The Muza

Pokušaj drugi – o psima, o ljudima, o svima

Autor teksta:

Igor Berecki

Tekst skriven u zakutku web-stranice „David Attenborough Fandom“ trebali bi pročitati svi koji planiraju nabaviti psa. Uostalom, ne samo oni. Trebali bi ga pročitati svi.

Pas 21. stoljeća

– Ja sam akita inu. Moji preci su stoljećima selekcionirani za neustrašivu, agresivnu borbu s medvjedima. A danas… Danas se od mene zahtijeva da budem miran i tolerantan. Danas me grde i kažnjavaju zbog mojih reakcija kada mi prilazi netko nepoznat. 

– Ja sam bigl. Stvorili su me takvoga da se povišenim, snažnim glasom javljam dok lovim svoj plijen, kako bi me lovci mogli pratiti dok trčim kroz gustu šumu i šikaru. A danas mi stavljaju električnu ogrlicu da ne lajem. I tjeraju me da se – ali bez trčanja! – vratim čim vlasnik zapucketa prstima.

– Ja sam jorkširski terijer. Prije dvjesto godina sam u zagušljivim, smrdljivim engleskim rudnicima bio okrutni, zastrašujuće učinkoviti lovac na štakore. Danas moji vlasnici očito misle da ne znam niti koristiti vlastite noge za hodanje, pa me uvijek drže u naručju. Da ne spominjem mašnice, šljokice, puloverčiće i – parfeme!

– Ja sam labrador retriever. Moja vizija sreće – za koju sam stoljetnim genetskim probirom predodređen – je skok u jezero i plivanje kako bih svojem gospodaru donio patku koju je ustrijelio. Čak imam i plivaće kožice među prstima! Danas moji gospodari zaboravljaju da sam pas koji je stvoren da neprestano hoda, trči i pliva. Kao rezultat toga sam predebeo, prisiljen biti u kući i biti dadilja njihovoj djeci.

– Ja sam Jack Russell terijer. Uzgojili su me tako da se mogu suočiti s lisicom, opakim jazavcem i štakorom većim od mene i pobijediti ih – i to u njegovoj jazbini, u koji ulazim bez trunke kolebanja, agresivno  i neustrašivo. A danas… Danas me grde zbog mog karaktera i visoke energije, te me tjeraju da se pretvorim u tihog i mirnog psa iz dnevne sobe.

– Ja sam sibirski husky. U svojim genima nosim velike, ledom okovane široke otvorene prostore sjeverne Europe, gdje sam neumorno mogao vući saonice impresivnim brzinama na velike udaljenosti. Danas… eh, danas! Ograničen sam na zidove kuće svojih vlasnika ili horizont malog dvorišta i vrta u kojemu kopam rupe u zemlji kako bih oslobodio energiju i frustraciju, pokušavajući ostati tjelesno i mentalno zdrav.

– Ja sam border collie. Neprikosnoveni sam umjetnik rada sa stadom sitne ili krupne stoke. Uzgojili su me ovakvoga kako bih u partnerstvu sa svojim gospodarom u neprestanom trku neumorno radio više od deset dnevno držeći pod kontrolom stotine i stotine ovaca i krava. A danas… danas su moji gospodari ljuti na mene jer u nedostatku ovaca pokušavam pod nadzorom i „pod konac“ držati bicikle, automobile, djecu u kući i općenito sve što je u pokretu.

– – –

Ja sam… Ja sam pas 21. stoljeća. Lijep sam, poslušan sam, nose me u ručnoj torbici…
Ali, i pored toga, ja imam svoju osobnost i karakter koji – nakon stoljeća evolucije, uzgajanja i treniranja – moram negdje i nekako iskazati i izraziti svoje instinkte. Ja nisam prilagođen za sjedilački život kakvoga biste htjeli da vodim.

Ako moram provoditi osam sati dnevno u kući ili u vrtu – sasvim sâm, bez posla, bez ikoga za igru ili trčanje, ako tebe – svojega vlasnika, gospodara i jedinog prijatelja kojega imam – mogu vidjeti tek nakratko navečer kad dođeš kući, ako je sve što ćemo provesti zajedno izvan kuće samo mala šetnja do mojega toaleta u parkiću… ako je moj život samo i jedino takav, učinit će me duboko frustriranim, tužnim i nesretnim.

