Nedovoljno dobra
Dugo sam odgađala napisati rad kojim bi položila Sociokulturološki kontekst psihoterapije. Profesorica me se dojmila, teme su izazvale promišljanje i osjetila sam duboku povezanost s kolegijem, a ta je povezanost u meni izazvala misao:
„Jednostavno trenutno ne znaš dovoljno da taj rad napišeš dobro. Tvoje riječi nisu dovoljno moćne da opišu dubinu međugeneracijske traume, čak ni za jedan studentski rad.“
I u tom trenutku, uhvaćena tom mišlju, započela sam s odgađanjem. Proces je to u kojemu sabotiram samu sebe prelazeći preko rokova koji su zadani, kršeći obećanje koje sam sebi zadala i u svomu tome osjećajući maleni užitak u kažnjavanju sebe i ideje da sam uopće ikad i pomislila da sam ‘dovoljno dobra’ za sve one lude želje o kojima, u tišini spoznavanja sebe – sanjam.
A epilog svakog sna kojeg sam se ikad dotakla jest ‘biti ona koja piše’.
