„On će tebe zaprositi“ – licem koje je definiralo šok i glasom punim nevjerice rekla mi je jedna od mojih najduže znanih prijateljica – Anita, dok smo se poprilično pripite vraćale iz subotnjeg izlaska.
„Ma daj, što je s tobom? Pa ja imam tek dvadeset i dvije godine!“ – rekla sam joj, čvrsto priljubljena uz nju te prosinačke večeri davne 2012. godine, večeri koja je toliko štipala po našim, prosincu neprilagođenim odjevnim kombinacijama da nas čak ni pozamašna količina alkohola nije uspjela zagrijati.
„Ti imaš, ali on nema.“
„I voli te.“ – jednostavno je odgovorila moja tad dvadesetjednogodišnja prijateljica, kao da se tu nema što dodati ni oduzeti.
„Ako te stvarno zaprosi, što ćeš reći?“ – uporno je nastavljala Anita.
Uzela sam si sekundu za promišljanje i u toj sekundi pred mojom glavom proletjela je scena mene u vjenčanici, njega u odijelu. Čitava scena djelovala je kao nešto što odgovara, nešto što ima smisla, pomislila sam.
Svatko koga znam je u braku. Koliko uopće teško to može biti? – nastavile su se rojiti misli u mojoj glavi. Uostalom, većina ljudi ni ne voli se onoliko koliko se volimo on i ja. Ako netko treba biti u braku – onda smo to Dinko i ja.
„Normalno da ću reći da. Brak, veza…iskreno, svejedno mi je. Znam da želim biti s njim.“ – odgovorila sam s pretjeranim samopouzdanjem u glasu, želeći zvučati ozbiljno, zrelo i spremno.
Anita me pogledala s primjesom strahopoštovanja i uzbuđenja te počela vrištati i skakati po ulici. Nasmijala sam se i bezbrižno joj se pridružila.
Ta vesela djevojčica koja je dječji zaneseno trčala s prijateljicom nije znala da je upravo podcijenila jedan od najvažnijih koraka koje ljudsko biće može učiniti u svom životu. Možda tomu možemo kriviti dvadeset i dvije godine ili egocentrizam svojstven mladima koji su uvjereni da mogu bolje od drugih, a možda fazu zaljubljenosti koja joj je govorila da je njezina ljubav prema njemu i njegova prema njoj toliko silna da svijet zapravo nikad nije vidio dvoje koji se toliko vole. Bilo kako bilo, nekoliko dana kasnije – na najčarobniji dan u godini, netom poslije polnoćke, dečko je kleknuo a djevojka je rekla da.
Čitavu tu situaciju sutradan trebalo je objasniti roditeljima koji na čitavu stvar nisu gledali toliko bezbrižno ni romantično kao Dinko i ja.
„Prvo i osnovno, uopće ne živite skupa. Valjda se te stvari rade nekim redom. Izabela još studira. Od čega se planirate financirati? Kad planirate napraviti vjenčanje? Imate li nekakav plan za život?“ – ispaljivala je pitanja Dinkova majka, pripadnica jedne druge generacije, u kojoj se poznavao i poštovao red, pravila i racionalno donošenje odluka.
Sve tri stvari Dinku i meni bile su apsolutno nepoznate. Strast, romantika i vjera da će sve nekako ispasti dobro bili su pokretači koji su vladali našim glavama i srcima, a takve bezazlene stvari poput zaposlenja, sređenih financija, mjesta življenja i karijere, bila su samo usputna pitanja koja će se riješiti dok on i ja radimo na onome što je najvažnije – naš odnos i naša ljubav.
Sad dok ovo pišem, apsolutno mi je nevjerojatno kako nas roditelji nisu zaključali svakoga u svoju kuću jer je odluka koju smo donijeli najblaže izrečeno bila vrlo lakomislena. Danas iz perspektive majke, bojim se da bih svoju Lenu spakirala na prvi avion dalje od tog ludog dečka, k tomu još i ubogog glazbenika, koji mi dijete želi učiniti odraslom osobom.
