Lynn i John. Mislim da ih neću zaboraviti do kraja života. Vlasnici hotela u kojem sam radila 6 tjedana u Irskoj u baru (i to kao netko bez prethodnog iskustva rada u hotelskom baru). Njihovo troje djece jednako su ludi kao njih dvoje. Sad kad razmišljam, čini mi se kao da su oni bili one zločeste sestre i maćeha u priči o Pepeljugi, a moji kolege i ja u ulozi Pepeljuge.
Lynn je Irkinja sa sijedoplavom kosom do uha, u 50-ima, iznimno fit i brza, vjerojatno radi sportskih patika koje je vječno nosila da može marširati hotelom brzinom munje. Imala je uvijek neki kiselkasti osmijeh i povremeno bi stavila naočale na lanac na vrh nosa jer nije vidjela čitati sitna slova. Ona je radila raspored, isplaćivala nas, pazila da imamo pauze, što radi efikasnosti na poslu, a to da ipak ne bude da nisu nikako brinuli o nama.
John. Englez židovskog podrijetla koji je imao dva, ponavljam DVA pletena prsluka koja je nosio to čitavo vrijeme. Kladim se da odem tamo nazad, vjerojatno nosi još uvijek barem jedan od ta dva prsluka. Proćelave glave, s okruglim naočalama koje je nabio tik do očiju, čovjek koji se nikada ne smije. Imena djece sam zaboravila, vjerojatno potisnula, jer oni su jednako kao i njihovi roditelji konstantno utjerivali strah u nas radnike. Najstarija kćer imala je tamnosmeđu prekrasnu kosu poput vile do pola leđa, velike zube i jednako namrgođenu facu kao njen otac. Mlađa kćer svjetlije kose koju sam zvala mini Lynn, a koja je isto tako trčarala okolo i uglavnom naređivala ili stajala na recepciji. Najmlađi sin izgledao je kao slika-preslika Dudleyja iz Harry Pottera. On je uglavnom brisao podove i gunđao na muške radnike.
Lynn i John su uvijek bili u smjeni, a njih troje se izmjenjivalo i pretežno su se bavili dočekom gostiju i utjerivanjem reda kako bi im njihovi roditelji naložili. Načula sam da im je ovo samo jedan od obiteljskih hotela i da zapravo John posjeduje nekoliko hotela po Engleskoj. Za nekog tko neprestano nosi samo 2 pletena prsluka – da je vlasnik više hotela, to mi je stvarno bilo teško za povjerovati!
Imali smo jedan dan tjedno slobodno, ako je bilo dovoljno kolega koji su to mogli pokriti. Nekima je ugovor bio kraći, nekima duži i stvarno smo se kao tim uspjeli super dogovoriti. Kada god bi me dopao slobodan dan (koji NIKAD nisam odbila), odlučila sam ga maksimalno iskoristiti za landranje i istraživanje County Clareaa, gdje se nalazilo moje mjesto Lisdoonvarna.
Lisdoonvarna i Cliffs of Moher
Lisdoonvarna je mali irski gradić koji cijeli možeš prešetati u roku od 40 minuta. Nije mi bilo jasno kako se najveći europski Matchmaking festival upravo tamo održava, ali sve ima svoje zašto. U mjestu je bio mali potočić do kojeg bi se često prošetala da rashladim glavu i maknem se u pauzama od posla. Napravila bi si čaj u to-go cup, sjela na klupicu i slušala glazbu ili pričala s nekim od bliskih ljudi na telefon. Ako bi mi pauza bila kraća i nisam mogla spavati od bučne žive muzike, otišla bi u jedan slatki romantični kafić i tamo pisala svoje planove, ciljeve, uživala u kavi i dnevnom svježem kolaču. Moj mali bijeg od realnosti.
Za vrijeme tih pauza radila bi plan i program gdje ću ići istraživati po County Clareu. Popisala bi si sva mjesta koja želim vidjeti. Taj okrug je najpoznatiji po prirodnoj ljepoti – Cliffs of Moher stijenama. To je takoder mjesto gdje se snimao 6. nastavak filma Harry Potter. Inače sam veliki fan te cijele franšize tako da sam prvi slobodan dan išla tamo. Iako sam fizički bila premorena, ništa me nije spriječilo da pješačim 7 sati po stijenama. Potreban je cijeli dan da biste stijene prohodali uzduž i poprijeko – i čak je postojala ruta od Lisdoonvarne do stijena. Znala sam da trebam idućih tjedan dana naporno raditi pa nisam htjela pretjerati. Otišla sam ujutro busom do stijena i tamo provela ostatak dana. Taj prizor bio je nešto najljepše što sam vidjela u cijeloj Irskoj. U tom trenu sam se sjetila jedne rečenice koju sam si bila napisala kao podsjetnik, da svaki put kada mi je teško na poslu, se podsjetim, da mi taj posao plaća ovo iskustvo. Stijene Moher nadohvat ruke. Neprocjenjivo.
