I prije obiteljskog života, u naletu životnih obaveza često sam se opravdavala isprikom da nemam vremena: za naći se s prijateljicom, redovito vježbati, nekad ni za skuhati kvalitetan obrok ili za dovršiti one sitnice u domu koje mjesecima čekaju svoj red. Otkako sam postala mama ta su opravdanja postala neizostavan dio mog poimanja vremena i u nekom trenutku mislim da sam se čak bila i pomirila da narednih godina, dok su djeca manja, neću imati vremena za puno toga što bih htjela. Vjerujem da će se većina mama složiti da nam je vrijeme u danu s malom djecom itekako ograničeno i nepredvidljivo, kao i da su prioriteti većinom usmjereni na dječje potrebe. Usprkos toj objektivnoj majčinskoj realnosti, sve se jasnije usuđujem reći (prvo samoj sebi) da je neimanje vremena izbor, a evo i zašto.
Ako se iskreno i svjesno osvrnem na svoja opravdanja da nemam vremena, primjećujem da iza njih stoji i nešto puno dublje: moja nemoć i frustracija nesnalaženjem u hrpi novih obiteljskih obaveza, nepoznavanje sebe u toj ulozi neorganizirane žene i nemoćne mame. Unatrag nekoliko godina obuzimalo me nezadovoljstvo što u danu ne uspijevam pronaći pola sata mira za sebe, da se češće susretnem s prijateljicama, osim na proslavama (dječjih) rođendana ili pak da se pobrinem za sebe redovitijim vježbanjem ili u razgovorima s logoterapeutkinjom. Povremeno se toj frustraciji pridruživao i osjećaj usamljenosti u partnerskom odnosu, osobito u fazama kad ne da nemamo vrijeme za nas, već se većina razgovora sa suprugom svede na dogovore tko što obavlja s djecom i u kućanstvu .
Kako su rasla djeca, njihove potrebe i obiteljske obaveze, često je rasla je i moja frustracija svime, paralelno uz želju za smislenijim obiteljskim, osobnim, ali i poslovnim životom u kojem ću, malo po malo, stizati nešto od svega onoga što želim. Počela sam kao motivaciju primjećivati žene koje svoja 24 sata uspijevaju posložiti tako da u njih stane više od onog osnovnog što jedna žena, supruga, majka „mora“, a bez da se stalno raspadaju od umora ili nezadovoljstva. Sjećam se da sam tad negdje već sama sebi postala dosadna i neuvjerljiva ponavljanjem izlike da nemam vremena, dok istovremeno nisam znala gdje mi prolaze dani, ali se ni nisam htjela ni izvući iz uljuljkanosti u te navike koje me ne vode do života koji želim. Slijedeći polako unutrašnju želju za promjenom, sve sam češće tražila kvalitetan sadržaj koji bi mi ponudio ostvariva rješenja za planiranje osobnog i obiteljskog vremena. Čitala sam na temu navika, prolazila tečajeve o planiranju, slušala podcaste o obiteljskoj i osobnoj organizaciji, tražila najbolji planer uz koji ću lakše krenuti pisati sve što želim… Takvi su poticaji imali snažnu ulogu u građenju malih unutrašnjih koraka motivacije za promjenu jer sam uz njih osvijestila kako je za uspješno planiranje ključan naš doživljaj vremena koje imamo na raspolaganju i kako često ne osjećamo koliko je to vrijeme dragocjeno da zaslužuje da u njemu bude ono što nam je važno. Kroz različite metode planiranja naučila sam kako ne uzimati previše zalogaja u planiranju odjednom, ali i kako se vratiti na put planiranja čak i kad danima ne uspijevaš ostati u željenom okviru.
Puno sam toga isprobala kroz protekle tri godine, toliko puta nadobudno krenula planirati, ali me snažan otpor ka organizaciji vremena i dalje pratio i kočio u ustrajanju. Pri pomisli da isplaniram mjesec ili tjedan dugo sam osjećala kao da će planiranje ubiti spontanost i slobodu života koju, ruku na srce, nisam baš ni imala. Strahovala sam da će mi se dani pretvoriti u trčanje za nečim napisanim na papiru pa mi ni suprugovi poticaji da bolje organiziramo obiteljsko i naše vrijeme nisu mi bili dovoljan motiv da zajedno dogovaramo potrebe i planove za tjedan. To smo najčešće obavljali u hodu, usputno preko poruka pa i ne čudi da smo često imali hrpu zaboravljenih dogovora ili neispunjenih očekivanja uslijed različitih potreba za druženjem i aktivnostima u danu…
Da to klupko frustracije još malo zapetljamo, uplitala se tu i moja ljutnja zbog nakupljenih kućanskih obaveza i čestog osjećaja da sve moram sama (iako sam uz logoterapiju osvijestila da je u pozadini te ljutnje moja nemoć da zatražim pomoć). Povremeno sam i nalazila neka organizacijska rješenja npr. tetu čistačicu uz koju sam dobivala dodatno vrijeme za rad, vježbanje ili druženje, studenticu koja bi povremeno pričuvala dječake dok smo suprug i ja imali vrijeme za sebe, no svako se to rješenje brzo zakompliciralo i opet nas iznova dovodilo u isti osjećaj nemoći, kao da nas bujica neorganizirane obiteljske svakodnevice nosi svojim nepredvidivim tokom, a mi se samo koprcamo u njoj i svako toliko uspijemo malo predahnuti na površini. Nosio nas je život tako sve do ove jeseni kad mi je prekipjelo.
