao u neku svoju priču i isto tako birao put kojim se rjeđe ide.

Odabrala sam fakultet koji volim znajući pritom da ću se teško zaposliti nakon što ga završim (i nikad neću požaliti zbog toga jer su me moji mentori naučili pisati).

Odabrala sam najstrožoj profesorici iznijeti da kao studentska  skupina kolektivno odbijamo imati nadoknadu subotom. Iznenađeno je prokomentirala da je to prvi put da joj se netko usudio suprotstaviti i tu je priču pričala i narednim generacijama. 

Dala sam otkaz nekoliko puta, jednom na ugovoru na neodređeno kao profesorica hrvatskog (moje se ravnatelj šalio da ću ući u povijest kao prva koja je to učinila), drugi put u odličnoj tvrtki koja bi mi možda otvorila jedan drugi zanimljiv životni put samo zato što sam vjerovala u neki svoj put.

Odabrala sam se baviti ljubavlju i pisati pa makar samo nekoliko ljudi pročita.

Počela sam izricati svoje nelagodne istine, a tome je dokaz ovaj, ali i drugi moji tekstovi u kojima vrlo otvoreno dijelim nešto čega sam se prije stidjela.

Taj put pokazao mi je da OČITO jesam drugačija od većine, ali da to ne znači da nešto sa mnom nije u redu (iako, da budem poštena, vjerojatno i danas postoje mnogi koji to za mene ipak misle, ali hej, prihvaćam i to). 

Naposljetku mogu reći i da sam postala prihvaćena i da sam produbila odnose, ali tomu je moralo prethoditi da ja sama prihvatim sebe.

I ono što ti ovime želim reći jest da, ako se i ti pitaš što s tobom nije u redu i zašto nisi kao većina, nemoj to pitanje shvatiti kao problem koji je nastao u tvom odnosu s drugima. 

On je nastao u tvom odnosu sa sobom i to je jedini način na koji ga možeš riješiti. Prihvaćanje sebe možeš odraditi jedino ti i tek onda dobiti to od drugih.

Srednja škola svakako će mi ostati u pamćenju kao mjesto učenja. Ne toliko učenja gradiva, koliko života. A jedna od naučenih lekcija glasi ovako:

Prihvatit će tebe ljudi bez obzira na to što si drugačija od njih, pod uvjetom da je tebi samoj ok biti ti.

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

5 14 Glasovi
Ocijeni članak
Želim primati obavijesti
Obavijesti me
guest

4 Komentari
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Etienne Faust

Hvala ti. Cijeli članak diše svojim životom, prepunim emocija. ❤️

Izzy

Hvala ti, Etienne! ♥️ Proces sam za sebe je tako otvoriti prazan dokument i samo krenuti u prisjećanje. ✨

Lana

Wow…toliko lekcija, ali si dirnula i neke moje dijelove koji čekaju da se ih njih ”počne ljuštiti” sloj po sloj..hvala ti <3

Izzy

Hvala ti puno na ovom komentaru! Nadam se da ćeš i sama ući u svoju srž! ♥️♥️♥️

Podijeli ovaj članak:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Reddit
Email
WhatsApp