Izrazit ću svoju tugu, frustraciju i nesreću tako što ću lajati cijeli dan, pretvarati tvoje dvorište u rupama izrešetano minsko polje, obavljat ću svoje potrebe u kući, bit neukrotiv u rijetkim trenucima kada se nađem vani… a ponekada ću provoditi dane samo ležeći na svojem jastuku, potopljen, tužan, usamljen i depresivan. Vjerojatno mislite da bih trebao biti sretan što mogu uživati u svoj ovoj udobnosti dok vi idete na posao, ali zapravo ću biti iscrpljen i frustriran, jer ovo apsolutno NIJE ono što mi je suđeno učiniti, niti što trebam raditi.

Ako me volite, ako ste oduvijek sanjali da ćete imati svojeg psa, ako vas moje lijepe plave oči ili moj sportski izgled tjeraju da me želite, ali mi ne možete pružiti pravi (pseći, a ne ljudski!) život kakav je zaista vrijedan življenja prema mojim (pasjim, a ne ljudskim!) mjerilima, ako mi ne možete ponuditi aktivnost, zanimaciju ili posao koji moji stoljetni geni traže, NEMOJTE me kupovati niti usvajati!

Ako vam se sviđa kako izgledam, ali niste voljni prihvatiti moj temperament, talente i osobine proizašle iz duge genetske selekcije, a mislite da ih možete promijeniti samo svojom dobrom voljom, NEMOJTE me kupovati niti usvajati!

Ja jesam pas 21. stoljeća, to jeste neminovna činjenica, ali duboko u meni još uvijek živi onaj koji se borio, onaj koji je lovio, onaj koji je vukao saonice, onaj koji je vodio i čuvao stado.

Zato vrlo, vrlo pažljivo razmislite prije nego što me odaberete. I razmislite o tome da u svoju obitelj radije uzmete dva psa nego samo jednoga, tako da ne budem usamljen čekajući vas cijelog dana. Jer vama osam ili deset sati predstavlja samo radni dan, a meni je to cijela vječnost ako sam ostavljen biti sam sa sobom u četiri zida.

Toliko o psima

A sada malo, samo malo razmislimo i o ljudima. O svima onima, nama poznatim ili nepoznatim, bliskim ili dalekim individuama koje u sebi – upisano i utvrđeno njihovom genetikom, evolucijom, odgojem i socijalnim interakcijama – nose temperamente, osobine, talente i karaktere koji su im duboko i trajno usađeni, koji su njihov integralni dio, koji ih definiraju i čine upravo onakvima kakvi jesu.

Razmislimo o tome koliko smo puta ljude koji su nam čak posve bliski i dragi, one koje smo odabrali da uz njih provedemo neko vrijeme – poslijepodne uz kavu… ili tjedan dana na putovanju… ili cijeli život dok nas smrt ne rastavi – koliko smo ih puta željeli i pokušali „promijeniti na bolje“, „popraviti neke sitnice“ u njihovom ponašanju, stavovima, svjetonazorima, temperamentu, načinu kako funkcioniraju.

Razmislimo o tome koliko puta su neke od tih osoba – nama za ljubav – zaista poslušale i prilagodile se onome kako smo zamislili da je najbolje za njih (i za nas… ustvari – ako ćemo iskreno – prvenstveno za nas!), pod cijenu da su zbog tog povlađivanja našim vizijama što je dobro a što loše, što je prihvatljivo, a što nije morale žrtvovati i potisnuti svoje želje, porive, temperament, ambicije, karakterne osobine.

Razmislimo koliko tužne istine ima u onoj anegdoti koja kaže da se zaljubljujemo i rado ulazimo u veze s osobama dinamičnih, snažnih, impresivnih karaktera, koje su slobodne, radosne, pune života i energije, a onda ih u toj vezi, pokušavajući ih zadržati za sebe i samo za sebe, nastojimo promijeniti kako bi bile manje atraktivne drugima i manje naporne nama samima. Pa kada se promijene jer nam žele ugoditi i iskreno nas vole, pa ih naposljetku uspijemo „modelirati“ i učinimo ih manje dinamičnim, manje snažnim i impresivnim, manje radosnim i atraktivnim… onda jednoga dana shvatimo da se više ne sviđaju ni nama. Jer više nemaju onu izvornu iskru autentičnosti koja je nekada prije u nama uspijevala zapaliti vatru privlačnosti. I ostavljamo ih, odlazimo, uz riječi: „Ne znam… sve s tobom je sada tako drukčije. To više nisi ti“.

