Kao psihoterapeutu koji na svakodnevnoj razini propituje tuđa životna iskustva (a pogotovo često ona iz djetinjstva) posebno mi je iz tog razloga fascinantna činjenica da mi se ogromna količina sjećanja na vlastito djetinjstvo reducirala na svega nekoliko jasno zapamćenih događaja, i to naravno, uglavnom onih negativnih. Ali ok, barem me tješi činjenica da moj obrambeni mehanizam represije dobro odrađuje svoj dio posla. Freud bi bio ponosan.
Jedno od takvih sjećanja je sjećanje na mene kao ultra bakrenog (kosa mi je bila puno narančastija nego što je danas) dječaka u osnovnoj školi – uvijek uredno počešljanog, odličnog učenika, pristojnog, poslušnog i uzornog sina te mladog gitarista u nastajanju. Nažalost, ništa od tog nije bilo dovoljno da si tad izgradim zdravo samopoštovanje i samopouzdanje. Ono je uglavnom bilo rezervirano za dječake koji su bili sportski orijentirani, tj. znali su vješto smjestiti loptu na određeno mjesto. Ja nisam bio jedan od tih – ja sam bio dečko koji je znao smjestiti ton na određeno mjesto na gitari. Ali činilo mi se da su curama u koje sam ja tad gledao uvijek bili zanimljiviji dečki koji su bili vješti s loptom, ne s tonovima.
Odlučio sam biti strpljiv i pričekati bolje vrijeme za sebe.
Iduće značajnije sjećanje vodi me u razdoblje srednjoškolskog obrazovanja u kojem sam uz paralelno pohađanje dvije srednje škole (matematičke gimnazije i glazbene škole) odlučio osnovati rock bend i pustiti dugačku (i dalje vrlo narančastu) i ekstremno čupavu kosu, u stilu hard rock bendova iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Da, znam, vrlo stereotipno – osnovnoškolski reject shvaća da mora otići u još veći ekstrem kako bi pronašao svoje „mjesto pod suncem“ i na taj način pokušati izgraditi barem prividno samopoštovanje i samopouzdanje.
Ali nažalost ni to nije bilo dovoljno – gotovo svakodnevno su mi ljudi po gradu dobacivali komentare u stilu „Ošišaj se!“, „Posudim ti ja novce za šišanje…“, „Mama, je li ono dečko ili cura?“ i sl.
Volio bih vam sada reći da me to nije nimalo doticalo, ali moj drugi obrambeni mehanizam – negiranje, ipak ne odrađuje toliko dobar posao kao represija. Srećom, moj novoizgrađeni „retro rock“ identitet uspješno se obranio od svih spomenutih napada, a kosa mi je s vremenom postajala sve duža i sve čupavija te je odlično odražavala moje stršanje među svim drugim modernije ošišanim dečkima.
I opet, baš kao i u osnovnoj školi, bacio sam oko na jednu (ok, lažem, na dvije ili tri) cure nadajući se da bi me neka od njih mogla uvesti u svijet prvog poljupca i drugih uzbudljivih tinejdžerskih iskustava. Ali to se nije dogodilo. Sve one su bacale svoje oči na nešto stereotipnije primjerke muškaraca – glasne, dominantne i konstitucijski veće, jače i snažnije. Tad mi još nije bilo jasno da su i evolucijske postavke igrale protiv mene.
Ali, još jednom sam odlučio biti strpljiv i pričekati bolje vrijeme za sebe.
S dolaskom na fakultet (psihologija) osjetio sam da se stvari polako mijenjaju – odjednom je moja vještina sviranja gitare postala zanimljiva osobama koje su me okruživale, odjednom oko mene nije ni bilo toliko (pre)glasnih i sportski orijentiranih dečki, odjednom su pamet i inteligencija počeli igrati veću ulogu u društvenom uklapanju i hijerarhiji. Neću lagati, osjećao sam se dobro, osjećao sam da napokon negdje pripadam i da netko ipak prepoznaje moje kvalitete i sustav vrijednosti. Godine „filtriranja“ napokon su se isplatile – čak u toj mjeri da sam počeo skupljati i svoja prva romantično-seksualna iskustva koja, kad su povremeno bila javno eksponirana su također bila popraćena dobacivanjima prolaznika poput: „Gle, dvije cure se ljube!“ Ne kažem da imam nešto protiv toga, ali ipak se nikad nisam osjećao kao cura.
Nakon završetka fakulteta, posebno mi se jedno iskustvo urezalo u pamćenje. Kao diplomirani psiholog otišao sam na razgovor za posao u jednu srednju školu u Osijeku. Tijekom ukupnog trajanja tog razgovora (što je bilo otprilike 5 minuta), ravnatelj me je stigao otprilike 10 puta nimalo suptilno pitati: „A jesi li ti spreman ošišati se ako bi dobio posao?“
Naravno, nisam bio spreman. A očito ni ravnatelj nije bio spreman imati dugokosog psihologa.