PRETRAŽI OSTATAK OVE KATEGORIJE

OSTALI ČLANCI NA THEMUZA.HR

Kolumne
Izabela Pleša

Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti

Bilo je to godine 1995. Proljeće na slavonskom selu izgledalo je veličanstveno kao i inače. Njegovu raskoš prekidala je samo neka blistava grmljavina s istoka – koju smo mi djeca pripisivali nekoj udaljenoj stravi koja nema veze s nama. Topla zemlja isparavala je toplinu koja je nama djeci značila sigurnost i dopuštala da od jutra do večeri budemo u vrtu, grabeći bakine jagode iz povrtnjaka koje bismo jeli neoprane, nakon što bismo smazali nekoliko šnita masnoga kruha s paprikom, igrajući se ne hajući pritom što naše bake – umotane u marame i očitu brigu, neprestano sjede skupa s upaljenim radio-prijamnicima i zavjerenički nešto šapuću. Nakon odgođene proslave prvog maja koju je zamijenio žurni odlazak mog oca na vojni teren i moje majke natrag u policijske redove, ja sam završila kod svoje bake u Čepinu. Radost djetinjstva na selu s bakom utišala je potrebu za majkom i ocem, a briga oko rata ugašena je smijehom druge djece koja su od zore izvirivala na makadamom urešenu Kolodvorsku ulicu i igrom koja bi trajala do mraka. Navečer bismo svi mi, sva djeca iz ulice, išli spavati u kuću od opeke susjede čijeg se imena više ne sjećam. Ta je kuća smatrana najsigurnijom u ulici i najmanje vjerojatnom za bombardiranje pa smo mi djeca iz Kolodvorske ulice imali tu radosnu priliku spavati zajedno. Šuštali bismo do dugo u noć, vriskajući i smijuljeći se dok bi starija djeca pričala strašne priče o duhovima. Susjeda bi morala nekoliko puta ući u sobu i opominjati nas, no naša bezbrižnost i radost zajedništva uspješno bi zanemarila svaku opomenu. Svakog jutra, moja bi baka rano došla po mene, ljubeći me i grleći presnažno, presilovito, pregladno. Ja tad nisam shvaćala ono što znam danas – a to je da se bojala, moleći krunicu svake noći dok sam odvojena od nje, slušajući radio, brinući o svome sinu – a mome ocu, koji je bio na prvim linijama nekakvih bojišnica. No jednog jutra stigla je k meni uplakana i rekla mi da ću morati otići u Zagreb. Čepin, rekla mi je, više nije dovoljno siguran, a moji roditelji ne žele da ostanem tamo gdje je nesigurno. Ja nisam shvaćala što je Zabreg, zašto moram otići od bake, gdje su moji mama i tata, zašto ne mogu k njima u Osijek ili barem ostati s djecom u Čepinu. No, tog tjedna većina mog društvanca počela se rasipati – neki su odlazili rođacima u Njemačku, neki su odlazili na more i činilo se da će makadam mirne Kolodvorske ulice uskoro samo odzvanjati zvukovima s istoka, bez zvonkog smijeha da ga razbije. Kako će moja nasmijana starica s maramom to podnijeti, pitala sam se. Kako će ona koja bi nam jutrom raširila deku u vrtu, nasjecakala bijelog luka i uštipaka, sad bez sviju nas? U Zagreb sam stigla kod kumova koji su, kao izbjeglice iz Vukovara, već godinama bili u Zagrebu. Kum Pero bio je nekoć veseo čovjek kojemu je lice