Uostalom, razmislimo o tome koliko puta smo i sâmi – nekada rado ali puno češće nevoljko – pristali žrtvovati vlastitu mentalnu slobodu, želje, snove, radost i ambicije – a sve samo zato kako bismo ugodili onima za koje mislimo da nas vole, paze, čuvaju, njeguju, hrane, financiraju…

Ljudi smo 21. stoljeća.

Moramo li zaista žrtvovati svoje „ja“ kako bismo platili cijenu uklapanja u taj vrli novi svijet?

4.9 32 Glasovi
Ocijeni članak
Želim primati obavijesti
Obavijesti me
guest

6 Komentari
Najstariji
Najnoviji S najviše glasova
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Zenaida

Lahko je za nas, mi ćemo se i oduprijet pokušajima nasilnog mijenjanja, ali cuke ne umiju…

Igor Berecki (autor)

Iznenadila bi se koliko ljudi uopće nije sposobno oduprijeti se, koliko ljudi ne zna stati u obranu samih sebe kada su pod pritiskom, prisilom, u krizi…
Sve žene koje ostaju u vezama i brakovima kojima dominiraju nasilnici, koje opraštaju ili potiskuju sve uvrede, nasilja, poniženja i batine svojih muškaraca — a ima ih na tisuće i tisuće tu oko nas — ne odupiru se nasilju i promjenama na koje ih takve toksične veze prisiljavaju.
A to je samo jedan primjer, da ne nabrajamo one koji podnose nasilje na radnom mjestu, u školskoj klupi, u državi koja ne brine o svojim građanima… od kojih većina pak ni ne osjeti da su nasilno promijenjeni, da su prisiljeni mijenjati se i prilagođavati nametnutim uvjetima na koje slobodna osoba ne bi trebala pristati…

Zadnje uređeno 1 godina Prethodni od strane Igor Berecki (autor)
Lidija

Žalosno je vidjeti koliko se žena panično boji samoće, pa ostaju u vezama u kojima, umjesto da rastu, razvijaju se i uživaju s partnerom koji ih voli i cijeni, trpe zlostavljanje i omalovažavanje.
A što se pasa tiče jako je bitno odabrati psa koji svojim karakterom odgovara vašem načinu i stilu života. U protivnom vlasnik je nezadovoljan, a pas pati. A jako često vidim krive odabire…

Marija

Bravo! (Zaboravili ste samo jazavičara i pinča a baš tu mešanku imam- čuva i kuću i mene.)
Dobri su komentari i za pse i za ljude.
Šteta što skoro sve greške u životu prekasno shvatimo i dugo udaramo glavom o zid umesto da druge ljude i sebe prihvatimo takve kakvi su/smo.

Maja

Sljedeći put molim nešto o pasmini Veliki Crni Pas. Takav je moj Mališa.

Mara

Uh. Sve stoji, na neki način. Što je s onima koji žele udomiti psa, shvaćaju njihove potrebe, ali na žalost ne mogu im takav život priuštiti. Mislite da je bolje da ostanu u azilu?

Drugo, ovo s psima mi je još nekako “ok”., ali strašnije mi je kad vidim što ljudi rade s mačkama. Npr, vode ih na skijanje 🙄. Koju patnju prolaze te mačke s ljudima. Za mačke recimo ja nekad mislim da im je bolje da su ulične i same, nego da žive takav život s ljudima.

Treće, ljudi. Najteža tema. Najgora mana ljudi jest sebičnost. Iz toga dalje sve proizlazi ovo navedeno. Od svoje sebičnosti i svojih užitaka, uopće ne marimo i ne primjećujemo druge oko sebe. Ne primjećujemo da li je njima (ljubimcima, prijateljima, partnerima) dobro s nama ili ne. Bitno je da mi uživamo.

Zašto trpimo i mijenjamo se? Zbog ljubavi? Straha? Želje za boljim? Nadanja? Svega skupa? Ne znam.

Pozdrav doktore!

