Jesi li uopće iz Osijeka ako nisi bar u nekom periodu života radio u Irskoj? Ili znaš nekoga da je išao raditi tamo? Šalu na stranu, u jednom periodu jako je puno mladih iz Hrvatske otišlo raditi u Irsku. Bilo je jednostavno naći poslove i budući da smo zemlja članica EU cijeli proces je bio poprilično fluidan.
Moj plan nakon Maldiva bio je ići na Novi Zeland. Sad sam već bila ozbiljno navučena na istraživanje novih kultura i otkrila prilike za mlade koje se nude u inozemstvu. A pitanje koje se često proteže je, kako sve to financirati? Meni nikada nije bilo teško raditi i uvijek radim nekoliko poslova odjednom. Mislim da nitko nikada ni ne zna što sve radim i koliko, ali tako sam naučila i tako je sa mnom oduvijek Imam uvijek prihode sa strane i ne trošim na materijalne stvari nešto previše. Svu zaradu usmjeravam za neki cilj i ulažem u nešto što će mi dugoročno donijeti zaradu, bilo to ulaganje u obliku tečaja, plesnih kostima/rekvizita ili nešto drugo.
Izlistam financije i koliko moram zaraditi da bi preselila i podijelim ih po prioritetima. Jedan od razloga zašto sam prihvatila posao na Maldivima je jer sam planirala ići na Novi Zeland, a na Maldivima sam imala čistu zaradu (bez troškova hrane, smještaja, avio karte i vize). I otprilike tako tražim poslove, one koji mi omogućuju smještaj, hranu i sl. – da si minimiziram fiksne troškove. (Eto vam pro tip koji može pomoći u idućoj potrazi za poslom).
Nakon što sam došla s Maldiva, prijavila sam vizu za Novi Zeland u 8. mjesecu i dobila je u roku od 10-ak dana. Plan je bio ići u studenom tako da sam odmah kupila kartu. Karta je bila prilično skupa za jedan smjer jer je bila riječ o „last minute“ bukiranju.. Morala sam zaraditi još 2000 eura kako bih pokrila troškove i mogla putovati u miru. Kako doći do tog novca u tako kratko vrijeme?
I stvarno. Tko želi raditi, tog će posao naći.
2018. je godina, kod nas je kraj ljetne sezone, nema baš nešto posla. A isto tako, nije baš jednostavno naći kratkoročni posao pomoću kojeg ćeš jednostavno zaraditi te novce. Barem sam tada tako mislila. Mozgam danima što i kako i kao i uvijek, odlučim se prepustiti da će se stvari posložiti baš onako kako trebaju. Kraj kolovoza i vremena je sve manje. Jedan dan, otišla sam u saunu sa prijateljima i njihov zajednički prijatelj bio je igrom slučaja također tamo. Pričao je kako radi u Irskoj na recepciji hotela i da im ide najužurbaniji period godine. U tom trenu, proradi mi vijugica. „Traže li možda radnike?“ Kaže mi: „Da, uvijek! Ako te zanima, pošalji mi svoj CV, a ja ću ga proslijediti kome znam da traže.“
I u tom trenu, dok mi svi sjedimo na ležaljkama – ja šaljem CV. Čovjek nije mogao vjerovati da sam ozbiljna, a još manje da sam imala spreman životopis i istog trena ga poslala. (To je još jedan pro tip, uvijek, ali uvijek imajte CV, posjetnice, urednu web stranicu, štogod je potrebno nekome da im olakšate proces da baš vas zaposle. Puno puta mi se dogodilo da sam tako preko poznanstava došla do posla ili korisnih informacija, samim time što sam bila spremna).
I tako u roku od 5 dana bila sam na letu za Dublin i otamo busom išla za Galway, u kojem sam presjela za moje mjestašce, sat vremena udaljeno od Galwaya, zvano Lisdoonvarna. Dobila sam posao u obiteljskom hotelu da radim na baru/recepciji. Većinu smo dogovora suvlasnica hotela i ja obavile preko Facebook Messengera. Nikad prije toga nisam niti radila u hotelu, a kamoli na šanku ili u restoranu. A bome nikad nisam preko Facebooka dogovarala posao. Oni su bili spremni obučiti me jer svakako ni u jednom trenutku nisam bila sama u smjeni. A ja sam bila spremna raditi jer sam imala cilj. Ali platila sam cijenu.
To je do dan danas, najteži posao koji sam ikad radila. Što fizički, to mentalno.