Nevjerojatno je kako nas vrijeme u prirodi može resetirati. Shvatimo da neki ljudi i stvari, na nebitnom poslu nisu uopće smisao života. Svaki preostali slobodan dan provela sam istražujući mala lokalna mjesta, hodala po prirodi, pričala s ljubaznim lokalcima, otišla do Galwaya, biciklirala po Aran otocima, slušala ulične svirače, istraživala lokalne dućane, družila se s kolegom preko kojeg sam i došla u Irsku. Jednom sam čak -istražujući malo mjesto, upoznala jako simpatičnog mladića s kojim sam spontano završila na ručku od nekoliko sati.
Kada god me netko pita za ime, kad se predstavljam – svoje ime kažem kako ga mi izgovaramo u Hrvatskoj, ne prilagođavam ga engleskom jeziku i pomognem im izgovoriti točno. Većini bude to jako zanimljivo, valjda im zvuči neobično. Kažem da se piše kao „Sarah“ samo bez H. Irci su mi par puta spomenuli kako ih podsjeća na riječ koja se na irskom starinskom jeziku piše „Saoirse“ što se izgovara „seer-sha“ i znači sloboda. Baš mi je to bilo nekako posebno jer sam se osjećala kao da upravo to opisuje moj duh. A bome opisuje i kako ću se osjećati kada napustim Irsku.
Bizarna saznanja o ludim vlasnicima hotela
Jedan od takvih mojih pustolovnih dana odveo me jedan dan u lokalni kafić gdje sam pila čaj, pisala svoje zabilješke, onako kako bih to inače radila. Često bi me lokalci nešto pitali i proćakulali bi o Hrvatskoj i Irskoj, ali ovaj puta sam čula informacije koje su naizgled zvučale kao plot-twist neke serije. Kafić je bio jako malen i u tom trenutku tamo smo sjedili: jedna gospođa, 2 gospodina, vlasnik i ja.
Pitali su me gdje radim, rekla sam im, na što su se svi četvero pogledali. Kratak muk. Počne pričati jedan gospodin – nazovimo ga Ryan (jer sam naravno zaboravila ime): „Zanimljivo, i Lynn je još uvijek s Johnom? Znaš, to njoj nije pravo ime. Ona je Mary.“ U tom trenu sam se sledila. Ostala sam bez teksta. Počeo je priču kako je njemu Lynn prije mnogo godina bila djevojka i zapravo su jako dugo bili u ozbiljnoj vezi. Ona je s Johnom bila prije njega, ali su prekinuli jer je John bio posesivan i lud. John se u međuvremenu oženio za ženu koja se zapravo zvala Lynn. Međutim, taj brak nije potrajao dugo i u roku od godinu dana su se rastali. John nije imao mira i cijelo vrijeme je obasipao Mary pažnjom dok u jednom trenutku ona nije prekinula s Ryanom i vratila se Johnu. U roku od 6 mjeseci su se vjenčali. Ali, kako je John imao neke od svojih hotela na ime bivše žene „Lynn“ tražio je Mary da promijeni ime radi papirologije. Ti mene zezaš!! Prokužila sam da su ludi, ali ovoliko. Tko to radi? Ili još bolje, tko na to pristane?!
Ryan je spomenuo kako su se za vrijeme tog njihovog braka on i Mary i dalje petljali i nalazili, kada god bi John imao neke svoje lude ispade. Rekao je da je John užasno škrt i da zapravo nitko ni ne zna što sve posjeduje i čim se bavi. Svi četvero složili su se da nije normalan. Kada je John saznao da se Mary i Ryan nalaze potajno, zaprijetio je Ryanu da ne smije više kročiti u Lisdoonvarnu niti viđati Mary koja je sad postala -Lynn. Ryan je rekao kako misli da je nekako ucijenio Mary jer se ni ona više nikada nije javila Ryanu. Pretpostavila sam da ima veze s djecom. Vrtilo mi se pitanje po glavi čija li su djeca zapravo. Ako se sjećate s početka članka – jedna kćer tamne kose, druga svjetlije, sin neke smeđe…Nisam stručnjak, ali ništa me ne bi čudilo.
Sve je imalo više smisla. Pa oni su luđaci i to mi je potvrdio Ryan i njegova družina prepričavajući mi razne dogodovštine s njima. Irska nije velika, a County Clare je zapravo skroz mala sredina i naravno, sve se zna. Kakva slučajnost da sam se našla na tom mjestu u to vrijeme i proćakulala s ljudima o njima. Na neki način ulili su mi nadu da zaista njihovo ponašanje nema veze s našim radnim sposobnostima, već da su to luđaci. Ohrabrili su me da sve to okrenem u svoju korist i izvučem najbolje što mogu. I zaista, do kraja rada tamo nekako sam izgurala.