Podijeli ovaj članak:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Reddit
Email
WhatsApp

PRETRAŽI OSTATAK OVE KATEGORIJE

OSTALI ČLANCI NA THEMUZA.HR

Kolumne
Izabela Pleša

Djevojčica koja je previše osjećala – priča o ratu, traumi i izbjegavajućem stilu privrženosti

Bilo je to godine 1995. Proljeće na slavonskom selu izgledalo je veličanstveno kao i inače. Njegovu raskoš prekidala je samo neka blistava grmljavina s istoka – koju smo mi djeca pripisivali nekoj udaljenoj stravi koja nema veze s nama. Topla zemlja isparavala je toplinu koja je nama djeci značila sigurnost i dopuštala da od jutra do večeri budemo u vrtu, grabeći bakine jagode iz povrtnjaka koje bismo jeli neoprane, nakon što bismo smazali nekoliko šnita masnoga kruha s paprikom, igrajući se ne hajući pritom što naše bake – umotane u marame i očitu brigu, neprestano sjede skupa s upaljenim radio-prijamnicima i zavjerenički nešto šapuću. Nakon odgođene proslave prvog maja koju je zamijenio žurni odlazak mog oca na vojni teren i moje majke natrag u policijske redove, ja sam završila kod svoje bake u Čepinu. Radost djetinjstva na selu s bakom utišala je potrebu za majkom i ocem, a briga oko rata ugašena je smijehom druge djece koja su od zore izvirivala na makadamom urešenu Kolodvorsku ulicu i igrom koja bi trajala do mraka. Navečer bismo svi mi, sva djeca iz ulice, išli spavati u kuću od opeke susjede čijeg se imena više ne sjećam. Ta je kuća smatrana najsigurnijom u ulici i najmanje vjerojatnom za bombardiranje pa smo mi djeca iz Kolodvorske ulice imali tu radosnu priliku spavati zajedno. Šuštali bismo do dugo u noć, vriskajući i smijuljeći se dok bi starija djeca pričala strašne priče o duhovima. Susjeda bi morala nekoliko puta ući u sobu i opominjati nas, no naša bezbrižnost i radost zajedništva uspješno bi zanemarila svaku opomenu. Svakog jutra, moja bi baka rano došla po mene, ljubeći me i grleći presnažno, presilovito, pregladno. Ja tad nisam shvaćala ono što znam danas – a to je da se bojala, moleći krunicu svake noći dok sam odvojena od nje, slušajući radio, brinući o svome sinu – a mome ocu, koji je bio na prvim linijama nekakvih bojišnica. No jednog jutra stigla je k meni uplakana i rekla mi da ću morati otići u Zagreb. Čepin, rekla mi je, više nije dovoljno siguran, a moji roditelji ne žele da ostanem tamo gdje je nesigurno. Ja nisam shvaćala što je Zabreg, zašto moram otići od bake, gdje su moji mama i tata, zašto ne mogu k njima u Osijek ili barem ostati s djecom u Čepinu. No, tog tjedna većina mog društvanca počela se rasipati – neki su odlazili rođacima u Njemačku, neki su odlazili na more i činilo se da će makadam mirne Kolodvorske ulice uskoro samo odzvanjati zvukovima s istoka, bez zvonkog smijeha da ga razbije. Kako će moja nasmijana starica s maramom to podnijeti, pitala sam se. Kako će ona koja bi nam jutrom raširila deku u vrtu, nasjecakala bijelog luka i uštipaka, sad bez sviju nas? U Zagreb sam stigla kod kumova koji su, kao izbjeglice iz Vukovara, već godinama