Sva sreća, naši roditelji nisu to učinili. Možda zato što su znali s kime imaju posla, možda zato što od trenutka kad smo se upoznali nismo odlijepili jedno od drugoga, možda zato što i sami vjeruju u ljubav kao pokretačku silu (jer na kog smo se imali ugledati?) – koji god razlog bio, pustili su nas da činimo ono što smo morali.
A nas smo dvoje morali započeti put koji smo odabrali, shvatiti da su ljubav i strast itekako povezane sa stabilnošću, financijama i zaposlenjem, dopustiti da nas izloženost životu išiba neprilikama koje su nas naposljetku dovele u svijet odraslih, mudrijih i onih koji shvaćaju da je brak sve, samo ne lagan.
7 godina nakon romantičnog prosinca i prosidbe, nastupila je prva velika kriza.
„Kako ti uopće vidiš budućnost našeg odnosa?“ – živčano sam ga upitala nakon još jedne svađe. Blijedo me pogledao i iz tog tupog pogleda shvatila sam da o nekim stvarima on jednostavno nije razmišljao. Budućnost naše veze očito je bila jedna od tih stvari.
Istog trenutka, emocije su buknule iz mene tolikom snagom da me promjena njegova pogleda iz tupog u prestrašeni uopće nije iznenadila. U isto vrijeme plakala sam, urlala i mahala rukama želeći izbrisati njegovu pojavu, koja mi se u tom trenutku gadila i koju sam mrzila, i ne vidjeti ga više nikad. Znajući da ne mogu u tom trenutku započeti još jednu raspravu s njim koja će završiti s: „Pa pogledaj druge oko nas, svi žive tako!“ izletjela sam van iz stana i treskom zalupila vratima.
Izašla sam iz kuće da bih se našla s jednom od najbližih prijateljica – Dinom. Ona je oprezno i znatiželjno pokušala doći do toga što se između Dinka i mene dogodilo, ali ja nisam mogla ponovno prolaziti čitavu agoniju i prepričavati to što me polagano ubijalo, znajući pritom da zapravo ne mogu ni objasniti što se dogodilo i zašto sam nezadovoljna. Jer se nije dogodilo ništa značajno ni veliko, a opet, nešto u meni govorilo je da upravo to što se ne događa ništa znači apsolutno sve.
Ono što je Dinko koristio kao argument – da zaista živimo i ponašamo se kao i drugi parovi u našem gradu, upravo i jest bilo ono što mi je smetalo. Smetalo mi je jer sam vidjela da takav život, u kojemu ne promišljaš, u kojemu automatski ponavljaš radnje ne propitujući ih, polagano dovodi do života na aparatima. Smetalo mi je jer nisam htjela da naša veza zasnovana na ljubavi, na strasti, na odlascima na plaže na kojima se smijemo, ispijamo boce vina i gledamo jedno u drugoga zamijeni tupo zajedničko piljenje u neki random televizijski program.
Bila je to 2019. godina i razgovor o mentalnom zdravlju ili ljubavi kao umijeću čekalo je neka gora vremena i globalnu pandemiju da bi postalo temom razgovora i svačije svakodnevice.
Gašenje strasti nakon desetljeća veze bilo je nešto što je ‘eto, jednostavno tako’, a ako sam ikad išta u životu mrzila, to je kad mi ljudi argumentiraju život s takvim krhkim i blesavim tvrdnjama.
I zaista su oko nas hodali ljudi, tek nešto stariji od nas, govoreći nam kako su ‘bili zgodni dok su bili mladi i dok im se dalo truditi’, lica sivog od života koji su odabrali ponašajući se kao da je način na koji žive i vode život jedini mogući način koji postoji na ovome svijetu.
