Čitav dosadašnji život vodio je tome od trenutka kad sam shvatila da otvaranjem korica knjige uranjam u svijet tuđih problema, iskustava i, svakim pročitanim retkom, životi opisani u romanima, dobivali su konture i oblike, boje i dimenzije, ugodnu glasnoću, a moj je život bio utišan i miran, a ja u skladu i suglasju koje je dopustilo mom tijelu opuštanje i odsustvo straha. Knjige su vrlo rano u mom životu postale ono mjesto kojemu uklanjam od života.
Danas ja jesam ‘ona koja piše’. Svakog tjedna, velik broj ljudi s nestrpljenjem čeka newsletter u kojemu ću podijeliti još jednu priču o ljubavi, partnerskim odnosima, traumi i svim onim ljupkim, neizostavnim fragmentima ljudskosti i iskustva bivanja ovdje i sad. Ali ta rečenica – Ja sam ona koja piše, unatoč potpori, unatoč čitanosti, unatoč ljubavi koju primam od zajednice koju sam stvorila, ona i dalje zvuči kao laž.
„Što se dogodilo, a ne zašto si takva?“ nedavno je jedan od mojih uzora – dr. Gabor Mate, upitao na predavanju, a ja sam imala osjećaj da se obraća meni.
Dogodila se trauma.
Iskustva koja sam, kao dijete koje nema dubinu shvaćanja složenih ljudskih procesa i iskustava, interpretirala krivo.
Riječi koje su mi zadale udarce, a izrečene su od osobe koja me trebala voljeti.
Vlastito shvaćanje sebe kao tereta, a ne voljene osobe.
Dogodilo se to da sam shvatila kako moja vrijednost nije jednaka vrijednosti drugih. Kad su djevojčice iz mog razreda upisivale ples, ja koja sam isto tako jako željela plesati, mislila sam da jednostavno nisam dovoljno talentirana za to. Kad se upisivao fakultet, nisam ni aplicirala na fakultete koji su popularniji jer sam smatrala da ionako ne bih uspjela.
Uza sve to, bila sam djevojčica koja je imala odlične ocjene. Bila sam angažirana na satu držeći ruku visoko u zraku i promišljajući o svemu o čemu bi profesori govorili. Počela sam raditi rano i iz potrebe. Umjesto na proslavu zadnjeg gimnazijskog dana – otišla sam raditi, držeći tacnu u ruci i konobareći u nekom selu 100-ak kilometara od Osijeka. Dolazila bi kući usred noći donoseći novce i sebi i svojoj obitelji i jutrom se budila uz oca koji bi mi govorio da sam bezvrijedna i da želi otići od nas.
Premda sam duboko u sebi, dok sam slušala te riječi i gledala zamućene zelene oči svog nekoć nasmijanog oca, znala da ih on ne misli – boljelo je.
Boljelo je vrlo vjerojatno manje nego što je boljelo njega kad je njegov tata otišao, uzimajući prezime nove žene i njezine djece nikad se više ne pitajući kako je taj bistri zelenooki dječak kojeg je ostavio u oskudici i neimaštini.
Boljelo je i razlilo se po meni kao kap crne tinte po šarenom akvarelu i trajno potamnilo svaki kutak moga bića.
Boli i sad, dok ovo pišem. Bole uspomene koje su poznavale čovjeka prije no što ga je obuzela vlastita tama, uspomene na čovjeka kojemu je trauma nekoć bila samo kap crne tinte koju je kontrolirao i bio nježan, dobar i brižan otac djevojčici koja ga je idolizirala.
Ta je djevojčica postala djevojka koja nije znala pojmove kao što je ‘međugeneracijska trauma’, ali je itekako znala što u životu želi izbjeći. Jednom prilikom, napisala sam listu osobina koju želim od partnera i koje su, sve do jedne, bile opreka mome ocu.
Nedugo nakon toga, takvog sam dečka i upoznala. On je bio student psihologije i vrlo brzo uočio je da mu skrivam neke dijelove sebe. Vidjevši te dijelove, shvatio je da je najbolja opcija preživljavanja za mene to da odem od kuće što prije. S prvom plaćom koju je zaradio, nas smo dvoje odselili živjeti jedno s drugim. Tom dečku ime je Dinko, on je moj poslovni, životni i ljubavni partner, otac moga djeteta, moj najbolji prijatelj i osoba koja je u ključnom trenutku mog života vidjela što mi je potrebno i reagirala. On je bio početak mog oporavka i uvijek će biti svjetlo u trenucima kad me obuzme tama. On je taj u čijim očima sam vidjela svoju vrijednost i koji me potaknuo da se pitam: Je li moje viđenje vlastite vrijednosti zamućeno? Kako u njegovim očima toliko često postoji ponos usmjeren na mene, dok u meni brblja kritičar koji oduvijek misli da nisam dovoljno dobra?
I to pitanje postavilo je jedno predivno sjeme sumnje u vlastitu bezvrijednost koje je naraslo u najljepši mogući cvijet. Cvijet toliko moćan da vrlo često uništi korov kritičara svojim vlastitim čvrstim korijenjem.
Vrlo često, ali ne i uvijek.
Kad je riječ o nečemu što je od velike važnosti, nešto čemu sam pripisala subjektivni značaj – ja opet postanem ona djevojčica koja sumnja u sebe. Ironično, moj odgovor na sadašnjost brzinom svjetlosti nađe uporište u iskustvima u prošlosti.