bili u Zagrebu. Kum Pero bio je nekoć veseo čovjek kojemu je lice prekrivala tamna sjena, čineći čak i njegov osmijeh tužnim. Kuma Ljubica bila je nevjerojatno snažna žena koja je često palila svijeću na prozoru suterena stančića u kojem smo živjeli i nekome na telefon objašnjavala kakvu je odjeću nosio njezin brat u trenutku kad ga je posljednji put vidjela, u vukovarskoj bolnici nakon koje mu se, sad znam, izgubio svaki trag. Njih su dvoje mnogo pričali o ratu, svakodnevno gledajući Dnevnik i emisije na tv-u komentirajući ruševine u stilu: „Vidi, pa to je prije bio hotel, ne vidiš li luk ispod kojeg smo se slikali na dan našeg vjenčanja!“ Pogled bi im pritom bio gladan, fokusiran i tužan – poput pogleda psa zatvorenog u kavezu  koji gleda u livade i sanjari o ponovnom trčanju. Često su spominjali i moga oca govoreći glasom strahopoštovanja te pričali gdje je on trenutno, dok je kum Pero nezadovoljno komentirao kako mu je žao što zbog noge ne može biti s njim. S njima je bila i kumina majka –  tvrda, stroga i tužna žena koja je preuzela ulogu moje odgajateljice. Ja ju pamtim kao osobu koja me neprestano tjerala na spavanje dok bi ja neprestano to odbijala. Pamtim ju kao nekoga tko nije podnosio moju razigranost te ju je zvala ‘neposlušnosti koju će istjerati iz mene’. Zahtijevala je da ju zovem bakom, no ja nisam mogla dati isto ime njoj i onoj blagoj ženi koja se smije sa mnom i hrani me kockama šećera pritom me voleći pogledom! Sjećanja su zanimljiv koncept. Događaja se sjećam poput promatranja iskrivljene slike mnogostrukih zrcala, no osjećaj – njega pamtim s tolikom silinom da me vraća u tu fazu petogodišnje mene snažnije no što sam ponekad spremna doživjeti. Sva bezbrižnost djetinjstva kao da je isparila iz mene dolaskom kod njih. Bila sam zabrinuta za majku i oca te bih svaku večer gledala Dnevnik nadajući se da će nekad jedan od vojnika kojeg prikazuju biti moj tata i ja ću zaista znati da je on dobro. Prisluškivala bi kumove slušajući svakodnevno kako govore kako je ovaj ili onaj pronađen mrtav i ja sam sa dubokom, obuzimajućom stravom trčala prema njima da pitam gdje su mi mama i tata. Govorili su mi da je dobro, no ja im nisam vjerovala. U tom trenutku sam, mislim, prestala vjerovati svim odraslima. Odveli su me protiv moje volje, činili su sa mnom što žele i nisu, interpretirala sam – zaslužili moje povjerenje. Niti jedno popodne nisam spavala, već bih nervozno kopkala plahtu s pomiješanim osjećajem lakoće i tjeskobe što sam sama i što ta stroga gospođa koja miriše čudno i neblisko nije kraj mene. Bila sam im stranac i koliko god su se trudili da imam sve, nisu mi mogli dati ljubav. Sjećam se s kolikom sam tugom promatrala kako se ta žena ponaša nježno i s ljubavlju prema sinu naših kumova, svome unuku, i s kolikom se suzdržanošću obraća meni. Boljelo me to i zaista sam čvrsto mislila da je očito u meni problem. Nisam shvaćala koliko je moj kumić moju odgajateljicu podsjećao na sina za kojeg se tad, usprkos zdravom razumu, još uvijek nadala da

