Životna filozofija u pogledu knjiga kojom se vodim je ta da nisam ja taj koji bira knjige, nego one biraju mene. Ako u trenutku kupnje ne razumijem u potpunosti razlog zašto je kupujem, znam da će se on s vremenom iskristalizirati. Važno mi je da osjećam da ju trebam kupiti. Nisam osoba od kompulzivne kupnje pa mi tako ni knjige ne dolaze tim putem.
Ovo je uvjerenje koje sam donedavno sramežljivo izgovarao jer ima uporište samo u mom dubinskom osjećaju, apstraktno je. Nema uporište u nečem opipljivom. Da, racionalna smo bića i težimo tome da razumijemo stvari koje nas okružuju.
Međutim, ovaj svijet je prepun isključivo racionalnih ljudi gdje je i dalje premalo onih koji kroz život idu srcem i dozvoljavaju da određene aspekte poimanja života i svijeta u kojem se nalaze razumiju kroz neobjašnjivi osjećaj kojem snažno vjeruju, a ne kroz razum. Neki će to nazvati intuicijom što u konačnici smatram nevažnim, jer jedino što je važno je ta uvjerenost u istinu koju osjećamo cijelim svojim bićem. Praćenjem tog osjećaja dosad uvidio sam da ne postoji pogrešan izbor. Postoji samo pogrešna percepcija.
Kad pogledam unazad samo pet godina, ovakak sustav vjerovanja i razmišljanja mi je bio ne samo nepoznat, već i predmet ismijavanja. I razumljivo mi je zašto. Jer ovakav sustav vjerovanja proizlazi iz povezanosti sa sobom. Povezanosti s kognitivnim, emotivnim, tjelesnim i duhovnim dijelom sebe. I jedino ga se tad može razumjeti. Ali razumjeti kroz emocije, ne kroz racio.
Što je istinski kontakt pojedinca sa sobom manji, to će imati veći otpor prema ovakvom pogledu.
Knjiga koja mi je nedavno zarotirala svijest je Jungova autobiografija koju sam instiktivno izvukao s police. Zanimljiv mi je bio cijeli taj trenutak odabira idućeg naslova s kojim ću krenuti. Krenuo sam prema polici da izvučem “Krvnik ljubavi” od Irwina Yaloma, no ruka mi je vrlo instiktivno izvukla Jungovu autobiografiju. Pomislio sam – okej, saznat ću koja vrata moram otvoriti u sebi kroz ovu knjigu.
Filozofija koju sam naveo na početku teksta pokazala mi se istinitom u nekoliko navrata. Kad bih pročitao neku knjigu i napravio osvrt na unutarnji doživljaj sebe i fazu života u kojoj se trenutno nalazim, razlog dolaska točno te određene knjige u moje ruke je uvijek dobio svoj smisao. Može zvučati kao samoispunjavajuće proročanstvo, ali u suštini, za mene je nevažno. Istovremeno, ni ne mislim da se radi o tome. Predugo i previše sam bio začepljen od grla pa nadolje. Kako se dogodio emocionalni protok kroz cijelo tijelo, tako se pokrenula jedna skroz druga energija u meni i tako su i ova uvjerenja počela dobivati na jačini.
Da se vratim na Jungovu autobiografiju, nakon polovice pročitane knjige prekinuo sam čitanje. Imao sam toliko jake procese unutar sebe do razine anksioznih napadaja. Prigrlio sam ih upravo kao takve – kao dio procesa i gledao na te napadaje kao proces oslobođenja i čišćenja onoga što mi više ne služi. To je bio jedan moment oslobođenja energije koja je toliko dugo bila zakočena u meni, a uvidi koji su se krenuli pojavljivati danima iza toga su ono što je bio najvrijedniji ishod cijele te emotivne kalvarije.
Ono što me dubinski dotaknulo je činjenica koliko si je taj čovjek dozvolio biti svoj i to u dobu kojem je živio. Posebice u viktorijanskom periodu.
U ključnom dijelu svoje karijere odrekao se akademske titule jer se odlučio baviti svojim nesvjesnim.
Unatoč tome što je znao da će zastupanjem svog suprotnog stava oko Freudove teorije seksualnosti dovesti do toga da će mu velik dio psihoanalitičke zajednice okrenuti leđa, pa time i sam Freud, odlučio je ostati dosljedan sebi i govoru svoje nutrine.
U trenu kad su on i Freud raskrstili svoj odnos, uz Junga je ostalo samo dvoje njegovih kolega. Svi ostali su ga smatrali propalim slučajem. Pisao je o tome koliko je za njega to bilo usamljeno i depresivno mjesto, koje je očekivao. Unatoč očekivanju, ostao je svojstven sebi. Zato smatram da ne postoji posebno vremensko razdoblje kad je hrabro biti svoj. To razdoblje je stalno – upravo ovaj trenutak koji jest. Koliko je veliko i teško samo suočavanje sa samoćom i napuštanjem. Onim, od čega svi strahujemo. On se usudio. Znam da zvuči malo glorificirajuće dok ovako pišem o njemu, ali uzimajući u obzir da je netko prije sto godina kad su bili začetci psihoterapije dozvolio sebi da bude to što je, za mene je vrijedno poštovanja i inspiracije.
