Bilo je to godine 1995.
Proljeće na slavonskom selu izgledalo je veličanstveno kao i inače. Njegovu raskoš prekidala je samo neka blistava grmljavina s istoka – koju smo mi djeca pripisivali nekoj udaljenoj stravi koja nema veze s nama. Topla zemlja isparavala je toplinu koja je nama djeci značila sigurnost i dopuštala da od jutra do večeri budemo u vrtu, grabeći bakine jagode iz povrtnjaka koje bismo jeli neoprane, nakon što bismo smazali nekoliko šnita masnoga kruha s paprikom, igrajući se ne hajući pritom što naše bake – umotane u marame i očitu brigu, neprestano sjede skupa s upaljenim radio-prijamnicima i zavjerenički nešto šapuću.
Nakon odgođene proslave prvog maja koju je zamijenio žurni odlazak mog oca na vojni teren i moje majke natrag u policijske redove, ja sam završila kod svoje bake u Čepinu. Radost djetinjstva na selu s bakom utišala je potrebu za majkom i ocem, a briga oko rata ugašena je smijehom druge djece koja su od zore izvirivala na makadamom urešenu Kolodvorsku ulicu i igrom koja bi trajala do mraka. Navečer bismo svi mi, sva djeca iz ulice, išli spavati u kuću od opeke susjede čijeg se imena više ne sjećam. Ta je kuća smatrana najsigurnijom u ulici i najmanje vjerojatnom za bombardiranje pa smo mi djeca iz Kolodvorske ulice imali tu radosnu priliku spavati zajedno. Šuštali bismo do dugo u noć, vriskajući i smijuljeći se dok bi starija djeca pričala strašne priče o duhovima. Susjeda bi morala nekoliko puta ući u sobu i opominjati nas, no naša bezbrižnost i radost zajedništva uspješno bi zanemarila svaku opomenu.
Svakog jutra, moja bi baka rano došla po mene, ljubeći me i grleći presnažno, presilovito, pregladno. Ja tad nisam shvaćala ono što znam danas – a to je da se bojala, moleći krunicu svake noći dok sam odvojena od nje, slušajući radio, brinući o svome sinu – a mome ocu, koji je bio na prvim linijama nekakvih bojišnica.
No jednog jutra stigla je k meni uplakana i rekla mi da ću morati otići u Zagreb. Čepin, rekla mi je, više nije dovoljno siguran, a moji roditelji ne žele da ostanem tamo gdje je nesigurno. Ja nisam shvaćala što je Zabreg, zašto moram otići od bake, gdje su moji mama i tata, zašto ne mogu k njima u Osijek ili barem ostati s djecom u Čepinu. No, tog tjedna većina mog društvanca počela se rasipati – neki su odlazili rođacima u Njemačku, neki su odlazili na more i činilo se da će makadam mirne Kolodvorske ulice uskoro samo odzvanjati zvukovima s istoka, bez zvonkog smijeha da ga razbije.
Kako će moja nasmijana starica s maramom to podnijeti, pitala sam se. Kako će ona koja bi nam jutrom raširila deku u vrtu, nasjecakala bijelog luka i uštipaka, sad bez sviju nas?
U Zagreb sam stigla kod kumova koji su, kao izbjeglice iz Vukovara, već godinama bili u Zagrebu. Kum Pero bio je nekoć veseo čovjek kojemu je lice prekrivala tamna sjena, čineći čak i njegov osmijeh tužnim. Kuma Ljubica bila je nevjerojatno snažna žena koja je često palila svijeću na prozoru suterena stančića u kojem smo živjeli i nekome na telefon objašnjavala kakvu je odjeću nosio njezin brat u trenutku kad ga je posljednji put vidjela, u vukovarskoj bolnici nakon koje mu se, sad znam, izgubio svaki trag.