I premda sam itekako dobro znala što ne želim, još uvijek nisam imala pojma što to od života ja zapravo želim. Ni na individualnoj razini, a ni u svom odnosu. Shvaćajući tog dana da ni Dinko ne zna kojim putem trebamo krenuti, uhvatila me jeza i strah.
Vrlo često, kad ne znaš koji put odabireš, završiš baš na onom kojim putuju svi. Jednostavno je tako lakše.
Sad znam da mnoge osobe upravo u godinama u kojima sam bila ja te kobne i divne 2017. prolaze baš takvu krizu identiteta kakvu sam prolazila ja. Taj dio druge polovice dvadesetih kao da je maleni most između mladosti i odrastanja. Dolazimo na tržište rada koje nas razbija poput malenih jajeta o tlo, a mi izlazimo iz krhotina još razbarušeni i divlji nošeni studentskim idealizmom i zanosom da ćemo promijeniti svijet.
Kad ono, svijet apsolutno nije zainteresiran čuti naš glas, počinjemo shvaćati, dok drhtavim rukama predajemo desetu zamolbu za posao koji uopće ne želimo, ali nam je potreban.
Ja sam 2017. uz svoje probijanje u svijet odraslih već bila nečija žena, ali, da budemo najiskreniji, živjeli smo poput dvoje najneodgovornijih i najsretnijih studenata – putujući u našem starom zelenom autiću po Europi (na vrlo ograničenom budgetu), spavajući po festivalima na livadama ili u autu, upoznavajući ljude sa svih strana svijeta spavajući preko platforme couchsurfing.
Bili smo poput dva cvrčka koja ne razmišljaju o sutra, sve dok sutra nije postalo danas.
I tad je prirodno u moju glavu došlo pitanje koje je zapravo trebalo uslijediti puno prije braka, a to je: Što je za tebe zapravo brak? Zašto ga želiš? Kako će naš život u braku izgledati?
Definicija braka, ona rječnička, kaže da je riječ o zakonski i društveno uređenoj zajednici, najčešće između dvije osobe, ipak, ta definicija ne govori o onome što brak znači za pojedinca.
Baveći se sad partnerskim odnosima, uviđamo da je za prevelik broj ljudi brak nešto što se podrazumijeva jer su to činili njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. Prirodan slijed i kvačica na checkboxu života. Nešto što žele samo zato što nisu ni pomislili da postoji druga opcija.
Za neke druge, brak je svadba s tortom na kat i predivna cura u bijelom. O onome što dolazi iza toga ne razmišljaju unaprijed.
Nas smo dvoje bili uvjereni da smo kvalificirani za brak – jer smo se voljeli. Oboje smo vjerovali u ljubav gledajući ju poput sile koja ima čarobnu moć izvesti nas u svakom trenutku na pravi put, dok idealno, on i ja ne moramo činiti ništa.
Vjerovali smo u manifestaciju bez rada, nalikujući dosta na ono što sad preziremo – izjave u stilu ‘Zamisli i ostvarit će ti se.’
Velika kriza, jednostavno rečeno, nastupila je zbog u potpunosti različitih očekivanja. Ja sam trebala sigurnost i očekivala sam da će mi ju Dinko pružiti. On nije shvaćao zašto se ja osjećam nesigurno. A ja mu nisam znala reći da se osjećam nesigurno jer smatram da će naša ljubav usahnuti nastavimo li istim putem.
A i da sam mu znala to reći, on bi me pokušao razuvjeriti, podižući time visoku oluju koja bi opet rezultirala mojim bijegom.
Ja sam htjela utjehu zbog neuspješnog traženja posla, on me tješio govoreći da sam pretalentirana da brinem oko toga. On je htio da putujemo i zabavljamo se, ja sam postajala sve ozbiljnija.
Naše navike postajale su sve različitije. On bi spavao dugo nakon što bi bio budan dugo u noć, ja bih lijegala i budila se rano kako bih pisala i jednostavno – tražila se.