I tad riječi koje sam potisnula, riječi vlastite bezvrijednosti postanu toliko točne da se upitam kako sam ikad mogla povjerovati da se JA mogu natjecati s ljudima koji su naizgled toliko bezbrižni, opušteni, sretni, pametni, inteligentni, sposobni i sve ono što ja, teret, nikako nisam??
***
Prvi put, s pojmom međugeneracijska trauma susrela sam se u posjetu koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. Bilo je to mučno iskustvo u kojemu sam, hodajući hodnicima i slušajući vrlo kvalitetnog vodiča, dopustila da osjetim i prizovem iskustva o kojima je govorio kroz sve dijelove sebe – kroz kožu, srce i um. Dopustila sam da budem preplavljena i da budem sasvim u redu s tim.
U trenutku kad smo došli do dijela logora koji se zove Birkenau, onog dijela koji je naknadno složen i u kojemu se nalaze drvene nastambe u blatu naspram kojih je cigleni Auschwitz izgledao poput modernog stambenog bloka – uočila sam nešto neobično.
Sva trava u području oko logora bila je trula i suha. Drveće je bilo ogoljeno, mršavo i oskudno. Svugdje pak izvan granica koncentracijskog logora, priroda je bujala.
Sjetila sam se tad jednog odlomka jednog od najdražih mi pisaca – Pavla Pavličića iz jedne od meni omiljenih knjiga Diksilend, u kojoj opisuje stravu početka rata u Vukovaru, dio u kojem opisuje Dunav i prirodu koja ima moć pamćenja.
Podsjetilo me to na moju dječju ideju drveća koje stoljećima odzvanja ljudsku tugu i jecaje onih koji su prolazni, stojeći tako u svojoj vječnosti i pričajući jezikom prirode koji smo odavno zaboravili slušati. Podsjetilo me na Aleju hrastova na izlasku iz Vukovara, kroz koju sam prolazila vrlo malena, kao dijete, i pitala se: „Što bi to drveće pričalo kad bi moglo?“.
Uvijek mi je to drveće na ulasku u grad koji je patio – izgledalo kao da se klanja pod težinom koju nosi u sebi. Uvijek sam prolazeći tim putem nekako intuitivno dolazila do sjećanja na patnju koju je taj grad proživio. Možda je, tko zna, drveće ipak komuniciralo.
Izazvana svojim uspomenama, došla sam vodiča i pitala što je s biljkama, zašto su tako uvenule. On mi je rekao da ovdje jednostavno trava ne raste i drveće ne buja.
Ne raste i ne buja jer još uvijek pati. Jer nosi međugeneracijsku traumu koju prenosi na svoje izdanke.
Taj pojam, premda sam ga čula prvi put, zazvučao mi je nekako poznato, domaće. „Ako drveće pamti i ako ono nosi međugeneracijsku traumu, zamisli samo kolika je moć koju trauma i podsvjesno pamćenje ima u nama ljudima?“ – pomislila sam.
***
Negdje tijekom kasnih dvadesetih, počela sam razumijevati. Taj je proces bio bolan i vrlo često imala sam osjećaj da me dovodi do točke usijanja moga tijela koja je valjda bila potrebna da se oni tvrdi dijelovi mene, poput smole, ponovno oblikuju i pretvore u glatke površine. Mnogo puta, sjetila sam se svađa između mog oca i vrlo buntovne mlađe verzije sebe i pitala se – što bi bilo da sam ga tad, dok sam bila ljuta tinejdžerica, samo zagrlila i rekla: „Znam da boli, ali mi smo tu i volimo te.“
Ali tad nisam znala sve ovo što znam sad. A znam da krivnji više nema mjesta u mome biću. Znam da sam voljena i da volim i da je to – unatoč svemu, osjećaj koji je odnio prevagu naspram svega ostaloga u mome srcu.
Međugeneracijska trauma u mojoj obitelji time je prekinuta.
Ja sam ponosno ona koja je prerezala vrpcu ničim drugim nego suosjećanjem i ljubavlju. Shvaćam da je put koji sam prošla učinio to da postanem osoba kakva jesam, a na tu sam osobu jako ponosna.
Dokaz tomu jesu i ova pisamca koja pišem tebi, svom nepoznatom čitatelju. Nije lako otvoriti se tebi, licu koje ne vidim i ne poznam, na ovaj način na koji to radim i dopustiti svijetu da vidi gdje leže moji strahovi. Dopustiti tebi da me znaš, dok ja o tebi ne znam ništa.
Ali zapravo, ja ne pišem ova pisamca zbog tebe, pišem jer riječi u meni naviru i bujaju i ja ih moram iznijeti van kako bi držala svoju mrlju tinte pod kontrolom držeći je na svome dlanu i pogledavajući tu i tamo na nju – da se ne razlije, i ona će ponekad, recimo prije no što se spremam stisnuti ‘pošalji’ novi newsletter, tiho reći:
Vrijedi li uopće to što si napisala? Zašto misliš da bi itko htio čitati tvoje tekstiće? Pokušat će se proširiti s moga dlana na čitavu ruku, zamrzavajući ju u strahu i ne dajući joj da stisne tu tipku na laptopu.
To što si ti, moj nepoznati čitatelju, na samom kraju ovog teksta dokaz je tko u toj bitci češće odnosi pobjedu.
Odlična priča!
Divno, otvara oči! ❤️
Suze su mi potekle… cudno ce zvucati ali malo je lakse kad znas da nas ima jos takvih.. i da smo zato danas takvi kakvi jesmo – dovoljno dobri i nekima najbolji. Ali je proces dok istinski cijelo bice dode do te spoznaje nekad bolan. ♥️ hvala za ovaj teks! Divan je!