Nastavi čitati »
Kolumne
Izabela Pleša

Priča o upoznavanju

„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala. Dok smo mi stajale uz novi automobil i s velikim, već uvježbanim osmijehom na licu predstavljale novi automobil, on je, skupa sa svojim bendom i s bendom Opća Opasnost u klubu imao koncert. Jedno drugo nismo doživljavali sve dok se nismo slučajno susreli u backstageu. On je čekao prijatelja, ja sam čekala Saru koja je telefonski razgovarala s dečkom u WC-u. Bila je to jedinstvena prilika u kojoj su se sudarila dva različita svijeta. Njegov alternativni svijet rock subkulture zbog čega su ga svi znali kao kreativnu osobu i moj svijet djevojke koja je zarađivala radeći poslove hostese i modela te zbog toga svima bila poznata samo kao – jedna od lijepih cura. Sjedili smo jedno vrijeme promatrajući se s prikrivenim, ali očitim zanimanjem preko stola sve dok on nije progovorio. „Viđao sam te na faksu.“ „Da, ja sam hrvatski i književnost“ rekla sam mu, spremno prihvaćajući razgovor. Pokunjio je lice kad sam mu to rekla i time uspješno izgubio prvi bod. „Ja sam na psihologiji!“ „Naravno da jesi“, pomislila sam. Skupina najpretencioznijih studenata na Filozofskom fakultetu uvijek se kretala negdje u magli konceptualizma mislećih filozofa i sveznajućih psihologa. „Jel teško?“ – pitala sam, znajući za trend padajućih studenata psihologije koji su doživljavali slomove živaca zbog profesora čija su imena bila toliko ozloglašena da smo se i mi micali s hodnika kad bi njime hodio netko poput prof. Kolesarića s kojim kao lingvisti nikad i na sreću nismo imali posla. „Nije“, rekao je opušteno, možda čak i pomalo drsko. Svidjelo mi se ta drskost jer sam imala dvadeset godina i mislila sam da su drski dečki jako sexy i jer mu je pristajalo. Imao je razbarušenu dugačku narančastu kosu, vrlo simetrično lice s punim usnicama, bio je visok i odjeven u raskopčanu košulju ispod koje se nazirao niz ogrlica, a na svakom prstu ruke imao je po minimalno jedan prsten. Izgledao je baš poput Bon Jovija, a sve na njemu odavalo je dojam samopouzdanog i pomalo zločestog dečka. „Kladim se da te mogu pročitati.“ rekao je zatim, a moja naklonost izblijedila je poput iskuhane crne majice. Okrenula sam očima i pogledala prema WC-u. Sara je još uvijek bila na telefonu s dečkom i ja sam svakako još uvijek morala sjediti tamo čekajući ju. „Dobro, pročitaj me, veliki psiholože!“ – prihvatila sam igru. Počeo je govoriti. Ocijenio me kao osobu koja može dobiti sve što želi i koja je navikla dobiti sve što želi. Ja sam tu njegovu opasku shvatila kao da mi želi reći da sam razmažena. Nedugo zatim, Sara je izašla iz WC-a i ja sam izašla s njom van. Čitavim putem kući drvila sam joj o tom dečku iz Wasteda koji je neviđeno prepotentan! Ono što nisam htjela priznati jest da mi je ostao u pamćenju. Nisam htjela priznati ni koliko me se dojmilo upoznati nekoga tko je toliko drugačiji od svih ljudi koje sam upoznala i s tolikom svjesnošću nosi tu svoju autentičnost. U gradu u kojemu se svi odijevaju isto, izlaze u iste noćne klubove, slušaju istu glazbu, pričaju o istim stvarima i maksimalno se trude biti neprimijećeni, a prihvaćeni,  on je stršao baš kao što bi stršao Eiffelov toranj da su ga kojim slučajem pomislili postaviti negdje usred slavonskog polja. Više od svega, pogodilo me to što je rekao da mislim da mogu dobiti sve što želim. Imala sam dvadeset godina i bila daleko od te njegove procjene. Živjela sam u disfunkcionalnom domu u kojem je uvijek nedostajalo novca pa sam ja radila kako bi omogućila sebi, ali i obitelji bolji život. Živjela sam želeći ostvariti ljubav, a opet gledajući svakodnevno kako ljubav može poći po zlu i sve uključene učiniti katastrofalno nesretnima. Nisam o tome govorila nikome, stidjela sam se i smatrala da bi bila osuđivana od drugih da ikome kažem da mi je teško, ali kad je on rekao da misli da mogu imati sve, nekako sam u tom trenutku skoro progovorila i podijelila mu svoju istinu. Osobi koju nisam poznavala, ali u isto vrijeme osobi koja me pogledala u oči i vidjela nešto što možda ni ja sama nisam znala. … 2010. pretočila se u 2011. Bilo je iznimno toplo ljeto, ja sam prekinula dugogodišnju vezu i svečano se zaklela prijateljicama da ću biti single i iskorištavati svoju novostečenu slobodu izlazeći s njima svakodnevno. Kupale smo se, putovale i radile loše plaćene studentske poslove, pile smo vodku iz lubenice i gumenih bombona, tugovale za Amy i tražile svaku i najmanju moguću izliku da dočekamo zoru gledajući u nebo, a ne u zidove. I tako smo jednu večer Dina i ja završile na nekom pjena partiju. „Onaj tamo te stalno gleda!“ – rekla mi je Dina. Digla sam pogled i ugledala poznatu narančastu grivu i osmijeh koji je virio ispod nje. Imao je najbizarniju odjevnu kombinaciju koju sam mogla zamisliti. Kockastu košulju kratkih rukava na ¾ Nike sportske hlače, s čarapama nategnutim do pola gležnja (što 2011. nije bilo u trendu) i patikama u nekoj neobičnoj boji. Čitav dojam izgledao je kao da je netko spojio štrebera Stevea Urkela (iz serije Family Matters) i rock’n’roll kralja Stevena Tylera iz Aerosmitha. Njega, vidjelo se, njegova odjeća uopće nije zanimala i bilo je jasno da nije proveo mnogo vremena odmjeravajući se ispred ogledala prije no što je krenuo van. Bilo je jasno da mu to što izgleda neobično ne predstavlja nikakav problem i opet – taj stav mi se svidio. Drugim riječima, njegova modna katastrofa me oduševila do te mjere da sam mu odlučila prići. Vrlo samouvjereno, znajući da izgledam super u svojoj minici i štiklama u kojima bi me sad uhvatila vrtoglavica samo da ih nazujem

