The Muza

Kolumne

Priča o upoznavanju

„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala. Dok smo mi stajale uz novi automobil i s velikim, već uvježbanim osmijehom na licu predstavljale novi automobil, on je, skupa sa svojim bendom i s bendom Opća Opasnost u klubu imao koncert. Jedno drugo nismo doživljavali sve dok se nismo slučajno susreli u backstageu. On je čekao prijatelja, ja sam čekala Saru koja je telefonski razgovarala s dečkom u WC-u. Bila je to jedinstvena prilika u kojoj su se sudarila dva različita svijeta. Njegov alternativni svijet rock subkulture zbog čega su ga svi znali kao kreativnu osobu i moj svijet djevojke koja je zarađivala radeći poslove hostese i modela te zbog toga svima bila poznata samo kao – jedna od lijepih cura. Sjedili smo jedno vrijeme promatrajući se s prikrivenim, ali očitim zanimanjem preko stola sve dok on nije progovorio. „Viđao sam te na faksu.“ „Da, ja sam hrvatski i književnost“ rekla sam mu, spremno prihvaćajući razgovor. Pokunjio je lice kad sam mu to rekla i time uspješno izgubio prvi bod. „Ja sam na psihologiji!“ „Naravno da jesi“, pomislila sam. Skupina najpretencioznijih studenata na Filozofskom fakultetu uvijek se kretala negdje u magli konceptualizma mislećih filozofa i sveznajućih psihologa. „Jel teško?“ – pitala sam, znajući za trend padajućih studenata psihologije koji su doživljavali slomove živaca zbog profesora čija su imena bila toliko ozloglašena da smo se i mi micali s hodnika kad bi njime hodio netko poput prof. Kolesarića s kojim kao lingvisti nikad i na sreću nismo imali posla. „Nije“, rekao je opušteno, možda čak i pomalo drsko. Svidjelo mi se ta drskost jer sam imala dvadeset godina i mislila sam da su drski dečki jako sexy i jer mu je pristajalo. Imao je razbarušenu dugačku narančastu kosu, vrlo simetrično lice s punim usnicama, bio je visok i odjeven u raskopčanu košulju ispod koje se nazirao niz ogrlica, a na svakom prstu ruke imao je po minimalno jedan prsten. Izgledao je baš poput Bon Jovija, a sve na njemu odavalo je dojam samopouzdanog i pomalo zločestog dečka. „Kladim se da te mogu pročitati.“ rekao je zatim, a moja naklonost izblijedila je poput iskuhane crne majice. Okrenula sam očima i pogledala prema WC-u. Sara je još uvijek bila na telefonu s dečkom i ja sam svakako još uvijek morala sjediti tamo čekajući ju. „Dobro, pročitaj me, veliki psiholože!