Kroz rujan u Lisdoonvarni održava se Matchmaking festival. Posjetitelji su uglavnom ljudi od 50+ godina iz cijeloga svijeta! Ovo je definitivno najčudniji festival na kojem sam bila, a o detaljima ću malo kasnije. U tom periodu se u kratkom vremenu može zaraditi velika količina novca, ali ćete se i naraditi. To je i za iskusne barmene i hotelske službenike bilo ekstremno naporno, a ne za nekog apsolutnog početnika poput mene. Ali cilj je bilo tu, stigla sam i nema sad odustajanja. Lisdoonvarna bila je moj dom narednih 6 tjedana.
Hladna jesenska večer. Zrak je svjež i hladan, večer je i dolazim do hotela. Dočekali su me naizgled ljubazni vlasnici Lynn i John. U nekoliko dana pridružit će nam se njihova djeca koja će se pokazati da su jednako tako luda kao i roditelji.
Bili smo smješteni u staroj kući koja je imala 2 zasebna ulaza, preko puta hotela, u sobama koje su bile porpilično hladne. Moja soba gledala je na stražnju stranu hotela, gdje je sala u kojoj su se odvijale zabave sa živom muzikom, do kasno u noć. Sobe su imale krevete na kat i dijelili smo zajedničku kupaonicu. Imala sam sreću da sam bila sama u sobi pa mi je bilo koliko-toliko komotno. Taj smještaj naplaćivali su nam 60 eura tjedno (odnosno oduzimali nam od plaće). Imali smo jako debele pokrivače tako da mi nije bilo ledeno spavati, ali noći su bile baš hladne i u tom periodu je stalno puhao nekakav vjetar. Bilo nas je 4-5 po kući, u mojoj su bile same djevojke, a u drugoj su bili i djevojke i mladići. Neki su radili u kuhinji, a neki kao i ja u baru, ekipica je bila mlada, a svi jako dragi. Još dvoje mladih iz Hrvatske, cura iz Estonije, većina iz Irske i kuhar iz Bangladeša. Morali smo nositi crnu odjeću ili tamni jeans i udobne patike, tako da svi izgledamo kao da imamo uniforme. Svi su imali neki svoj cilj zbog kojeg su tamo i uvijek vas tako nešto poveže na putovanjima. Složili smo se oko jednog, radili smo za čudake, a o tome ću malo kasnije detaljnije pričati.
Imali smo uključenu večeru i još jedan obrok. Mogli smo birati nešto skromno za doručak ili što je bilo za večeru. Hrana je bila očajna. Ista tri irska jela cijelo vrijeme, ne mogu se sada točno ni sjetiti imena. Vjerojatno sam potisnula. Osim doručka (uglavnom zobene pahuljice) kupovala sam gotove salate u lokalnom malom dućanu što je u to turističko doba godine, duplo veći trošak nego inače. A s obzirom na to da je to mjesto bilo zabačeno nije baš bio ni neki izbor. Nije ni čudo da sam se razboljela. Iako, sad kada rezimiram sve, mislim da sam se razboljela od silnog stresa. Imala sam taj neki kašalj koji sam vukla svih 6 tjedana i čim sam došla u Hrvatsku bila sam dobro. Plan je bio otići iza mog rođendana, sredinom listopada, tako da imam još nekoliko dana za pozdraviti se sa svojima prije Novog Zelanda. Otišla sam 6 dana ranije – toliko je bilo neizdrživo. Promijenila kartu, spakirala se i otišla bez da sam se okrenula. Svaki dodatan dan s tim luđacima bio je mučenje.
Nemam zapravo pojma koliko smo radili. Bili smo plaćeni po satu i zaista su nas pošteno isplatili, pa čak i za 15 minuta što bi radili duže. Isplata je bila kada god smo ju tražili. Ako smo htjeli novce za izlet ili shopping, isplatili bi nas iza smjene. Nismo imali neke napojnice, sad kad razmislim, vjerojatno su ih ostavili sebi. Mi nismo smjeli naplaćivati gostima, samo Lynn, John i njihova djeca. Pazili su da imamo pauze, a sad znam i zašto. Radili smo NON STOP. Rekla bih da je to bilo prosječno 12-14 sati dnevno. Rotirali bi se po smjenama, a počeli bi od 8 ujutro do 3 ujutro. Organizirali su smjene tako da nam ne moraju uključivati pauze za ručak, pa bi smjene uglavnom bile po 4-5 sati sa sat ili dva pauze između. Ako bi radili večernju smjenu, imali bi pauzu za večeru oko 20-ak minuta. U svakom slobodnom trenu sam pokušala spavati jer me cijelo tijelo boljelo. Od bučne glazbe nekad to nije bilo ni moguće.