Nastavi čitati »
Kultura & lifestyle
Sara Vargović

Irska: Ludi vlasnici hotela i Matchmaking festival za seniore

Lynn i John. Mislim da ih neću zaboraviti do kraja života. Vlasnici hotela u kojem sam radila 6 tjedana u Irskoj u baru (i to kao netko bez prethodnog iskustva rada u hotelskom baru). Njihovo troje djece jednako su ludi kao njih dvoje. Sad kad razmišljam, čini mi se kao da su oni bili one zločeste sestre i maćeha u priči o Pepeljugi, a moji kolege i ja u ulozi Pepeljuge. Lynn je Irkinja sa sijedoplavom kosom do uha, u 50-ima, iznimno fit i brza, vjerojatno radi sportskih patika koje je vječno nosila da može marširati hotelom brzinom munje. Imala je uvijek neki kiselkasti osmijeh i povremeno bi stavila naočale na lanac na vrh nosa jer nije vidjela čitati sitna slova. Ona je radila raspored, isplaćivala nas, pazila da imamo pauze, što radi efikasnosti na poslu, a to da ipak ne bude da nisu nikako brinuli o nama. John. Englez židovskog podrijetla koji je imao dva, ponavljam DVA pletena prsluka koja je nosio to čitavo vrijeme. Kladim se da odem tamo nazad, vjerojatno nosi još uvijek barem jedan od ta dva prsluka. Proćelave glave, s okruglim naočalama koje je nabio tik do očiju, čovjek koji se nikada ne smije. Imena djece sam zaboravila, vjerojatno potisnula, jer oni su jednako kao i njihovi roditelji konstantno utjerivali strah u nas radnike. Najstarija kćer imala je tamnosmeđu prekrasnu kosu poput vile do pola leđa, velike zube i jednako namrgođenu facu kao njen otac. Mlađa kćer svjetlije kose koju sam zvala mini Lynn, a koja je isto tako trčarala okolo i uglavnom naređivala ili stajala na recepciji. Najmlađi sin izgledao je kao slika-preslika Dudleyja iz Harry Pottera. On je uglavnom brisao podove i gunđao na muške radnike. Lynn i John su uvijek bili u smjeni, a njih troje se izmjenjivalo i pretežno su se bavili dočekom gostiju i utjerivanjem reda kako bi im njihovi roditelji naložili. Načula sam da im je ovo samo jedan od obiteljskih hotela i da zapravo John posjeduje nekoliko hotela po Engleskoj. Za nekog tko neprestano nosi samo 2 pletena prsluka – da je vlasnik više hotela, to mi je stvarno bilo teško za povjerovati! Imali smo jedan dan tjedno slobodno, ako je bilo dovoljno kolega koji su to mogli pokriti. Nekima je ugovor bio kraći, nekima duži i stvarno smo se kao tim uspjeli super dogovoriti. Kada god bi me dopao slobodan dan (koji NIKAD nisam odbila), odlučila sam ga maksimalno iskoristiti za landranje i istraživanje County Clareaa, gdje se nalazilo moje mjesto Lisdoonvarna.  Lisdoonvarna i Cliffs of Moher Lisdoonvarna je mali irski gradić koji cijeli možeš prešetati u roku od 40 minuta. Nije mi bilo jasno kako se najveći europski Matchmaking festival upravo tamo održava, ali sve ima svoje zašto. U mjestu je bio mali potočić do kojeg bi se često prošetala da rashladim glavu i maknem se u pauzama od posla. Napravila bi si čaj u to-go cup, sjela na klupicu i slušala glazbu ili pričala s nekim od bliskih ljudi na telefon. Ako bi mi pauza bila kraća i nisam mogla spavati od bučne žive muzike, otišla bi u jedan slatki romantični kafić i tamo pisala svoje planove, ciljeve, uživala u kavi i dnevnom svježem kolaču. Moj mali bijeg od realnosti. Za vrijeme tih pauza radila bi plan i program gdje ću ići istraživati po County Clareu. Popisala bi si sva mjesta koja želim vidjeti. Taj okrug je najpoznatiji po prirodnoj ljepoti – Cliffs of Moher stijenama. To je takoder mjesto gdje se snimao 6. nastavak filma Harry Potter. Inače sam veliki fan te cijele franšize tako da sam prvi slobodan dan išla tamo. Iako sam fizički bila premorena, ništa me nije spriječilo da pješačim 7 sati po stijenama. Potreban je cijeli dan da biste stijene prohodali uzduž i poprijeko – i čak je postojala ruta od Lisdoonvarne do stijena. Znala sam da trebam idućih tjedan dana naporno raditi pa nisam htjela pretjerati. Otišla sam ujutro busom do stijena i tamo provela ostatak dana. Taj prizor bio je nešto najljepše što sam vidjela u cijeloj Irskoj. U tom trenu sam se sjetila jedne rečenice koju sam si bila napisala kao podsjetnik, da svaki put kada mi je teško na poslu, se podsjetim, da mi taj posao plaća ovo iskustvo. Stijene Moher nadohvat ruke. Neprocjenjivo. Nevjerojatno je kako nas vrijeme u prirodi može resetirati. Shvatimo da neki ljudi i stvari, na nebitnom poslu nisu uopće smisao života. Svaki preostali slobodan dan provela sam istražujući mala lokalna mjesta, hodala po prirodi, pričala s ljubaznim lokalcima, otišla do Galwaya, biciklirala po Aran otocima, slušala ulične svirače, istraživala lokalne dućane, družila se s kolegom preko kojeg sam i došla u Irsku. Jednom sam čak -istražujući malo mjesto, upoznala jako simpatičnog mladića s kojim sam spontano završila na ručku od nekoliko sati. Kada god me netko pita za ime, kad se predstavljam – svoje ime kažem kako ga mi izgovaramo u Hrvatskoj, ne prilagođavam ga engleskom jeziku i pomognem im izgovoriti točno. Većini bude to jako zanimljivo, valjda im zvuči neobično. Kažem da se piše kao „Sarah“ samo bez H. Irci su mi par puta spomenuli kako ih podsjeća na riječ koja se na irskom starinskom jeziku piše „Saoirse“ što se izgovara „seer-sha“ i znači sloboda. Baš mi je to bilo nekako posebno jer sam se osjećala kao da upravo to opisuje moj duh. A bome opisuje i kako ću se osjećati kada napustim Irsku. Bizarna saznanja o ludim vlasnicima hotela Jedan od takvih mojih pustolovnih dana odveo me jedan dan u lokalni kafić gdje sam pila čaj, pisala svoje zabilješke, onako kako bih to inače radila. Često bi me lokalci nešto pitali i proćakulali bi o Hrvatskoj i Irskoj, ali ovaj puta sam čula informacije koje su naizgled zvučale kao plot-twist neke serije. Kafić je bio jako malen i u tom trenutku tamo smo sjedili: jedna gospođa, 2 gospodina, vlasnik i ja. Pitali su me gdje radim, rekla sam im, na što su se svi četvero pogledali. Kratak muk. Počne pričati jedan gospodin – nazovimo ga Ryan (jer sam