prekrivala tamna sjena, čineći čak i njegov osmijeh tužnim. Kuma Ljubica bila je nevjerojatno snažna žena koja je često palila svijeću na prozoru suterena stančića u kojem smo živjeli i nekome na telefon objašnjavala kakvu je odjeću nosio njezin brat u trenutku kad ga je posljednji put vidjela, u vukovarskoj bolnici nakon koje mu se, sad znam, izgubio svaki trag. Njih su dvoje mnogo pričali o ratu, svakodnevno gledajući Dnevnik i emisije na tv-u komentirajući ruševine u stilu: „Vidi, pa to je prije bio hotel, ne vidiš li luk ispod kojeg smo se slikali na dan našeg vjenčanja!“ Pogled bi im pritom bio gladan, fokusiran i tužan – poput pogleda psa zatvorenog u kavezu  koji gleda u livade i sanjari o ponovnom trčanju. Često su spominjali i moga oca govoreći glasom strahopoštovanja te pričali gdje je on trenutno, dok je kum Pero nezadovoljno komentirao kako mu je žao što zbog noge ne može biti s njim. S njima je bila i kumina majka –  tvrda, stroga i tužna žena koja je preuzela ulogu moje odgajateljice. Ja ju pamtim kao osobu koja me neprestano tjerala na spavanje dok bi ja neprestano to odbijala. Pamtim ju kao nekoga tko nije podnosio moju razigranost te ju je zvala ‘neposlušnosti koju će istjerati iz mene’. Zahtijevala je da ju zovem bakom, no ja nisam mogla dati isto ime njoj i onoj blagoj ženi koja se smije sa mnom i hrani me kockama šećera pritom me voleći pogledom! Sjećanja su zanimljiv koncept. Događaja se sjećam poput promatranja iskrivljene slike mnogostrukih zrcala, no osjećaj – njega pamtim s tolikom silinom da me vraća u tu fazu petogodišnje mene snažnije no što sam ponekad spremna doživjeti. Sva bezbrižnost djetinjstva kao da je isparila iz mene dolaskom kod njih. Bila sam zabrinuta za majku i oca te bih svaku večer gledala Dnevnik nadajući se da će nekad jedan od vojnika kojeg prikazuju biti moj tata i ja ću zaista znati da je on dobro. Prisluškivala bi kumove slušajući svakodnevno kako govore kako je ovaj ili onaj pronađen mrtav i ja sam sa dubokom, obuzimajućom stravom trčala prema njima da pitam gdje su mi mama i tata. Govorili su mi da je dobro, no ja im nisam vjerovala. U tom trenutku sam, mislim, prestala vjerovati svim odraslima. Odveli su me protiv moje volje, činili su sa mnom što žele i nisu, interpretirala sam – zaslužili moje povjerenje. Niti jedno popodne nisam spavala, već bih nervozno kopkala plahtu s pomiješanim osjećajem lakoće i tjeskobe što sam sama i što ta stroga gospođa koja miriše čudno i neblisko nije kraj mene. Bila sam im stranac i koliko god su se trudili da imam sve, nisu mi mogli dati ljubav. Sjećam se s kolikom sam tugom promatrala kako se ta žena ponaša nježno i s ljubavlju prema sinu naših kumova, svome unuku, i s kolikom se suzdržanošću obraća meni. Boljelo me to i zaista sam čvrsto mislila da je očito u meni problem. Nisam shvaćala koliko je moj kumić moju odgajateljicu podsjećao na sina za kojeg se tad, usprkos zdravom razumu, još uvijek nadala da