Njih su dvoje mnogo pričali o ratu, svakodnevno gledajući Dnevnik i emisije na tv-u komentirajući ruševine u stilu: „Vidi, pa to je prije bio hotel, ne vidiš li luk ispod kojeg smo se slikali na dan našeg vjenčanja!“ Pogled bi im pritom bio gladan, fokusiran i tužan – poput pogleda psa zatvorenog u kavezu koji gleda u livade i sanjari o ponovnom trčanju. Često su spominjali i moga oca govoreći glasom strahopoštovanja te pričali gdje je on trenutno, dok je kum Pero nezadovoljno komentirao kako mu je žao što zbog noge ne može biti s njim.
S njima je bila i kumina majka – tvrda, stroga i tužna žena koja je preuzela ulogu moje odgajateljice. Ja ju pamtim kao osobu koja me neprestano tjerala na spavanje dok bi ja neprestano to odbijala. Pamtim ju kao nekoga tko nije podnosio moju razigranost te ju je zvala ‘neposlušnosti koju će istjerati iz mene’. Zahtijevala je da ju zovem bakom, no ja nisam mogla dati isto ime njoj i onoj blagoj ženi koja se smije sa mnom i hrani me kockama šećera pritom me voleći pogledom!
Sjećanja su zanimljiv koncept. Događaja se sjećam poput promatranja iskrivljene slike mnogostrukih zrcala, no osjećaj – njega pamtim s tolikom silinom da me vraća u tu fazu petogodišnje mene snažnije no što sam ponekad spremna doživjeti.
Sva bezbrižnost djetinjstva kao da je isparila iz mene dolaskom kod njih. Bila sam zabrinuta za majku i oca te bih svaku večer gledala Dnevnik nadajući se da će nekad jedan od vojnika kojeg prikazuju biti moj tata i ja ću zaista znati da je on dobro. Prisluškivala bi kumove slušajući svakodnevno kako govore kako je ovaj ili onaj pronađen mrtav i ja sam sa dubokom, obuzimajućom stravom trčala prema njima da pitam gdje su mi mama i tata. Govorili su mi da je dobro, no ja im nisam vjerovala. U tom trenutku sam, mislim, prestala vjerovati svim odraslima. Odveli su me protiv moje volje, činili su sa mnom što žele i nisu, interpretirala sam – zaslužili moje povjerenje.
Niti jedno popodne nisam spavala, već bih nervozno kopkala plahtu s pomiješanim osjećajem lakoće i tjeskobe što sam sama i što ta stroga gospođa koja miriše čudno i neblisko nije kraj mene.
Bila sam im stranac i koliko god su se trudili da imam sve, nisu mi mogli dati ljubav. Sjećam se s kolikom sam tugom promatrala kako se ta žena ponaša nježno i s ljubavlju prema sinu naših kumova, svome unuku, i s kolikom se suzdržanošću obraća meni. Boljelo me to i zaista sam čvrsto mislila da je očito u meni problem. Nisam shvaćala koliko je moj kumić moju odgajateljicu podsjećao na sina za kojeg se tad, usprkos zdravom razumu, još uvijek nadala da je živ. Nisam shvaćala da su kapaciteti za ljubav mojih kumova zauvijek ispražnjeni skupa s njihovim kućama koje su napustili ne osvrćući se i da će oni kroz čitav život proći držeći se podalje od osjećaja, bojeći se da bi ih silina onoga što su osjećali, sravnila sa zemljom.
Željela sam bliskost svojih roditelja i ljubav svoje bake, no bila sam sama i morala sam naučiti biti sama. S vremenom, samoća bi mi donosila olakšanje i mir i ja sam sretno odlazila na popodnevni spavanac znajući da ću biti sama.
Prestala sam ispitivati što je s mamom i tatom, a kad bi majka nazvala – odbijala sam pričati s njom. Postala sam poslušnija i ta me žena, moja nova odgajateljica, zavoljela. Moje odustajanje od osjećaja, od navaljivanja, od nelagodnih pitanja, moja novostečena poslušnost – očito me učinila lakšom za voljeti. Ipak, ja bih svakodnevno osjećala olakšanje tek kad bi me stavili na popodnevni spavanac.
