Kako je biti muškarac koji priča o ljubavi u društvu u kojem muškarci o ljubavi ne pričaju?
Otkako smo Izabela i ja kroz profil Kognitivne Muze počeli pisati i pričati o mentalnom zdravlju, osobnom rastu i razvoju te partnerskim odnosima opet sam shvatio da se nalazim „s one strane“ popularnog, opet u manjini. Prvenstveno muškoj ekipi koja me okružuje čini mi se da nije nimalo jasno zašto bi ijedan muškarac htio pisati ili pričati o ljubavi, ranjivosti i o emocijama, a još manje jasno zašto bi itko od toga htio (i uopće mogao) napraviti posao.
Jer „u nas“ je sasvim normalno bacati šovinističke fore na račun vlastite ili tuđe žene, pronalaziti sve moguće izgovore da provodiš što manje vremena sa svojom partnericom, radije varati nego pronalaziti alternativnije pristupe održavanju seksualne strasti.
Jesu li stvarno sve društveno prihvaćene norme uistinu normalne i za sve pojedince odgovarajuće ili kao društvo već dugo živimo kao slijepci vodeći se nečim što bi dr. Gabor Mate nazvao „mit o normalnom“?