Nastavi čitati »
Kolumne
Izabela Pleša

Priča o upoznavanju

„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala. Dok smo mi stajale uz novi automobil i s velikim, već uvježbanim osmijehom na licu predstavljale novi automobil, on je, skupa sa svojim bendom i s bendom Opća Opasnost u klubu imao koncert. Jedno drugo nismo doživljavali sve dok se nismo slučajno susreli u backstageu. On je čekao prijatelja, ja sam čekala Saru koja je telefonski razgovarala s dečkom u WC-u. Bila je to jedinstvena prilika u kojoj su se sudarila dva različita svijeta. Njegov alternativni svijet rock subkulture zbog čega su ga svi znali kao kreativnu osobu i moj svijet djevojke koja je zarađivala radeći poslove hostese i modela te zbog toga svima bila poznata samo kao – jedna od lijepih cura. Sjedili smo jedno vrijeme promatrajući se s prikrivenim, ali očitim zanimanjem preko stola sve dok on nije progovorio. „Viđao sam te na faksu.“ „Da, ja sam hrvatski i književnost“ rekla sam mu, spremno prihvaćajući razgovor. Pokunjio je lice kad sam mu to rekla i time uspješno izgubio prvi bod. „Ja sam na psihologiji!“ „Naravno da jesi“, pomislila sam. Skupina najpretencioznijih studenata na Filozofskom fakultetu uvijek se kretala negdje u magli konceptualizma mislećih filozofa i sveznajućih psihologa. „Jel teško?“ – pitala sam, znajući za trend padajućih studenata psihologije koji su doživljavali slomove živaca zbog profesora čija su imena bila toliko ozloglašena da smo se i mi micali s hodnika kad bi njime hodio netko poput prof. Kolesarića s kojim kao lingvisti nikad i na sreću nismo imali posla. „Nije“, rekao je opušteno, možda čak i pomalo drsko. Svidjelo mi se ta drskost jer sam imala dvadeset godina i mislila sam da su drski dečki jako sexy i jer mu je pristajalo. Imao je razbarušenu dugačku narančastu kosu, vrlo simetrično lice s punim usnicama, bio je visok i odjeven u raskopčanu košulju ispod koje se nazirao niz ogrlica, a na svakom prstu ruke imao je po minimalno jedan prsten. Izgledao je baš poput Bon Jovija, a sve na njemu odavalo je dojam samopouzdanog i pomalo zločestog dečka. „Kladim se da te mogu pročitati.“ rekao je zatim, a moja naklonost izblijedila je poput iskuhane crne majice. Okrenula sam očima i pogledala prema WC-u. Sara je još uvijek bila na telefonu s dečkom i ja sam svakako još uvijek morala sjediti tamo čekajući ju. „Dobro, pročitaj me, veliki psiholože!“ – prihvatila sam igru. Počeo je govoriti. Ocijenio me kao osobu koja može dobiti sve što želi i koja je navikla dobiti sve što želi. Ja sam tu njegovu opasku shvatila kao da mi želi reći da sam razmažena. Nedugo zatim, Sara je izašla iz WC-a i ja sam izašla s njom van. Čitavim putem kući drvila sam joj o tom dečku iz Wasteda koji je neviđeno prepotentan! Ono što nisam htjela priznati jest da mi je ostao u pamćenju. Nisam htjela priznati ni koliko me se dojmilo upoznati nekoga tko je toliko drugačiji od svih ljudi koje sam upoznala i s tolikom svjesnošću nosi tu svoju autentičnost. U gradu u kojemu se svi odijevaju isto, izlaze u iste noćne klubove, slušaju istu glazbu, pričaju o istim stvarima i maksimalno se trude biti neprimijećeni, a prihvaćeni,  on je stršao baš kao što bi stršao Eiffelov toranj da su ga kojim slučajem pomislili postaviti negdje usred slavonskog polja. Više od svega, pogodilo me to što je rekao da mislim da mogu dobiti sve što želim. Imala sam dvadeset godina i bila daleko od te njegove procjene. Živjela sam u disfunkcionalnom domu u kojem je uvijek nedostajalo novca pa sam ja radila kako bi omogućila sebi, ali i obitelji bolji život. Živjela sam želeći ostvariti ljubav, a opet gledajući svakodnevno kako ljubav može poći po zlu i sve uključene učiniti katastrofalno nesretnima. Nisam o tome govorila nikome, stidjela sam se i smatrala da bi bila osuđivana od drugih da ikome kažem da mi je teško, ali kad je on rekao da misli da mogu imati sve, nekako sam u tom trenutku skoro progovorila i podijelila mu svoju istinu. Osobi koju nisam poznavala, ali u isto vrijeme osobi koja me pogledala u oči i vidjela nešto što možda ni ja sama nisam znala. … 2010. pretočila se u 2011. Bilo je iznimno toplo ljeto, ja sam prekinula dugogodišnju vezu i svečano se zaklela prijateljicama da ću biti single i iskorištavati svoju novostečenu slobodu izlazeći s njima svakodnevno. Kupale smo se, putovale i radile loše plaćene studentske poslove, pile smo vodku iz lubenice i gumenih bombona, tugovale za Amy i tražile svaku i najmanju moguću izliku da dočekamo zoru gledajući u nebo, a ne u zidove. I tako smo jednu večer Dina i ja završile na nekom pjena partiju. „Onaj tamo te stalno gleda!“ – rekla mi je Dina. Digla sam pogled i ugledala poznatu narančastu grivu i osmijeh koji je virio ispod nje. Imao je najbizarniju odjevnu kombinaciju koju sam mogla zamisliti. Kockastu košulju kratkih rukava na ¾ Nike sportske hlače, s čarapama nategnutim do pola gležnja (što 2011. nije bilo u trendu) i patikama u nekoj neobičnoj boji. Čitav dojam izgledao je kao da je netko spojio štrebera Stevea Urkela (iz serije Family Matters) i rock’n’roll kralja Stevena Tylera iz Aerosmitha. Njega, vidjelo se, njegova odjeća uopće nije zanimala i bilo je jasno da nije proveo mnogo vremena odmjeravajući se ispred ogledala prije no što je krenuo van. Bilo je jasno da mu to što izgleda neobično ne predstavlja nikakav problem i opet – taj stav mi se svidio. Drugim riječima, njegova modna katastrofa me oduševila do te mjere da sam mu odlučila prići. Vrlo samouvjereno, znajući da izgledam super u svojoj minici i štiklama u kojima bi me sad uhvatila vrtoglavica samo da ih nazujem