“ – prihvatila sam igru. Počeo je govoriti. Ocijenio me kao osobu koja može dobiti sve što želi i koja je navikla dobiti sve što želi. Ja sam tu njegovu opasku shvatila kao da mi želi reći da sam razmažena. Nedugo zatim, Sara je izašla iz WC-a i ja sam izašla s njom van. Čitavim putem kući drvila sam joj o tom dečku iz Wasteda koji je neviđeno prepotentan! Ono što nisam htjela priznati jest da mi je ostao u pamćenju. Nisam htjela priznati ni koliko me se dojmilo upoznati nekoga tko je toliko drugačiji od svih ljudi koje sam upoznala i s tolikom svjesnošću nosi tu svoju autentičnost. U gradu u kojemu se svi odijevaju isto, izlaze u iste noćne klubove, slušaju istu glazbu, pričaju o istim stvarima i maksimalno se trude biti neprimijećeni, a prihvaćeni,  on je stršao baš kao što bi stršao Eiffelov toranj da su ga kojim slučajem pomislili postaviti negdje usred slavonskog polja. Više od svega, pogodilo me to što je rekao da mislim da mogu dobiti sve što želim. Imala sam dvadeset godina i bila daleko od te njegove procjene. Živjela sam u disfunkcionalnom domu u kojem je uvijek nedostajalo novca pa sam ja radila kako bi omogućila sebi, ali i obitelji bolji život. Živjela sam želeći ostvariti ljubav, a opet gledajući svakodnevno kako ljubav može poći po zlu i sve uključene učiniti katastrofalno nesretnima. Nisam o tome govorila nikome, stidjela sam se i smatrala da bi bila osuđivana od drugih da ikome kažem da mi je teško, ali kad je on rekao da misli da mogu imati sve, nekako sam u tom trenutku skoro progovorila i podijelila mu svoju istinu. Osobi koju nisam poznavala, ali u isto vrijeme osobi koja me pogledala u oči i vidjela nešto što možda ni ja sama nisam znala. … 2010. pretočila se u 2011. Bilo je iznimno toplo ljeto, ja sam prekinula dugogodišnju vezu i svečano se zaklela prijateljicama da ću biti single i iskorištavati svoju novostečenu slobodu izlazeći s njima svakodnevno. Kupale smo se, putovale i radile loše plaćene studentske poslove, pile smo vodku iz lubenice i gumenih bombona, tugovale za Amy i tražile svaku i najmanju moguću izliku da dočekamo zoru gledajući u nebo, a ne u zidove. I tako smo jednu večer Dina i ja završile na nekom pjena partiju. „Onaj tamo te stalno gleda!“ – rekla mi je Dina. Digla sam pogled i ugledala poznatu narančastu grivu i osmijeh koji je virio ispod nje. Imao je najbizarniju odjevnu kombinaciju koju sam mogla zamisliti. Kockastu košulju kratkih rukava na ¾ Nike sportske hlače, s čarapama nategnutim do pola gležnja (što 2011. nije bilo u trendu) i patikama u nekoj neobičnoj boji. Čitav dojam izgledao je kao da je netko spojio štrebera Stevea Urkela (iz serije Family Matters) i rock’n’roll kralja Stevena Tylera iz Aerosmitha. Njega, vidjelo se, njegova odjeća uopće nije zanimala i bilo je jasno da nije proveo mnogo vremena odmjeravajući se ispred ogledala prije no što je krenuo van. Bilo je jasno da mu to što izgleda neobično ne predstavlja nikakav problem i opet – taj stav mi se svidio. Drugim riječima, njegova modna katastrofa me oduševila do te mjere da sam mu odlučila prići. Vrlo samouvjereno, znajući da izgledam super u svojoj minici i štiklama u kojima bi me sad uhvatila vrtoglavica samo da ih nazujem