Negdje u rujnu, vratila sam se u Osijek. Nisam osjećala potrebu zagrliti majku te sam i dalje više uživala u samoći. Sjećam se uplakane majke pokraj mene koja mi je pokušavala objasniti nešto što se zvalo ‘ radna obveza’ i da je za mene bilo sigurnije napustiti Osijek. Sjećam se i koliko je bila prestravljena mojom promjenom i žao mi je jer sad znam što znači majčinska krivnja koja ju je tad obuzela u tolikoj mjeri da i danas s velikom težinom priča o tom razdoblju. Ja nisam bila ljuta, no nisam imala potrebu grliti ju, maziti se i biti prisna kao prije.
Ta potreba jednostavno me napustila. I danas kad me opisuje moja majka zna reći da sam bila ‘djevojčica koja nije trebala nikoga osim sebe’. Silom nemilosti rata koji je u mojoj obitelji toliko snažno odjeknuo da posljedice odzvanjaju i sad, ja sam stvorila obrambeni mehanizam ‘Dovoljna sam sama sebi’ koji možda danas znamo bolje pod pojmom – izbjegavajući stil privrženosti.
Taj mehanizam zaštite i zid u jednom trenutku u prošlosti mi je pomogao. Zaštitio me od boli, napuštenosti i tuge koju sam osjećala. Zaštitio me od golemog straha od nepoznatog i pomogao mi je da budem sama u nepoznatom gradu s nepoznatim ljudima. No, stvorio je i snažan temeljan osjećaj nesigurnosti prema drugim ljudima, teškoću u emocionalnom otvaranju i veliku, možda preveliku želju da sve što mi se događa prođem – samostalno i bez potpore.
Petogodišnja djevojčica postala je majka. Majka koja je, ne znajući zašto, uvijek vrlo teško podnosila te rijetke trenutke odvajanja od svoje kćeri. Nedavno, nakon što se Lena grčevito držala za mene ne želeći taj dan u vrtić, ja sam se prisjetila ovoga svega uz snažan napad panike koji nije bio ništa više nego prisjećanje tih snažnih osjećaja koji su bili prisutni davne 1995. Shvatila sam da sve to što sam osjećala nije nestalo, nije otišlo samoćom, već je čekalo. Čekalo je jer sam tad bila maleno dijete koje se nije moglo nositi s težinom svega toga, već se moralo disocirati. Čekalo je jer smo mi ljudi fascinantna stvorenja koja imaju sposobnost preživjeti puno, puno toga i stvoriti kompleksne zaštitne mehanizme.
Čekalo je onaj trenutak u kojem ću se osjećati dovoljno sigurno da pustim taj mehanizam i strah, tu čežnju, taj nemir i bol i dopustim im da mi ispričaju priču koju sam ja sad, s velikom težinom i hrabrošću koja je potrebna za dati sebe na ovaj način, ispričala vama.
Danas sam svjesna svake pozadinske priče iza ovoga što sam vam ispričala, patnje odraslih i teških odluka koje, nadam se, nitko od nas nikad neće morati donositi. Mnogi akteri ove priče otišli su prerano i ja se pitam je li im lakše sad u smrti nego sa svom tom patnjom, tugom i gubicima koju su skrivali dok su bili živi?
Svjesna sam također i da osjećaje ne mogu izbjegavati jer oni ostaju u nama čak i kad ih odbijemo izraziti, strpljivo čekajući svoju priliku, okidač u trenutku vremena kad ćemo moći pročitati značenje onoga što nam pokušavaju reći. Petogodišnja djevojčica koja je shvatila da je lakše voljeti ju kad ne osjeća, danas osjeća toliko mnogo.
Barem jedna tužna priča iz rata, barem jedna trauma moje obitelji – time završava.
❤️
🩵
🫂
Fascinira me Vaša snaga i kako prekrasno pišete 🥹