Prije nekog vremena, netko nam je na pitalici na Instagramu postavio pitanje: Što nas sve živcira? U tom trenutku na to pitanje nisam znala odgovoriti, ali me situacija otprije neki dan živo podsjetila na to pitanje, a odgovor mi je zasjao nad glavom poput lampice nekom liku iz crtića.
Živcira me kad netko toliko glasno priča na mobitel da htjela ili ne htjela, bivam prisiljena slušati razgovor.
Priča o prisluškivanju razgovora Read More »
7 godina nakon romantičnog prosinca i prosidbe, nastupila je prva velika kriza.
„Kako ti uopće vidiš budućnost našeg odnosa?“ – živčano sam ga upitala nakon još jedne svađe. Blijedo me pogledao i iz tog tupog pogleda shvatila sam da o nekim stvarima on jednostavno nije razmišljao. Budućnost naše veze očito je bila jedna od tih stvari.
Istog trenutka, emocije su buknule iz mene tolikom snagom da me promjena njegova pogleda iz tupog u prestrašeni uopće nije iznenadila. U isto vrijeme plakala sam, urlala i mahala rukama želeći izbrisati njegovu pojavu, koja mi se u tom trenutku gadila i koju sam mrzila, i ne vidjeti ga više nikad. Znajući da ne mogu u tom trenutku započeti još jednu raspravu s njim koja će završiti s: „Pa pogledaj druge oko nas, svi žive tako!“ izletjela sam van iz stana i treskom zalupila vratima.
Kako smo postali Dinko & Izabela, par koji se bavi partnerskim odnosima Read More »
Mi ljudi čeznemo za bliskošću. To nije naša želja, nešto što bi nam uljepšalo život, već zaista – naša potreba. Zadovoljavaju li društvene mreže tu potrebu toliko jako da su nam mala srčeka i prst prema gore, ti primitivni znaci interakcije s drugim ljudskim bićima, postali dovoljna zamjena za iskren smijeh, zagrljaj i pogled oči u oči? Čini li nam promatranje tuđih života toliko zadovoljstvo da to ujedno čini i naš odnos boljim?
Društvene mreže – nova prijetnja ljubavnim odnosima Read More »
Prošlo je 16 mjeseci otkako smo Dinko i ja postali roditelji. Proces prilagodbe na to da nas je troje, da naš život više neće biti onakav kakav je bio dok smo bili sami – trajao je sve do prije nekoliko mjeseci. Početni šok para koji je 11 godina proveo bez djeteta, bio je velik.
Ja sam oduvijek bila osoba koja je voljela raditi, pisati, čitati i odjednom – ništa od toga više nisam mogla raditi. Ne onako kako sam navikla. Neprekinuto, polako i pažljivo. Dani kao da su odjednom brojali puno manje od 24 sata, a i taj mali broj rasprodao bi se velikom brzinom na šetnje, hranjenja, uspavljivanja i igru.
Isto tako, uvijek sam u životu imala problem sa shvaćanjem da trenutna životna situacija nije stalna i zahvatila me velika panika kad sam pomislila da je ovo očito sad naš život. Više nema mjesta za mene, samo za brigu o njoj.
Zašto je važnije nego ikad raditi na odnosu kad dođe dijete? Read More »
Tvoja je majka često bila upravo sve to što sam navela. I vrlo često osjećala sam krivnju. Ne zato što sam mislila da je bilo što od ovoga što sam radila krivo, već zato što su mi drugi nabijali osjećaj krivnje zbog toga što ne želim odustati od svog identiteta, od svega što sam bila trideset i dvije godine prije tebe, i stopiti se s jednom, najdivnijom, ali samo jednom, od mnogih uloga koje u životu volim i koje jesam. Često sam znala mislima otići u budućnost i pretpostaviti da ćeš me jednoga dana, možda kad postaneš tinejdžerka – mrziti jer sam htjela još toliko toga uz tebe. Jer sam bila jedna od onih sanjarica koje su hvatale i zvijezde na nebu i bisere na dnu mora.
Pismo mojoj najdražoj ženi Read More »