Zatim, jedne smo godine Izabela i ja putovali prema Makarskoj pa smo išli autom preko Bosne i Hercegovine. Carinik nas je prilikom prelaska granice tražio da izađemo iz auta pa nam je vrlo detaljno pretražio prtljažnik i kad je već vidno frustriran shvatio da ne može pronaći ništa inkriminirajuće odlučio je ipak pitati „A imate li možda negdje trave tu?“ Izabela se tad odlučila malo poigrati s njim pa je glumila da ne zna što mu znači „trava“ sve dok nije rekao „Marihuana? Imate li marihuane?“
Naravno, nismo ju imali. Niti nas je carinik mogao dodatno zadržati. Niti je trebao na prvom mjestu. Zadržao nas je jer sam izgledao drugačije.
I napokon, dolazimo do sadašnjosti u kojoj (slijedi spoiler u kojemu se besramno hvalim) imam prelijepu ženu, predivnu kćer, uspješan vlastiti posao te nešto kraću i ravniju, ali i dalje izrazito narančastu kosu. A čak sam se počeo baviti i sportom (tenisom) tako da sad i ja manje-više uspješno znam smjestiti loptu na određeno mjesto.
Ali mi je i dalje veći gušt smjestiti pravi ton na pravo mjesto.
Srećom, i Izabela tako razmišlja.
Otkako smo Izabela i ja kroz profil Kognitivne Muze počeli pisati i pričati o mentalnom zdravlju, osobnom rastu i razvoju te partnerskim odnosima opet sam shvatio da se nalazim „s one strane“ popularnog, opet u manjini. Prvenstveno muškoj ekipi koja me okružuje čini mi se da nije nimalo jasno zašto bi ijedan muškarac htio pisati ili pričati o ljubavi, ranjivosti i o emocijama, a još manje jasno zašto bi itko od toga htio (i uopće mogao) napraviti posao.
Jer „u nas“ je sasvim normalno bacati šovinističke fore na račun vlastite ili tuđe žene, pronalaziti sve moguće izgovore da provodiš što manje vremena sa svojom partnericom, radije varati nego pronalaziti alternativnije pristupe održavanju seksualne strasti.
Jesu li stvarno sve društveno prihvaćene norme uistinu normalne i za sve pojedince odgovarajuće ili kao društvo već dugo živimo kao slijepci vodeći se nečim što bi dr. Gabor Mate nazvao „mit o normalnom“?
Ali dosta digresije, htio bih se vratiti na originalnu temu – kako to da nikako ne uspijevam biti kul?
Kad se dečki oko mene žale na svoje cure i žene, šutim (ne iz pristojnosti već iz razloga što ne suosjećam s njima).
Kad dečki oko mene komentiraju sve moguće rezultate svih mogućih nogometnih, rukometnih i košarkaših liga svijeta, šutim (ne zato što sam introvert već zato što iskreno ne znam puno o tome).
Kad dečki oko mene opisuju vlastite seksualne „izlete“, šutim (ne zato što ih osuđujem već zato što im ne mogu sličnom pričom uzvratiti).
Kad dečki oko mene šute, to znači da ja pričam – pričam o tome zašto je važno dobro poznavati unutarnji svijet svog partnera, kako zahvalnost pomaže da odnos bude bolji, što znači biti mindful par, kako pristupati problemima unutar odnosa, kako održati dugotrajnu zaljubljenost i strast u serijski monogamnim odnosima (nakon što im prvo objasnim što znači biti serijski monogaman).
A ono što sam kroz sve ove godine shvatio (na teži način) je to da nikad nije bio problem u „krivom vremenu“ za mene niti u meni.
Problem je taj što naše društvo već stoljećima odgaja djecu na postavkama iz razdoblja srednjeg vijeka – spali sve one koji se ne uklapaju u standardni kalup. Muškarce s dugom kosom, muškarce koji pričaju o ljubavi i osjećajima, muškarce koje ne zanima kladionica i svaki sport koji postoji, muškarce koji jasno i glasno komuniciraju i izražavaju svoje želje, strahove i potrebe, muškarce koji nisu opsesivno ljubomorni i posesivni prema istim onim ženama koje vješto izbjegavaju, muškarce koji svoju moć ne iskazuju prvenstveno kroz mišiće i povećanu dozu testosterona.
Zapravo, možda se takve muškarce ni ne treba nazivati muškarcima jer je taj pojam očigledno još odavno rezerviran za svima dobro poznat stereotipni opis muškarca pa je nezahvalno i jedne i druge trpati u isti koš. Ali kako da ih onda nazovemo?
Na kraju krajeva, kako da sam sebe nazovem…osim late bloomer-om, ali to je vjerujem svima već previše očigledno?
- Što (ne)moć odgađanja trenutnih zadovoljstava govori o nama? - 13/09/2024
- Prava mračna strana ovisnosti - 19/06/2024
- Osjećaš li se (pre)često bespomoćno? Ovo je mogući razlog. - 21/05/2024