Voljela bih reći da me na promjenu potaknula samo neka inspirativna priča u idealnom trenutku… Nije. Klik za promjenu dogodio mi se u najnezgodnijoj fazi života za planiranje, u potpuno nepredvidivim proteklim mjesecima kad sam se susrela s izazovima treće trudnoće, neprestanim dječjim bolestima, hrpom svojih želja koje bih voljela ostvariti do poroda… U tom klupku neplaniranih, a toliko realnih životnih scenarija, nemoćna i ljuta, cijelim sam bićem osjetila da mi je dosta osjećaja žrtve koja godinama uzaludno čeka idealan trenutak za ostvariti brigu o sebi, kvalitetno vrijeme s djecom, suprugom, prijateljima ili poslovnu priliku pred vratima… U toj frustraciji, jedne smo večeri suprug i ja sjeli uz čaj, bez ikakvog magičnog planera, uz običan list papira, i okvirno isplanirali mjesec i tjedan pred nama.
Te sam večeri u promišljanju što želim promijeniti u našoj svakodnevici shvatila što me je toliko dugo kočilo da se primim planiranja, da zakoračim u novu dimenziju odgovornosti za svoj život. Nije da nisam htjela, već sam od planiranja bježala da ne osjetim nemoć, neuspjeh, čak i malo srama pred trenutnim stanjem svojih i naših životnih navika koje želim mijenjati na nekoliko razina. Teško mi je bilo suočiti se da sam u odnosu s djecom malo srcem i svjesno prisutna, da oni te moje faze osjećaju i zbog toga osjećaja „neviđenosti“ i ne surađuju. Već mi je dugo jasno da ako želim mijenjati odnos s djecom, trebam svjesnije ulagati u zajedničke aktivnosti koje njima nešto znače i odvajati vrijeme samo za njih, bez usputnog kuhanja, pospremanja, tipkanja… U odnosu sa suprugom, teška mi je svjesnost da, čak i kad imamo vrijeme za sebe, ponekad nije lako naći temu za razgovor koja se ne tiče djece ili funkcioniranja kućanstva, već samo nas, kao nekoć, kad smo se upoznavali. Je li se stvarno tako teško organizirati da zajednički izlazak u dvoje ili to nesvjesno izbjegavam kako bih izbjegla osjećaj da nam je obiteljska dinamika ukrala onu početnu romantiku i idilu odnosa? Kad promišljam o sebi, osobito mi je teško palo osjetiti da sam, otkako sam mama, zaboravila što voli ona nekadašnja Nikolina, ona koja je uvijek imala hrpu ideja što sa svojim slobodnim vremenom, a zadnjih par godina i kad imam sat vremena za sebe ne znam što bih pa se samo ulovim mobitela i ostajem jednako neispunjena jer nisam nahranila sebe. Koliko je teško samoj sebi priznati koliko sam se udaljila od nekoć bliskih prijateljica jer često nemam kapacitet za druženja kakva smo nekoć imale ili iskreni razgovor pa mi je lakše ne-imati vremena za te susrete.
Kad razmišljam o planiranju poslovnih obaveza, shvaćam da imam prostora za rad, ali da i to često izbjegavam kako se ne bih susrela sa strahom od neuspjeha pred velikim vratima koja želim otvoriti. Čišćenje doma još nisam ni uvrstila u planiranje jer shvaćam da se u biti ne želim odreći onog mahnitog bacanja na ribanje svega oko sebe kad se osjetim nemoćnom da mi se čini da će mi samo čista kuhinja ili pod vratiti osjećaj kontrole i uspjeha u životu… Jer kad bismo čišćenje isplanirali, više se ne bih mogla utapati u osjećaju da sve moram sama, a i pitanje je i mogu li ja od sebe pustiti kontrolu da netko drugi počisti svojim ritmom i načinom.