U njegovom pogledu bilo je jasno da me želi voljeti, ali ne zna kako.
Znam da sam tad više puta pomislila bi li sve ispalo jednako da smo jednostavno ostali cura i dečko. Jesmo li dopustili da brak prerano izvali sav svoj teški teret na naša slabašna, nevina dvadesetinešto godina stara leđa? Jesmo li donijeli krivu odluku?
I tad smo, nakon brojnih razgovora u kojima nismo vidjeli pomak ni izlaz, počeli postavljati prava pitanja osluškujući odgovor bez osude i obrane. Potpuno predani i iskreni pred brakom kojeg smo samo nekoliko godina prije omalovažavali.
Što ti očekuješ od mene? Što ja očekujem od tebe? Kako nas vidiš za nekoliko godina? Što želiš da zajednički ostvarimo? Kako za tebe izgleda idealni brak? Što je ljubav za tebe? Što je poštovanje za tebe? Što ne bi oprostio? Kako možemo promijeniti našu svakodnevicu? Mogu li nečime pokazati da te više cijenim? Kad se osjećaš voljeno? Gdje griješim? Koristim li obrasce naučene od roditelja? Koja su naša pravila igre?
Zašto naš odnos nije onakav kakvim smo očekivali da bude?
Upisali smo edukaciju o partnerskim odnosima. Razgovarali smo o svemu što bismo čuli.Upisali smo edukaciju o mentalnom zdravlju. Počeli smo se obrazovati kako bismo postali psihoterapeuti. Pitanja su postala kompleksnija. Rasli smo i odrastali u isto vrijeme, jedno uz drugo i jedno s drugim. Večeri izlazaka u dvadesetima rado smo zamijenili s večerima čitanja, učenja i educiranja na početku tridesetih.
Kao i svaka prirodna promjena i ova se dogodila nježno, oku neprimjetnom brzinom i nježno. U jednom trenutku shvatili smo da zaista pišemo svoja pravila. Odluke donosimo zajedno, slušajući argumente samo i isključivo jedno drugoga, ne mareći više za plitke i slabašne argumente onih koji idu za većinom. Shvatili smo da je brak s razlogom zajednica i zakonski regulirana institucija koja, kao i svaka druga institucija, podliježe svojim zakonima, ima svoje statute, dogovore, poslovnu etiketu i pravila. Prestali smo, tinejdžerski oholo, omalovažavati brak. Nije lagan, ali nije ni zamišljen da bude lagan i to ga ne čini manje lijepim. Isto kao i sam život, zar ne?
Naša se veza promijenila, ali nešto je ostalo. Ljubav za učenjem o ljubavi. Prije godinu dana jednom dragom profesoru psihologije slala sam svoj seminarski rad, obrazlažući mu da sam temu zaljubljenosti odabrala jer se muž i ja bavimo partnerskim odnosima.
Vrlo točno, profesor mi je odgovorio da psihologija i psihoterapija nisu sklone istraživati ljubav i da smo odabrali teži put.
Nasmijala sam se na taj mail i odgovorila mu uz smiješak – znamo, profesore.
Ali što ćemo, kad ona dvedesetjednogodišnja bezbrižna djevojčica i dugokosi dečko s gitarom zauvijek žive u nama i vjeruju, više nego išta, da ljubav zaista, kad ju se njeguje – pobjeđuje sve.
- Priča o upoznavanju - 13/09/2024
- Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni - 19/06/2024
- Je li sa mnom sve u redu? - 21/05/2024
Bilo je jasno da par koji govori o problemima u braku ZNA NA VLASTITOJ KOŽI sto su problemi u braku. Meni ste zato vi super. Ne glumite da je sve bilo savrseno, nema umjetne romantike. Pravi odnos. Samo nastavite, ja posebno uživam u pričama o vama.
Predivan tekst! Hvala na ranjivosti!
Zanimljivo, iskreno, predivno i poučno! ❤️