Nešto što trebate znati o meni prije nego što zaronite dublje u ove retke: ja sam osoba koja vječno teži znanju. Učenje novih stvari, edukacije, istraživanje nepoznatih područja – to je moj svijet. Uživam u procesu samorazvoja, u tom nevjerojatnom osjećaju kada primijetim koliko sam napredovala u situacijama koje su me nekad mogle lako izbaciti iz takta. Taj osjećaj je neopisiv.
Iz te moje duboke znatiželje prošle godine proizašla je odluka da upišem ciklus radionica na temu seksualnosti u terapijskom kontekstu, odnosno – kako otvoreno razgovarati o seksualnosti. Smatrala sam se osobom širokih pogleda (i da se razumijemo – i dalje vjerujem da jesam), spremnom bez zadrške istraživati i diskutirati ovu temu. Međutim, već na prvoj radionici shvatila sam da čak i moja otvorenost ima svoje granice i da je sram dublje ukorijenjen nego što sam mislila. To otkriće probudilo je u meni skroz novu znatiželju i potaknulo me na razmišljanje o potrebama u romantičnim odnosima.
Iako se u meni tako već duže kuhala želja da počnem pisati o takvim temama, poticaj za pisanje ovog teksta bio je citat iz knjige “Tri žene” koji me duboko dirnuo: “Glumimo da želimo ono što ne želimo kako nitko ne bi vidio da ne dobivamo ono što nam je potrebno.” Ove riječi su odjeknule u meni. Tako sam otvorila laptop, spremna podijeliti svoje misli. Vjerovala sam da će mi pisanje o ovoj temi ići lako, misleći kako je većini žena ovaj segment života sigurno poznat. Međutim, sat vremena kasnije, pred praznim dokumentom, shvatila sam da nisam zapisala ni riječ.
Zašto je to tako? Je li zato što ne znam što bih rekla, ili zato što mi je neugodno, pa čak i bolno priznati da često, unatoč svom trudu na osobnom razvoju, često ne uspijevam artikulirati vlastite potrebe?
Jasno mi je od kud dolazi ženska inhibicija da jasno izrazimo svoje potrebe – bilo u odnosima, na poslu, ili u seksualnim interakcijama – ima duboke korijene. Dugo vremena naše želje i potrebe jednostavno nisu bile bitne. Učene smo da brinemo o drugima i da je iskazivanje vlastitih potreba sebično i neprihvatljivo. No ovaj tekst neće biti o patrijarhatu ili društvenim normama. Želim da bude posvećen svima koji se, kao i ja, suočavaju s izazovima otvorene komunikacije o osobnim potrebama, između ostalog, ali ne nužno samo, u romantičnim odnosima. I da nam odškrinem vrata k boljoj komunikaciji.
Zašto nam je tako teško govoriti o našim potrebama, posebno kada je riječ o seksu? Postoji mnogo razloga, ali dva su meni osobno posebno istaknuta: sram i strah od povređivanja partnera. Sram koji proizlazi iz internaliziranih poruka da su naše želje nevažne ili neprimjerene. Strah od povređivanja partnera, jer iskazivanje vlastitih potreba može biti shvaćeno kao kritika ili nezadovoljstvo. A nitko ne želi povrijediti svog partnera.
No, nema razloga za panike. Većini ljudi je čak teško svojoj voljenoj osobi reći da im se ručak koji je pripremala nije svidio ili da bi radije išli u Norvešku na godišnji, a ne u Italiju, a kamoli da bi pričali o svojim potrebama u odnosu ili u krevetu. Nije to ništa čudno ni nenormalno: jednostavno nismo socijalizirani da bismo s lakoćom govorili o intimnim temama, niti nas nitko nije naučio rječnik s kojim bismo se osjećali ugodno pa samim time nismo uvježbani govoriti u seksu, tako da nam se započinjanje takvih tema čini nelagodno i teško.
Dobra vijest je da ne moramo početi s temama s kojima se ne osjećamo samopouzdano. Pogotovo ako nam komunikacija s partnerom inače šteka, to je super prilika da se uvježbamo. Dakle počnemo s izgradnjom baze.
No, ako smo već jedan korak dalje i kada već možemo s relativnom lakoćom govoriti o nama važnim stvarima, našim vizijama za budućnost, željama, mislima; onda je vrijeme za drugi korak. Britanska seksologinja dr. Karen Gurney to naziva gradnjom “kulture” u romantičnim odnosima. Kultura u kojoj nam je jednostavno govoriti o seksualnim temama. Takva kultura se gradi tako da što češće govorimo o tim temama bez pritiska i očekivanja da se nešto veliko treba promijeniti. Gradimo kulturu tako kao što bismo kuhali fino jelo, pomoću začina. A svi mi koji volimo kuhati znamo da jela ispadnu najfinija kada malo po malo kroz cijeli proces kuhanja začinjavamo hranu, a ne kad tek na kraju ubacimo veliku žlicu soli.
Tako je i u odnosima. Vjerojatnost ostvarivanja konstruktivnog dijaloga je iznimno mala ako cijelo vrijeme šutimo, dok se u nama danima, mjesecima ili čak godinama kuha nezadovoljstvo, pa iz vedra neba iznesemo činjenicu da nismo sretni. Boom.
Tu “začini” dolaze u igru. Ako nikad ne razgovarate o seksu, jednostavan način kako započeti takvu temu može biti da svom partneru spomenete ovaj tekst koji upravo čitate. “Danas sam slučajno naletjela na ovaj članak o komunikaciji unutar veza o seksu i baš sam primijetila da mi zapravo rijetko pričamo o tome. Mene ovo baš zanima, bi li ti volio pričati sa mnom o tome?”. Ovo više ne zvuči toliko zastrašujuće, zar ne? Bitno je da svom partneru dajemo do znanja zašto nam je to bitno. Želim više razgovarati o tome jer sam čula da je to ključno za super seks u dugotrajnim vezama, a ja te volim i želim da nam zauvijek bude super. Možda će nam biti malo neugodno na početku, ali možemo li probati?
I tako, korak po korak, otvaramo vrata iskrenijoj i intimnijoj komunikaciji s našim partnerom. Svaki početak je težak, ali s vremenom, razgovori o temama koje su nam nekada izgledale kao tabu mogu postati prirodni, pa čak i oslobađajući.
Za kraj bih vam htjela još ovo reći: Budite strpljivi, prema sebi i partneru. Takva otvorenost i povjerenje ne dolaze preko noći.
Zato, probajte, razgovarajte, istražujte zajedno. Seksualnost je predivna i kompleksna sfera naših života koja zaslužuje pažnju i poštovanje. Vaša veza može samo profitirati od takvog pristupa. I zapamtite, putovanje prema boljoj komunikaciji i većoj intimnosti je proces koji se neprestano razvija. Uživajte u svakom koraku tog putovanja, zajedno.
PS: Ja sam žena i pišem iz svoje perspektive žene u heteronormativnim odnosima. No, ove ideje mogu biti primjenjive i u ne-heteronormativnim odnosima.
- Let’s talk about sex…uhh, ja ne bih. - 01/03/2024
Bravo Marie!