#osobnepriče #životnaiskustva #stavovi #vjerovanja #uvjerenja #autentičnost #radnasebi #inspiracija
Otkako smo Izabela i ja kroz profil Kognitivne Muze počeli pisati i pričati o mentalnom zdravlju, osobnom rastu i razvoju te partnerskim odnosima opet sam shvatio da se nalazim „s one strane“ popularnog, opet u manjini. Prvenstveno muškoj ekipi koja me okružuje čini mi se da nije nimalo jasno zašto bi ijedan muškarac htio pisati ili pričati o ljubavi, ranjivosti i o emocijama, a još manje jasno zašto...
Dugo sam odgađala napisati rad kojim bi položila Sociokulturološki kontekst psihoterapije. Profesorica me se dojmila, teme su izazvale promišljanje i osjetila sam duboku povezanost s kolegijem, a ta je povezanost u meni izazvala misao: „Jednostavno trenutno ne znaš dovoljno da taj rad napišeš dobro. Tvoje riječi nisu dovoljno moćne da opišu dubinu međugeneracijske traume, čak ni za jedan studentski rad.“ I u tom trenutku, uhvaćena tom mišlju, započela sam...
Evo, i dok ovo pišem, nastojim ne razočarati. Ili – ako će biti razočaranih – nastojim razočarati što manje. Pa ne ciljam na previsoko. Ne pokušavam postići sve, odmah, svakome, svugdje. Spuštam ljestvicu. Kada sam gladan, provjerim što se nalazi u hladnjaku. Ako ne nađem ništa jestivo, zatvorim hladnjak, snizim kriterije, pa ponovim otvorim i pogledam.
Zahvalan čovjek teško da može biti nesretan čovjek. No pronaći razloge da budeš u zahvalnosti iziskuje trud, volju, a ponekad i mentalni napor. Nije nimalo lako dok se koprcaš, toneš i mlataraš rukama i nogama za malo zraka da razmišljaš i svjesno budeš u zahvalnosti. Zahvalnost je ogromna vještina, koja se uči, vježba i savladava. Zato kažem, nesretan je biti lako, a za sreću se ipak trebaš potruditi.