Matchmaking Festival
Kada je vrijeme Matchmaking festivala u Lisdoonvarni cijelo mjesto oživi u zastavicama iz cijeloga svijeta. Fasade kafića i hotela su u šarenim bojama i uvijek je neko malo natjecanje tko će imati najbolju zabavu. Ljudi bi se okupljali od 11 sati i fešta je trajala do 2 ujutro. U svim hotelima i barovima svirala je živa irska glazba. Mjesto je bilo veselo i prepuno pijanih seniora. Ne šalim se. Matchmaking festival namijenjen je ljudima od 50+ godina koji su uglavnom samci, udovci ili na odmoru bez partnera. Ljudi su dolazili iz cijeloga svijeta, turama, busevima, avionima od Australije do Amerike, nema odakle nije bilo ljudi. Hoteli i smještaji rasprodani su do godinu dana unaprijed.
Naime, cijela priča se vrti oko Matchmakera- starca koji u tih mjesec dana hoda Lisdoonvarnom i za 50 eura „sređuje“ parove. Sa sobom bi nosio ogromnu knjižurinu sa svima koji su bukirali vrijeme s njim, muške i ženske osobe, njihovi profili, karakteristike i njihove preferencije. Njegova misija bila je spojiti svakoga s njegovom srodnom dušom. Išao bi od hotela do hotela, od jednog do drugog bara. Tjednima unaprijed znalo se kad i u koje vrijeme dolazi i to je bila takva pomama kada bi se pojavio. Kao da dolazi hollywoodski celebrity, oko njega 2 zaštitara, gužva, ljudi se žele slikati s njime. Kakav kaos. Oko starca s knjižurinom. Jednom sam ga vidjela kada sam išla u drugi hotel po nešto što su me poslali Lynn i John i zaista nisam shvaćala otkud njemu uopće ta titula. Ali to je bila lokalna tradicija. Ljudi su vjerovali da im može pomoći i da će ih spojiti s njihovim savršenim partnerom.
Nije jedino gospodin Matchmaker ubirao lovu tamo. Na ulicama Lisdoonvarne bilo je nekoliko kamperica gdje su gatare gledale u dlan, kuglu, čitale horoskop i karte. Načula sam lokalni trač da je jedna mlada dama pružala drugačije usluge za poprilično nisku cijenu i krala gatarama klijente, pa su ju lokalci potjerali na kraj brda da tamo parkira kampericu i svoje uslužne djelatnosti.
Pijani ljudi nikada nisu lijep prizor, ali raskalašeni seniori, koji se kao tinejdžeri u mladim danima besramno hvataju po baru, ljubakaju na ulici, žene gube štikle, muškarci cipele, i rekla bih svi kolektivno dostojanstvo što noć ide dalje. Tamo zaista nema pravila tih mjesec dana.
Živa irska glazba je nešto što ću pamtiti cijeli život. Možda najviše radi toga što sam vidjela. Svi do jednog gosta plesali bi bez prestanka. Kad su bile pjesme koje zahtijevaju određene korake i ples, svi su ih znali. Ako je to bila laganija pjesma, plesali bi u parovima. Nitko nije bio za mobitelom. Nitko nije sjedio, osim ako u tom trenutku nije pio piće ili vodu. Ta količina sreće, zabave i plesa mi je držalo raspoloženje na nivou. Mi smo u hotelu imali bend koji nam je bio redovan izvođač svaki tjedan i pjevač je primijetio da ima jedna pjesma koja mi se posebno sviđa. „Mary’s wedding“. TOLIKO sam voljela tu pjesmu, znala sve riječi i plesala iza šanka kad bi ju svirali. Moj entuzijazam je očito bio toliko zarazan da su me zadnje tjedne mog rada tamo, Lynn i John pustili da odem na podij i isplešem se s gostima, svaki puta kada bi ju pjevali – jer nisam imala mira. Ako ste popratili priču o luđacima od početka, znate koliko je to bila velika stvar. Pjevač bi uvijek najavio ovako „i sada za našu divnu mladu damu, Saru iz daleke Hrvatske ide pjesma Mary’s wedding“. I dan danas ju volim.
Ah to su bili trenuci koje cu pamtiti i u toj silnoj gorkoj muci, glazba, ples i priroda uvijek su mi pružili nadu i utjehu. Irska priroda ima sličnosti s novozelandskom. Ti zeleni krajolici kao iz razglednice, ovčice, krave na ispaši: imaju neki filmski ton u svim prizorima. Baš nešto prekrasno. Svakako bih voljela posjetiti ostale dijelove Irske. Ljudi su me jako podsjetili na nas Hrvate, rekla bih jedino da vole više alkohol. Zadnji dan posla nas nekoliko djevojaka izašle smo van. Nisam ih nikako mogla pratiti, ali taj izlazak bio je baš istinska proslava “Saoirse”. Sloboda.
Sve u svemu, i izazovna iskustva donijet će neko bogatstvo koje će postati dio nas. Kada putujete, u svakom mjestu, pronađete dijelić sebe i nosite tu puzzlu zauvijek. A najbolje je što se finalna slika uvijek mijenja kako skupljate nova iskustva.
Hvala ti sto čitaš ☺ Sara.