Bez zavaravanja same sebe, sve su ovo teške, bodljikave i nimalo ugodne istine s kojima se susrećem svaki put kad stanem pred prazan papir u želji da okvirno osmislim život koji želim živjeti. Recimo iskreno, nije da baš toliko nemamo vremena, koliko nam je teško susresti osjećaje koji prožimaju u planiranju: kad želiš osmisliti aktivnosti koje će te s djecom povezivati, a ne samo ispuniti vrijeme do spavanja, kad više ne želiš kriviti vrijeme da si priznaš da ti je tijelo postalo nemoćno nakon poroda, na pragu četrdesete za koju ni ne znaš kad te prije snašla… Nije lako priznati sebi da neko vrijeme nisam znala ni mogla „bolje“. Nisam naučila sebe zagrliti u takvim trenucima, izraziti si isto ono razumijevanje koje se učim pokazati djeci.
Koliko toga izađe van u jednom običnom planiranju, odnosno pokušaju, namjeri da polako gradiš onu sebe za koju osjećaš da strpljivo čeka negdje u tebi, trenutno ovakvoj, često nemoćnoj, neuspješnoj… A znaš da možeš drukčije, da ne moraš sama, da možeš iznova otkriti ovu novu sebe, s novim ulogama i odnosima.
Ako si i ti već dugo na pragu da osmisliš svoj (tje)dan, ako ne želiš više čekati onaj idealan trenutak za sve što ti je dugo na umu i srcu, možda ti par koraka iz mog iskustva bude inspirativno za početak. Da, bit će trenutaka kad ćeš odstupiti od planiranog, nekad iz inercije na koju smo navikle i koju nije lako iskorijeniti. Nekad iz prirodne nepredvidljivosti obiteljskog života koja uključuje i bolest, umor, važnije stvari… Tad ćeš pomaknuti brojeve i slova u kalendaru, nadam se bez osjećaja neuspjeha jer je bit planiranja baš u tome da nastavimo stvarati idealne trenutke koji sami od sebe nikad ne dolaze, ali koje želimo i možemo stvoriti, za sve što nam je bitno, za sebe i svoje nove uloge.
Nekoliko ideja za obiteljsko planiranje
Na kraju ili početku tjedna, suprug i ja sjednemo uz kavu/čaj, u što ugodnijoj atmosferi koja planiranje čini povezujućim vremenom. Prije no što zajedno podijelimo želje i planove, važno je da svaki od nas skenira sebe uz pomoć ovih (nama važnih) pitanja:
Koje su mi obaveze ovaj tjedan neodgodive? Kako se osjećam u ovoj fazi? Što mi je prošlog tjedna u ritmu života odgovaralo, a što ne? Kakvo osobno/obiteljsko/partnersko vrijeme i aktivnosti trebam ovog tjedna? Što trebaju meni bliske osobe? Što mi je u narednim danima važno ostvariti, napraviti ili barem pokušati?
Kad svatko za sebe odgovori na ova pitanja, prvo popričamo o tome što je jako zbližavajuće i ključno za eliminiranje puno pretpostavki i krivih očekivanja. U Google kalendaru podijelimo obaveze i slobodne aktivnosti koje su nam prioritet i oko kojih organiziramo druge popratne stvari. Npr. kad znam koje dane imam vježbanje, odmah tražim i rješenje za tko će biti s djecom. Kad jasno izreknem što me trenutno brine ili smeta, tada rješenje mogu uvrstiti u naše vrijeme, umjesto da ga čekam u nedogled, npr. ako primjećujemo da se dječaci više svađaju kad su skupa, taj tjedan planiramo da provodimo što više vremena jedan na jedan sa svakim djetetom ili da imamo neke zajedničke povezujuće aktivnosti. Kad jasno prepoznajem i komuniciram svoje emocije, onda u planiranje ne uvrštavam aktivnosti koje mi ne čine dobro : ako sam premorena i bez želje za velika društva, taj tjedan si suprug organizira svoja druženja s prijateljima, dok ja navečer imam više svog vremena za opuštanje.
Kad planiranje počnemo gledati kao nešto smislenije od pukog ispisivanja datuma i obaveza, tada u tom procesu možemo pronaći i nešto važnije za sebe i svoju obitelj. Neimanje vremena, ne stizanje puno toga što bismo voljele i htjele je opcionalno. Jedno vrijeme je možda lakše tješiti se da svojim i obiteljskim vremenom mogu upravljati neke druge žene koje imaju više sreće, novaca, potpore, manje djece, obaveza… Pitanje je do kad nas takva opravdanja uistinu tješe i koliko još dugo želimo biti nezadovoljne dok ne pokušamo stvoriti trenutke za promjenu koju želimo.
- Zbližavaju li nas djeca ili pak razdvajaju? - 28/03/2024
- Priča o urlanju - 18/03/2024
- Je li stvarno nemam vremena ili (ne)svjesno ne odvajam vrijeme za sebe? - 08/03/2024