Upravo ta razina hrabrosti u tom dobu, koje predstavlja začetke psihoterapijskih teorija, jest ono što me izulo iz cipela. Postavio sam samom sebi pitanje – koliko ja sebi u ovom trenu dozvoljavam biti svoj? Točnije, koliko si dozvoljavam zaista čuti taj govor nutrine i pratiti ga, kao što ga je on pratio? Jer to nije nešto što je dostupno samo Jungu, dostupno je svakom od nas. Samo se premalo nas odluči slušati taj govor.
To pitanje pokrenulo je takvu lavinu procesa da su se stvari krenule slagati same od sebe, bez previše promišljanja. I sad dok ovo pišem mi zvuči nestvarno i kao da pišem neku fikciju pa ću u tu svrhu iskoristiti jedan od Jungovih citata: “Ono što se događa unutar čovjeka kada integrira prijašnje nesvjesne sadržaje u svijest je nešto što se teško može opisati riječima. To se može samo doživjeti. To je subjektivna stvar o kojoj se ne diskutira. Imamo određen osjećaj u vezi sa sobom, o tome kakvi smo, i to je činjenica u koju nije moguće niti ima smisla sumnjati. Slično tome, mi drugima prenosimo neki određeni doživljaj, i to je također činjenica u koju se ne može sumnjati. Da razjasnimo, to nije činjenica koju se može znanstveno provjeriti, pa time za nju nema mjesta u dobro poznatom poimanju svijeta.”
Siječanj je bio stvarno jedan dug period integracije i za taj mjesec kažu da ostavlja dojam kao da je prošla godina, a ne mjesec. Mogu potvrditi iz svog iskustva.
Ako napravim paralelu sa pojmom autentičnosti koji danas iskače iz paštete i svi imaju želju da budu autentični, pitam i vas čitatelje, koliko istinski poznajete ljudi za koje biste rekli da ih zaista doživljavate autentičnima. Svojima. A koliko njih poznajete da žele biti autentični, trude se, ali osjećate da ono što vam predstavljaju nije u skladu s onim što dobivate u njihovoj energiji.
Opet ću citirati Junga s obzirom na to da je bio nadrealan čovjek, koji je rekao da ako će nešto uništiti ljudsku svijest – to će biti projekcije.
Projekcija je jedna od najučestalijih obrana koja je sveprisutna, a krije najveće blago znanja o nama samima.
Toliko puta dosad sam se uvjerio u istinitost tvrdnje da ono što nas ljuti kod drugih najčešće najmanje ima veze s drugima, a najviše s nama. Zaista je tako. Svaka kritika upućena drugoj osobi je neki dio nas. Ne vidiš me može biti projekcija koja zapravo znači – ne vidim sebe. Imaš problem s bliskoću može biti projekcija – imam problem s bliskošću.
Zato volim grupu. Grupne procese. Svaka osoba u toj grupi jest neki dio mene. Jer to grupa i je – svaka ta osoba je neki dio nas.
I ona koja mi odmah priraste srcu je neki dio mene – neke moje topline, nježnosti, prihvaćanja. Ali i ona koju bih instant eliminirao iz grupe – to je neka moja projekcija, možda želje da si dozvolim da me se vidi kao što se vidi ta osoba, da čvrsto i samouvjereno stojim u svojim stavovima kao što ta osoba stoji. Ako mi je to neka želja prema kojoj imam otpor da je ostvarim, a ta osoba ostvaruje tu moju želju mogu je gledati kao dobru refleksiju na osjećaj vlastite vrijednosti. Koliko ja zaista vjerujem u svoju vrijednost – vrijednost svojih stavova, uvjerenja, mišljenja, postignuća itd. kao što ta osoba očito vjeruje.
Za otkrivanje tih odgovora, potrebno je uroniti u nesvjesno. I to nije nikakav mističan proces koji se postiže na neki poseban način. Postiže se kroz hrabrost prepuštanja. Hrabrost je dozvoliti proces da se pokrene, da ga se ne blokira. Malo po malo. Ne dolaze ove stvari preko noći jer nije ni poanta da dođu preko noći. Integracija ima svoj tempo i smisao, ne onako kako mi želimo, već onako kako treba biti.
Dozvolite si upoznati svoje nesvjesno. Tamo se krije hrabrost. Tamo se krijete vi. I to mjesto dostižno je svakom od vas. Tamo ima mjesta za svakog. Za to putovanje svi imaju besplatne ulaznice, samo si sami definiraju previsoku cijenu pa si time opravdaju da za to – nemaju vremena. A zapravo, nemaju hrabrosti i volje.
Cijenu tog putovanja da otkrivate tko ste i budete svoji definirate – isključivo vi.
Etienne, ovo je odlicno!
Super je!!!!!!!!
Hvala ti 🙂
Divno ❤️🩷