Nastavi čitati »
Kultura & lifestyle
Sara Vargović

Irska: Ludi vlasnici hotela i Matchmaking festival za seniore

Lynn i John. Mislim da ih neću zaboraviti do kraja života. Vlasnici hotela u kojem sam radila 6 tjedana u Irskoj u baru (i to kao netko bez prethodnog iskustva rada u hotelskom baru). Njihovo troje djece jednako su ludi kao njih dvoje. Sad kad razmišljam, čini mi se kao da su oni bili one zločeste sestre i maćeha u priči o Pepeljugi, a moji kolege i ja u ulozi Pepeljuge. Lynn je Irkinja sa sijedoplavom kosom do uha, u 50-ima, iznimno fit i brza, vjerojatno radi sportskih patika koje je vječno nosila da može marširati hotelom brzinom munje. Imala je uvijek neki kiselkasti osmijeh i povremeno bi stavila naočale na lanac na vrh nosa jer nije vidjela čitati sitna slova. Ona je radila raspored, isplaćivala nas, pazila da imamo pauze, što radi efikasnosti na poslu, a to da ipak ne bude da nisu nikako brinuli o nama. John. Englez židovskog podrijetla koji je imao dva, ponavljam DVA pletena prsluka koja je nosio to čitavo vrijeme. Kladim se da odem tamo nazad, vjerojatno nosi još uvijek barem jedan od ta dva prsluka. Proćelave glave, s okruglim naočalama koje je nabio tik do očiju, čovjek koji se nikada ne smije. Imena djece sam zaboravila, vjerojatno potisnula, jer oni su jednako kao i njihovi roditelji konstantno utjerivali strah u nas radnike. Najstarija kćer imala je tamnosmeđu prekrasnu kosu poput vile do pola leđa, velike zube i jednako namrgođenu facu kao njen otac. Mlađa kćer svjetlije kose koju sam zvala mini Lynn, a koja je isto tako trčarala okolo i uglavnom naređivala ili stajala na recepciji. Najmlađi sin izgledao je kao slika-preslika Dudleyja iz Harry Pottera. On je uglavnom brisao podove i gunđao na muške radnike. Lynn i John su uvijek bili u smjeni, a njih troje se izmjenjivalo i pretežno su se bavili dočekom gostiju i utjerivanjem reda kako bi im njihovi roditelji naložili. Načula sam da im je ovo samo jedan od obiteljskih hotela i da zapravo John posjeduje nekoliko hotela po Engleskoj. Za nekog tko neprestano nosi samo 2 pletena prsluka – da je vlasnik više hotela, to mi je stvarno bilo teško za povjerovati! Imali smo jedan dan tjedno slobodno, ako je bilo dovoljno kolega koji su to mogli pokriti. Nekima je ugovor bio kraći, nekima duži i stvarno smo se kao tim uspjeli super dogovoriti. Kada god bi me dopao slobodan dan (koji NIKAD nisam odbila), odlučila sam ga maksimalno iskoristiti za landranje i istraživanje County Clareaa, gdje se nalazilo moje mjesto Lisdoonvarna.  