Priča o upoznavanju Read More »

Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni

Dok sam radila u marketingu jedne tvrtke, čula sam jedan vrlo originalan savjet koji mi sad, kad imam svoje dijete, itekako ima smisla. Taj savjet zvučao je: “Ako ne znaš kako osmisliti reklamu za nešto, pitaj djecu. Oni uvijek imaju originalan ‘out of the box’ način razmišljanja koji se u potpunosti razlikuje od razmišljanja odraslih.” Da je riječ o jednom vrlo istinitom savjetu, pokazao mi je nedavni  događaj u mojoj obitelji. Tog smo dana bili kod Dinkova brata Marija kod kuće. Kuća Dinkova brata često je okupljalište nekoliko generacija obitelji Pleša jer je prostrano, ugodno, a Dinkov je brat povukao tu crtu ugodnog domaćina koju genetski nose pripadnici obitelji Pleša pa svi volimo biti tamo i koristiti gostoljubljivost njega i njegove žene Anite. Pogotovo zato što su naša dvogodišnja Lena i njezin šestogodišnji bratić Filip (sin Dinkova brata Marija za sve kojima je, kao meni, teško pratiti i tuđe i svoje obiteljske relacije) vrlo bliski i neizmjerno se vole. Lena i Filip i toga su dana neprestano trčkarali skupa, a ja sam se iščuđavala njihovoj slatkoći i međusobnoj nježnosti koju su si pokazivali. Filip je Lenu neprestano dozivao: “Enaaaa, Enaaaaaaa!” U tom trenutku, njihova baka Nada upitala je Filipa: “Pa dobro, zašto ti nju stalno zoveš Ena? To nije njezino pravo ime!” Lena je naime, svakome tko bi ju pitao kako se zove, rekla upravo to ime – Ena. Slova R i L još uvijek nisu dio njezina jezična repertoara pa si je ona skratila ime na Ena. Ja bih, svaki put kad se Lena nekome predstavi kao Ena – izverglala isto ovo što sam u prethodnih nekoliko redaka ispričala vama – da, da, da, zapravo se zove LLLLena, samo još ne zna reći, bla bla bla.  Nikad, do trenutka Filipova odgovora, nisam pomislila da u nečemu griješim.  Ali u tom trenutku, Filip je progovorio: “Kao da je važno koje ste ime vi njoj dali, ona sebe sama zove Ena, dakle to je njezino pravo ime.” Dođi, Ena!” nadodao je, uhvatio ju za ruku i oni su otišli, a ja sam ostala sjediti. Kako jednostavno, a tako točno! Jednom je rečenicom pobio svu logiku svakog suprotstavljenog stava o temama koje su danas goruće i o kojima ama baš svi imaju mišljenje za koje misle da je točno. Vrlo često, mi pokušavamo dati do znanja ljudima da se ne smiju osjećati onako kako se osjećaju, da njihova istina nije točna, da je njihov identitet ili način života poremećen, da je njihova seksualna orijentacija ili seksualna konstrukcija KRIVA. I tu nastaje otpor. Tuga. Osjećaj odbačenosti i nepripadanja. Razdor u kojem obitelji odbacuju svoju djecu jer više pate od onoga što će selo reći nego da im dijete bude ono što jednostavno jest. Prijatelji koji okreću jedni drugima leđa i strane koje zauzimamo birajući na temelju sličnosti i uvijek mrzeći one koji su suprotni.  A da smo i dalje zadržali tu neku magiju koju imaju djeca, rekli bismo samo: Ti si ono što kažeš da jesi. Uzeli bismo osobu za ruku i jednostavno ju prihvatili. Baš kao što Filip prihvaća Enu. I samo tako….svijet bi bio jedno ljepše mjesto.

Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni Read More »

Priča o prisluškivanju razgovora

Prije nekog vremena, netko nam je na pitalici na Instagramu postavio pitanje: Što nas sve živcira? U tom trenutku na to pitanje nisam znala odgovoriti, ali me situacija otprije neki dan živo podsjetila na to pitanje, a odgovor mi je zasjao nad glavom poput lampice nekom liku iz crtića.
Živcira me kad netko toliko glasno priča na mobitel da htjela ili ne htjela, bivam prisiljena slušati razgovor.

Priča o prisluškivanju razgovora Read More »

Kako je biti ona koja ostaje?

Po statistici, među najvećim stresovima koje u životu možemo proživjeti je gubitak voljene osobe. Tada odjednom ništa više nije važno. Niti koliko novaca imate, niti koji auto vozite, niti koji posao radite. Jednostavno vam nije do ničega izvanjskog. Ta rupa koja je nastala boli. Kako misliš nikada više ga neću čuti, vidjeti, zagrliti? Mozgu to nikako nije jasno. Jedini način da si dozvolimo da ponovno osjetimo mir jest da prvo osjetimo tugu koja stoji iza gubitka. Iznutra na van. Tu crnu ogromnu rupu koja se stvori u trbuhu i koju naizgled ništa ne može zakrpati.

Kako je biti ona koja ostaje? Read More »