Je li sa mnom sve u redu?

Jedne se situacije iz svoje srednje škole vrlo često sjetim. Čim se sjetim tog događaja, osjetim emociju koju sam osjetila tad – sram, nelagodu i onaj snažni osjećaj nepripadanja koji je odredio neka od mojih temeljnih životnih sjećanja i zbog kojih sam ja mnogo puta pomislila: Ali što sa mnom nije u redu? Zašto ja nisam kao drugi?

Bio je to početak četvrtog razreda gimnazije. Vratili smo se s maturalca, koji je bio jako lijep, ali mojoj obitelji i jako skup, i ja sam svoje misli usmjerila prema pripremama za upis na fakultet. Koliko god bila neorganizirana osoba u životu, što se tiče učenja uvijek sam bila vrlo pedantna i predana. 

Većina mog razreda tog dana u rujnu, s čitavom zadnjom godinom ispred njih, nije razmišljala u smjeru pripreme za fakultet. Oni su se, vrlo glasno i složno, dogovarali kako će pitati rasku da odemo na još jedno putovanje.

Međusobno su se bodrili i postavljali ljestvicu vršnjačkog pritiska toliko visoko da su svi morali osjetiti da se strop učionice najednom spušta, tlak raste i ne ostavlja prostora za razmišljanje.

„Znate kakva je ona, moramo biti složni inače nam neće dopustiti“, govorili su predvodnici ideje, toliko nabrijani da su mislima, osjećajima i  jednom nogom već bili u busu na putu prema nekoj destinaciji, a ne u otrcanoj učionici čekajući rasku i sat razrednika.

Ja sam šutjela, zabijena u neku knjigu, a lice i čitavo tijelo pulsiralo mi je od udaraca srca. Prisjetila sam se razgovora koji je moja razrednica vodila s mojom mamom na kraju trećeg srednje u kojem je divno i nježno kakva je i bila, rekla: „Starmlada je, drugačija je od njih i nije prihvaćena.“

Te su riječi zaboljele, jednako kao i riječi mog prijatelja Ivana koji mi je rekao da ja silnim javljanjem i dizanjem ruke pod satom, zainteresiranim komentarima upućenima profesorima djelujem kao ulizica i da se njemu, s obzirom na to da ne odustajem od takvog svog ponašanja sve više čini da se ja namjerno trudim da me ne vole. 

Sve rečeno bila je istina. Imala sam potrebu biti viđena. Tražila sam ju od profesora svojim angažmanom, posvećenošću i pitanjima. Bila sam drska i znala sam izraziti neslaganje. Bila sam lijepa i itekako toga svjesna radeći već poslove koji su opisom tražili upravo ljepotu. Imala sam i probleme kod kuće koje druga djeca nisu imala, a ja nisam o njima htjela govoriti. Zatvorila sam se i zbog kombinacije navedenih ponašanja vjerujem da sam djelovala vrlo oholo. 

Ipak, uza sve to imala sam, kao i svako drugo ljudsko biće, želju da budem prihvaćena. 

I baš zbog toga, u trenutku kad je naša lijepa raska elegantno ušetala u razred, ja sam bila na rubu anksioznog napada.

Zašto ja uvijek moram ići protiv većine, pitala sam samu sebe, očito se ne prihvaćajući i očito time izazivajući svoju anksioznost.

Pristani SAD na tu opciju putovanja, go with the flow, ionako će svi roditelji na roditeljskom koji je danas glatko odbiti plaćanje još jednog putovanja. Oni ipak misle na plaćanje priprema za faks, oni ipak imaju odgovornosti. Ne moraš ti biti kamen spoticanja.

Predstavnik razreda, vrlo uvjerljivo kakav je i danas, iznio je svoju ideju. Raska nije bila oduševljena te je posegnula za svojom demokratskom krilaticom: ILI ĆE PRISTATI SVI ILI NE IDEMO.

U tom trenutku pulsiranje u mom tijelu bilo je toliko jako da sam imala dojam da svi oko mene uočavaju moju trenutnu sličnost sa zvučnikom.

Tko je za, upitala je raska poluzainteresirano i nimalo oduševljeno cijelom idejom, a moja je ruka odbila poslušnost. Mlitavo je stajala u mome krilu ne pokazujući ikakve znakove da će se ikad pomaknuti s njega. Svi ostali podigli su ruku brzinom i usklađenošću učenika iz spota Another brick in a Wall (drskost je očito preživjela srednju školu).

„Izabela, ti si protiv!“ ustanovila je raska, a iz njezine rečenice bilo je jasno da mi predaje riječ. U razredu se osjetilo i čulo negodovanje na koje sam u tom trenutku već naviknula. 