Lisdoonvarna i Cliffs of Moher Lisdoonvarna je mali irski gradić koji cijeli možeš prešetati u roku od 40 minuta. Nije mi bilo jasno kako se najveći europski Matchmaking festival upravo tamo održava, ali sve ima svoje zašto. U mjestu je bio mali potočić do kojeg bi se često prošetala da rashladim glavu i maknem se u pauzama od posla. Napravila bi si čaj u to-go cup, sjela na klupicu i slušala glazbu ili pričala s nekim od bliskih ljudi na telefon. Ako bi mi pauza bila kraća i nisam mogla spavati od bučne žive muzike, otišla bi u jedan slatki romantični kafić i tamo pisala svoje planove, ciljeve, uživala u kavi i dnevnom svježem kolaču. Moj mali bijeg od realnosti. Za vrijeme tih pauza radila bi plan i program gdje ću ići istraživati po County Clareu. Popisala bi si sva mjesta koja želim vidjeti. Taj okrug je najpoznatiji po prirodnoj ljepoti – Cliffs of Moher stijenama. To je takoder mjesto gdje se snimao 6. nastavak filma Harry Potter. Inače sam veliki fan te cijele franšize tako da sam prvi slobodan dan išla tamo. Iako sam fizički bila premorena, ništa me nije spriječilo da pješačim 7 sati po stijenama. Potreban je cijeli dan da biste stijene prohodali uzduž i poprijeko – i čak je postojala ruta od Lisdoonvarne do stijena. Znala sam da trebam idućih tjedan dana naporno raditi pa nisam htjela pretjerati. Otišla sam ujutro busom do stijena i tamo provela ostatak dana. Taj prizor bio je nešto najljepše što sam vidjela u cijeloj Irskoj. U tom trenu sam se sjetila jedne rečenice koju sam si bila napisala kao podsjetnik, da svaki put kada mi je teško na poslu, se podsjetim, da mi taj posao plaća ovo iskustvo. Stijene Moher nadohvat ruke. Neprocjenjivo. Nevjerojatno je kako nas vrijeme u prirodi može resetirati. Shvatimo da neki ljudi i stvari, na nebitnom poslu nisu uopće smisao života. Svaki preostali slobodan dan provela sam istražujući mala lokalna mjesta, hodala po prirodi, pričala s ljubaznim lokalcima, otišla do Galwaya, biciklirala po Aran otocima, slušala ulične svirače, istraživala lokalne dućane, družila se s kolegom preko kojeg sam i došla u Irsku. Jednom sam čak -istražujući malo mjesto, upoznala jako simpatičnog mladića s kojim sam spontano završila na ručku od nekoliko sati. Kada god me netko pita za ime, kad se predstavljam – svoje ime kažem kako ga mi izgovaramo u Hrvatskoj, ne prilagođavam ga engleskom jeziku i pomognem im izgovoriti točno. Većini bude to jako zanimljivo, valjda im zvuči neobično. Kažem da se piše kao „Sarah“ samo bez H. Irci su mi par puta spomenuli kako ih podsjeća na riječ koja se na irskom starinskom jeziku piše „Saoirse“ što se izgovara „seer-sha“ i znači sloboda. Baš mi je to bilo nekako posebno jer sam se osjećala kao da upravo to opisuje moj duh. A bome opisuje i kako ću se osjećati kada napustim Irsku. Bizarna saznanja o ludim vlasnicima hotela Jedan od takvih mojih pustolovnih dana odveo me jedan dan u lokalni kafić gdje sam pila čaj, pisala svoje zabilješke, onako kako bih to inače radila. Često bi me lokalci nešto pitali i proćakulali bi o Hrvatskoj i Irskoj, ali ovaj puta sam čula informacije koje su naizgled zvučale kao plot-twist neke serije. Kafić je bio jako malen i u tom trenutku tamo smo sjedili: jedna gospođa, 2 gospodina, vlasnik i ja. Pitali su me gdje radim, rekla sam im, na što su se svi četvero pogledali. Kratak muk. Počne pričati jedan gospodin – nazovimo ga Ryan (jer sam

