#osobnepriče #životnaiskustva #stavovi #vjerovanja #uvjerenja #autentičnost #radnasebi #inspiracija
Bilo je to godine 1995. Proljeće na slavonskom selu izgledalo je veličanstveno kao i inače. Njegovu raskoš prekidala je samo neka blistava grmljavina s istoka – koju smo mi djeca pripisivali nekoj udaljenoj stravi koja nema veze s nama. Topla zemlja isparavala je toplinu koja je nama djeci značila sigurnost i dopuštala da od jutra do večeri budemo u vrtu, grabeći bakine jagode iz povrtnjaka koje bismo jeli...
„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala. Dok...
Dok sam radila u marketingu jedne tvrtke, čula sam jedan vrlo originalan savjet koji mi sad, kad imam svoje dijete, itekako ima smisla. Taj savjet zvučao je: “Ako ne znaš kako osmisliti reklamu za nešto, pitaj djecu. Oni uvijek imaju originalan ‘out of the box’ način razmišljanja koji se u potpunosti razlikuje od razmišljanja odraslih.” Da je riječ o jednom vrlo istinitom savjetu, pokazao mi je nedavni događaj...
"Odabrala sam krajnje nekonvencionalnog, slatkog i čupavog dečka duge narančaste kose, koji se šminkao i nosio neobičnu odjeću jer je vjerovao u neku svoju priču i isto tako birao put kojim se rjeđe ide."
Prije nekog vremena, netko nam je na pitalici na Instagramu postavio pitanje: Što nas sve živcira? U tom trenutku na to pitanje nisam znala odgovoriti, ali me situacija otprije neki dan živo podsjetila na to pitanje, a odgovor mi je zasjao nad glavom poput lampice nekom liku iz crtića. Živcira me kad netko toliko glasno priča na mobitel da htjela ili ne htjela, bivam prisiljena slušati razgovor.
Po statistici, među najvećim stresovima koje u životu možemo proživjeti je gubitak voljene osobe. Tada odjednom ništa više nije važno. Niti koliko novaca imate, niti koji auto vozite, niti koji posao radite. Jednostavno vam nije do ničega izvanjskog. Ta rupa koja je nastala boli. Kako misliš nikada više ga neću čuti, vidjeti, zagrliti? Mozgu to nikako nije jasno. Jedini način da si dozvolimo da ponovno osjetimo mir jest...
7 godina nakon romantičnog prosinca i prosidbe, nastupila je prva velika kriza. „Kako ti uopće vidiš budućnost našeg odnosa?“ – živčano sam ga upitala nakon još jedne svađe. Blijedo me pogledao i iz tog tupog pogleda shvatila sam da o nekim stvarima on jednostavno nije razmišljao. Budućnost naše veze očito je bila jedna od tih stvari. Istog trenutka, emocije su buknule iz mene tolikom snagom da me promjena...
Ja sam... Ja sam pas 21. stoljeća. Lijep sam, poslušan sam, nose me u ručnoj torbici... Ali, i pored toga, ja imam svoju osobnost i karakter koji - nakon stoljeća evolucije, uzgajanja i treniranja - moram negdje i nekako iskazati i izraziti svoje instinkte. Ja nisam prilagođen za sjedilački život kakvoga biste htjeli da vodim.
Tvoja je majka često bila upravo sve to što sam navela. I vrlo često osjećala sam krivnju. Ne zato što sam mislila da je bilo što od ovoga što sam radila krivo, već zato što su mi drugi nabijali osjećaj krivnje zbog toga što ne želim odustati od svog identiteta, od svega što sam bila trideset i dvije godine prije tebe, i stopiti se s jednom, najdivnijom, ali...
Ako napravim paralelu sa pojmom autentičnosti koji danas iskače iz paštete i svi imaju želju da budu autentični, pitam i vas čitatelje, koliko istinski poznajete ljudi za koje biste rekli da ih zaista doživljavate autentičnima. Svojima. A koliko njih poznajete da žele biti autentični, trude se, ali osjećate da ono što vam predstavljaju nije u skladu s onim što dobivate u njihovoj energiji.