Od trenutka kada bi otkucala prva minuta naše smjene Lynn i John bi nas požurivali za sve što smo radili. Stalno su vikali „faster, faster“ i prigovarali za nešto. Da sam mjerila korake mislim da bi imala 20.000 koraka svaki dan. Trči po led, počisti jednu stranu, drugu stranu, peri suđe, usluži ljude, odnesi VIP gostu, bendu piće, prebriši pod. Ako nije bilo posla, morali smo prebrisavati obrisani šank, prati nanovo krpe ili polirati čiste čaše. Nismo smjeli biti bez posla, već je uvijek trebalo izgledati kao da marljivo radimo. Nije bilo razgovora između kolega. Morali smo znati napamet cijeli bar, koja pića idu u koju čašu i ni slučajno sipati ih u krivu. Postojala je cijela tehnika kako se koje pivo sipa. Vrste viskija su svetinja i morali smo znati sve njih u svako doba noći, i ako slučajno imamo viška vremena morali smo zuriti u boce dok poliramo čaše i pamtiti ta imena i na kojoj polici se nalaze. Smjena koja je radila kroz dan posluživala je doručak i to je uglavnom bila kava, čaj (vrste smo također morali znati napamet), tostirane sendviče i scones (nisam sigurna kako je točan prijevod). Dakle bili smo i bariste i konobari po potrebi. Naučili smo praviti sve vrste kave i baratati aparatom zatvorenih očiju. Ako je netko došao na recepciju, trčali bi na recepciju dočekati goste, odvesti do sobe ako treba, i pomoći oko stvari. Uglavnom su to radili Lynn, John ili njihova djeca ali kada je bila gužva, svi su morali biti spremni uskočiti.
Tamo je vladao vječiti kaos. I to isključivo radi vlasnika koji su napravili tako negativnu atmosferu i konstantno vikali na nas. Svi mi radnici smo neprestano bili na gasu i trčkarali okolo kao mali mravi. Mislim da ne moram ni govoriti da nije bilo metode pohvale. Nakon nekog vremena smo otupili ali u tom trenu smo svi bili pod užasno velikim stresom. Nonstop vam je netko puhao za vratom, a da se razumijemo njihova djeca (svi mlađi od nas) bili su ISTI. Jednom prilikom John mi se prikrao iza leđa i rekao kako mi je lakat pod krivim kutem dok sam sipala Heineken u dugu usku čašu. Nisam ni znala da postoji ispravan kut kako sipati pivo, ali svakako sam doktorirala sve tehnike koje su tražili od mene. Irci su najčešće naručivali Guinness, a tu nije smjelo biti greške. Prvo ga sipaš, pustiš da odstoji otprilike koju minutu i onda sipaš tik iznad vrha čaše pjenicu koja ne smije biti deblja od prsta. Nisam uopće fan piva, zapravo ni alkohola nešto, ali eto svašta vas životno iskustvo nauči.
Pišem ovo u pauzama. Jer mi je mučno proživljavati taj period kako bih dočarala torturu koju smo prolazili. Sjećam se da svaki put kada bi mi bilo teško, samo bi si ponavljala, NIKAD ih više neću vidjeti. Uzmem lovu, i doviđenja.
Tako izgledaju snovi u nastajanju. Nećete vidjeti osobu koja je nešto postigla a da iza toga nema nekog oblika mukotrpnog rada, patnje, truda i odricanja. SVE to ima smisla kada ostvarite što želite. Samo je taj moment u kojem se doslovno pred vas postavi pitanje: Koliko zapravo to želiš?
I znati ZAŠTO radiš to što radiš. Ako nemaš jasan odgovor na svoje „zašto“ jako teško će biti proći kroz ovakve situacije.
Tada sam shvatila koliko smo mi ljudi sposobni podnijeti. Da su okolnosti bile drugačije, tipa da je to moj odabrani posao, i da se to recimo događa sada. Ne bi me nakon prvog incidenta više vidjeli. Ali ovakve vas stvari nauče otpornosti, tome da vas ništa nikada neće zaustaviti kada imate jasan cilj.
I zaista, sjetila sam se tu i tamo Lynna i Johna na Novom Zelandu i bila ponosna na sebe što sam pretprila, jer sve to nije bilo uzalud. Zaradila sam preko 3.000eura i u miru letila u novu pustolovinu, na Novi Zeland.
Nego, sada kada smo prevrtjeli taj gorki dio, idemo na sočne teme. Tko su zapravo bili vlasnici, što je Matchmaking festival, kako sam se nosila sa svim tim stresom i našla ljepotu u tom iskustvu, pročitajte idući put.
Hvala ti sto čitas ☺ Sara
Ti si proživjela već nekoliko zivota.
Hej Sonja, pa znaš da se nekad zamislim kad se svašta izdogađa kao da imam nekoliko uloga u životu, pogotovo sad kada pišem o tim iskustvima i nekad ne mogu vjerovati ni ja Zanimljivo je vidjeti što sve mi prođemo, pogotovo teške trenutke i situacije koje se čine bezizlazne.