Nastavi čitati »
Psihologija
Dinko Pleša

Što (ne)moć odgađanja trenutnih zadovoljstava govori o nama?

Jesi li osoba koja radije odabire štednju novca ili trošenje novca, osoba koja prioritizira rad ili zabavu, strpljiva ili nestrpljiva osoba? Ako si strpljiva osoba koja prednost daje štednji novca i radu, vrlo vjerojatno si osoba koja generalno može uspješno odgoditi nekakva trenutna zadovoljstva u ime nekog vremenski udaljenog, ali značajnog ti cilja, tj. imaš bolju samokontrolu od osoba koje su nestrpljive, rado troše novce i prioritiziraju zabavu ispred rada. Odgoda zadovoljenja trenutnih potreba čin je odupiranja nagonu da se odmah nagradimo i dobijemo željeno u nadi da će nam budućnost donijeti još vrjedniju nagradu. Takva sposobnost odgode zadovoljenja potreba važna je za samoregulaciju i samokontrolu ponašanja i emocija. Da bi proučili uvjete koji potiču odgodu zadovoljenja potreba, američki psiholog Walter Mischel i njegovi kolege 1972. godine proveli su poznati eksperiment u kojem su od ukupno 50 djece (25 dječaka i 25 djevojčica) tražili da biraju između jedne nagrade (jedan sljezov kolačić) koju mogu dobiti odmah ili druge nagrade (dva sljezova kolačića) koje mogu dobiti ako pričekaju određeno vrijeme. Nakon što dijete izrazi naklonost prema dva sljezova kolačića, eksperimentator objasni djetetu kako će on sada izaći iz prostorije na 15 minuta te da mora pričekati njegov povratak u prostoriju prije nego dobije oba kolačića. Djetetu je također rečeno da može pozvati eksperimentatora nazad i prije isteka 15 minuta, ali da će u tom slučaju dobiti samo jedan sljezov kolačić. Djeca su svoju frustraciju zbog čekanja izražavali na različite načine: smišljali su i pjevušili pjesme, sakrivali glavu u naručje, lupali nogama o pod, a jedna se djevojčica odlučila potpuno opustiti da je čak uspjela i čvrsto zaspati čekajući svoju nagradu. Manje od trećine djece uspjelo je dočekati obje poslastice! Mischel je naknadno (longitudinalnim istraživanjem) otkrio da su djeca koja su bila u stanju duže čekati i time zaslužiti veću nagradu, poslije u životu na raznim poljima bila uspješnija od djece koja nisu mogla čekati (imali su bolje rezultate na SAT testovima, imali su manju prisutnost ovisničkih ponašanja, zdravije prehrambene navike, uspješnije karijere i sl.). Iako, najnovija istraživanja na temu odgađanja zadovoljstva istaknula su da su dobra društvena i ekonomska pozadina djece ono što ih prvenstveno dovodi do uspješnijeg odgađanja zadovoljstva, te ujedno i do boljih životnih ishoda, a ne toliko sama sposobnost odgađanja zadovoljstva. Osobi koja živi u lošijim životnim uvjetima logičnije je uzeti ono što joj se trenutno nudi jer joj je budućnost vrlo neizvjesna i ne garantira joj vrjedniju nagradu, dok je osobi koja živi u boljim životnim uvjetima omogućeno duže i strpljivije čekanje i ulaganje u budućnost. A što je s tobom, jesi li više osoba koja bi radije čekala 15 minuta da bi dobila oba kolačića ili osoba koja bi radije uzela jedan kolačić, ali odmah, bez čekanja? Author Recent Posts Izabela Pleša Latest posts by Izabela Pleša (see all) Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti – 07/04/2025 Priča o upoznavanju – 13/09/2024 Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni – 19/06/2024