„Moji roditelji sigurno neće pristati, a ne želim ići ni ja. Prvo, o puno je novaca riječ koje bi voljela ostaviti za pripreme za fakultet, a drugo…“

Razred me prekinuo glasnim žuborenjem i traženjem riječi od raske, a ja sam rado utihnula. Pred razredom u kojem su gotovo svi bili financijski situirani, priznati da nemaš novaca za putovanje u tim godinama hrabro je – toga sam sad svjesna i skidam kapu do poda toj djevojčici od osamnaest godina koja se usprotivila svima čvrsto stojeći iza svoje realnosti.

No, ono što je tad toj djevojčici prolazilo kroz glavu jest samo i isključivo to da je zbog nečeg ona drugačija od drugih i da s njom zasigurno nešto nije u redu. I zbog tog je stvorila brojne obrambene mehanizme, a ujedno i želju da ju netko prepozna, vidi i čuje. Ono što tad nisam znala jest da je jako teško postići to da nas netko vidi i čuje ako odbijamo govoriti svoju istinu i vježbati svoju ranjivost izgovarajući ono što nam je na duši.

A meni je tad na duši bilo puno toga s čime sam se nosila još većom izvrsnošću, produktivnošću i snažnom željom da se izvučem iz života koji sam trenutno živjela. Emocije su bile pokopane negdje ispod.

Kad sam upoznala Dinka, on je te moje obrambene mehanizme opisao kao slojeve luka, koje je morao oprezno i polako ljuštiti da bih ga ja pustila do onog središnjeg dijela. Zatvorila sam se, ušla u freeze i to je bio moj odgovor na traumu koja je nastala jer sam jednostavno drugačija i to nisam mogla prihvatiti jer sam jako htjela biti uklopljena i viđena. Bila sam neprihvaćena, a zapravo nisam prihvaćala ni samu sebe.

Razrednica je tu večer roditeljima iznijela ideju, oni su odbili. 

Mnogo puta od tog događaja, ja sam odabrala nešto što nije u skladu s onime što bi odabrala većina.

Na zadnji dan škole, otišla sam raditi umjesto da odem na Norijadu.

Odabrala sam krajnje nekonvencionalnog, slatkog i čupavog dečka duge narančaste kose, koji se šminkao i nosio neobičnu odjeću jer je vjerovao u neku svoju priču i isto tako birao put kojim se rjeđe ide.

Odabrala sam fakultet koji volim znajući pritom da ću se teško zaposliti nakon što ga završim (i nikad neću požaliti zbog toga jer su me moji mentori naučili pisati).

Odabrala sam najstrožoj profesorici iznijeti da kao studentska  skupina kolektivno odbijamo imati nadoknadu subotom. Iznenađeno je prokomentirala da je to prvi put da joj se netko usudio suprotstaviti i tu je priču pričala i narednim generacijama. 

Dala sam otkaz nekoliko puta, jednom na ugovoru na neodređeno kao profesorica hrvatskog (moje se ravnatelj šalio da ću ući u povijest kao prva koja je to učinila), drugi put u odličnoj tvrtki koja bi mi možda otvorila jedan drugi zanimljiv životni put samo zato što sam vjerovala u neki svoj put.

Odabrala sam se baviti ljubavlju i pisati pa makar samo nekoliko ljudi pročita.

Počela sam izricati svoje nelagodne istine, a tome je dokaz ovaj, ali i drugi moji tekstovi u kojima vrlo otvoreno dijelim nešto čega sam se prije stidjela.

Taj put pokazao mi je da OČITO jesam drugačija od većine, ali da to ne znači da nešto sa mnom nije u redu (iako, da budem poštena, vjerojatno i danas postoje mnogi koji to za mene ipak misle, ali hej, prihvaćam i to). 

Naposljetku mogu reći i da sam postala prihvaćena i da sam produbila odnose, ali tomu je moralo prethoditi da ja sama prihvatim sebe.

I ono što ti ovime želim reći jest da, ako se i ti pitaš što s tobom nije u redu i zašto nisi kao većina, nemoj to pitanje shvatiti kao problem koji je nastao u tvom odnosu s drugima. 

On je nastao u tvom odnosu sa sobom i to je jedini način na koji ga možeš riješiti. Prihvaćanje sebe možeš odraditi jedino ti i tek onda dobiti to od drugih.

Srednja škola svakako će mi ostati u pamćenju kao mjesto učenja. Ne toliko učenja gradiva, koliko života. A jedna od naučenih lekcija glasi ovako:

Prihvatit će tebe ljudi bez obzira na to što si drugačija od njih, pod uvjetom da je tebi samoj ok biti ti.