Nastavi čitati »
Zdravlje
Đurđica Mijanović

Vječna dilema – koliko jaja smiješ pojesti dnevno?

Kad prehrambenim guruima dosadi plašiti ljude o šećeru, bijelom brašnu i soli, sljedeći na meti najčešće se nađu jaja i kolesterol. Kolesterol je tihi ubojica, a jaja su bogata kolesterolom. Zaključak se nameće sam po sebi – ako želimo dug i kvalitetan život trebamo izbjegavati jaja? Nažalost i na sreću, naše tijelo nije toliko jednostavno. Bez kolesterola nema života Svaka stanica u tijelu proizvodi kolesterol. Kolesterol sudjeluje u sintezi žučnih soli, steroidnih hormona (testosterona, estrogena, aldosterona), vitamina D. Kolesterol je jedna od glavnih gradivnih molekula koje se koriste za stvaranje staničnih membrana. Dnevno nam je potrebno oko 1000 mg kolesterola. Gdje onda nastane problem? Loš kolesterol ili loše posljedice? Ne postoji dobar i loš kolesterol. Kolesterol je neophodna molekula za normalno funkcioniranje našeg organizma.  Nakon što se stvori, kolesterol cirkulira krvotokom i uglavnom se vraća u jetru. Transport kolesterola u tijelu se odvija putem molekula koje se nazivaju lipoproteini. Glavna razlika u lipoproteinima je u njihovoj gustoći. LDL (lipoprotein niske gustoće) kolesterol se popularno naziva “lošim” kolesterolom jer se može nakupljati na stijenkama krvnih žila što može dovesti do ateroskleroze. HDL (lipoprotein visoke gustoće) kolesterol se popularno naziva “dobrim” kolesterolom jer prenosi višak kolesterola iz krvi u jetru, gdje se kolesterol oksidira te zatim izlučuje putem žuči. Dakle, problem nije u kolesterolu, već u česticama koje ga prenose. LDL čestica uzrokuje nakupljanje plaka, ne kolesterol sam po sebi. Kada LDL kolesterol završi unutar stijenki krvnih žila u velikim količinama, govorimo o lošoj posljedici kolesterola koja dovodi upalnog procesa u tijelu. Jedan osobito važan aspekt ovog rizika je taj što se ne odnosi samo na veličinu povišenog LDL-a, već i na trajanje izloženosti.  Uloga LDL kolesterola u razvoju ateroskleroze je kumulativna izloženost tijekom životnog vijeka. Što smo duže izloženi visokoj razini LDL kolesterola, to će posljedice i rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti i srčanog udara biti veći. Zato je izrazito bitno pratiti svoje razine kolesterola u krvi, te ako su povećane, na vrijeme početi s intervencijama. Intervencije za snižavanje kolesterola u starijim populacijama (70-89 godina) će značajno manje smanjiti rizik od kardiovaskularnih oboljenja nego intervencija ranije u životu (40-49 godina). Prije nego što nastaviš čitati ovaj članak, dodaj si podsjetnik u mobitel da obaviš redoviti sistematski pregled i provjeriš svoju krvnu sliku. 🙂 Koje prehrambene promjene uvesti da bi prevenirali ili smanjili razinu kolesterola u krvi? Prehrambena vlakna imaju utvrđen učinak na regulaciju lipida u krvi. Povećanje unosa vlakana (s naglaskom na topiva vlakna) na > 25 g dnevno povezano je sa smanjenjem kolesterola. Dobar izvor topivih vlakana su zobene pahuljice, grah, lanene sjemenke, mrkve, rajčice, jabuke, kruške. Najsnažnije utvrđeni štetni učinak na lipide u krvi imaju zasićene masti. Zasićene masti nalazimo u crvenom mesu, masti, slanini, maslacu, vrhnju, palminom ulju, majonezi. Izokalorična zamjena 5 % energije iz zasićenih masti s polinezasićenim mastima (plava riba, orašasti plodovi) dovodi do najvećeg smanjenja lipida u krvi, s meta-analizom metaboličkih studija koje pokazuju smanjenje od 0,38 mmol/L kod ukupnog kolesterola. 1 jaje ima 250 mg kolesterola. Jaja imaju relativno nizak postotak zasićenih masti, bogati su proteinima, vitaminima (A, D, E, K, B), mineralnim tvarima (Fe, Zn, Ca, Mg, P, Se), lecitinom, kolinom, solidan su izvor omega 3 masnih kiselina i mononezasićenih masnih kiselina. Sustavni pregled i meta-analiza iz 2020. godine na 1.415.839 osoba s ukupno 157.324 kardiovaskularnih bolesti sugerira da povećana konzumacija jaja (više od 1 jajeta dnevno) nije povezana s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti. “Način na koji kuhate i poslužujete jaja daleko je bitnije od samih jaja – kuhanje ili poširanje daleko je bolje od prženja na maslacu ili masti od slanine.”– British Heart Foundation Pokazalo se da povećana konzumacija jaja (12 × tjedno, naspram <2 × tjedno), u kontekstu niskoenergetske prehrane s niskim udjelom zasićenih masnoća, potiče gubitak težine bez štetnih učinaka na lipidni status. Tijelo uvijek nastoji održati adekvatnu razinu kolesterola. Ako ga ne unosimo dovoljno hranom, tijelo će proizvesti veće količine i obrnuto. Povećana konzumacija hrane bogate kolesterolom kao što su jaja nije povezana s povećanom razinom kolesterola u krvi kod većine ljudi (izuzetak su oni koji imaju genetsku predispoziciju za povećanu apsorpciju kolesterola). Last, but not least Povećana tjelesna masa i količina masnog tkiva uvijek su glavni uzrok upale. Količina masnog tkiva jače je povezana s razinama kolesterola u serumu nego većina drugih varijabli. Gotovo svaka studija koja uključuje gubitak >5 % tjelesne težine rezultira poboljšanjem razine kolesterola ili smanjenjem potrebe za lijekovima. Isto se ne može reći za poboljšanja kvalitete prehrane bez promjena u sastavu tijela. Ljudi zdrave tjelesne mase također mogu imati povišene razine kolesterola, ali tad govorimo o iznimci, ne o pravilu. Regulacija tjelesne mase prvi je korak ka regulaciji razine kolesterola u krvi, ali i cjelokupnog zdravlja. Ako želiš napokon trajno postići optimalnu tjelesnu masu, bez stresa i restrikcija, prijavi se OVDJE na individualno prehrambeno mentorstvo sa mnom. Author Recent Posts Izabela Pleša Latest posts by Izabela Pleša (see all) Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti – 07/04/2025 Priča o upoznavanju – 13/09/2024 Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni – 19/06/2024

Nastavi čitati »

Društvena igra za parove "U idućih tjedan dana" (Kognitivna Muza)

4
0
Rado bi čuli što misliš o ovome, slobodno komentirajx