Nastavi čitati »
Psihologija
Dinko Pleša

Što (ne)moć odgađanja trenutnih zadovoljstava govori o nama?

Jesi li osoba koja radije odabire štednju novca ili trošenje novca, osoba koja prioritizira rad ili zabavu, strpljiva ili nestrpljiva osoba? Ako si strpljiva osoba koja prednost daje štednji novca i radu, vrlo vjerojatno si osoba koja generalno može uspješno odgoditi nekakva trenutna zadovoljstva u ime nekog vremenski udaljenog, ali značajnog ti cilja, tj. imaš bolju samokontrolu od osoba koje su nestrpljive, rado troše novce i prioritiziraju zabavu ispred rada. Odgoda zadovoljenja trenutnih potreba čin je odupiranja nagonu da se odmah nagradimo i dobijemo željeno u nadi da će nam budućnost donijeti još vrjedniju nagradu. Takva sposobnost odgode zadovoljenja potreba važna je za samoregulaciju i samokontrolu ponašanja i emocija. Da bi proučili uvjete koji potiču odgodu zadovoljenja potreba, američki psiholog Walter Mischel i njegovi kolege 1972. godine proveli su poznati eksperiment u kojem su od ukupno 50 djece (25 dječaka i 25 djevojčica) tražili da biraju između jedne nagrade (jedan sljezov kolačić) koju mogu dobiti odmah ili druge nagrade (dva sljezova kolačića) koje mogu dobiti ako pričekaju određeno vrijeme. Nakon što dijete izrazi naklonost prema dva sljezova kolačića, eksperimentator objasni djetetu kako će on sada izaći iz prostorije na 15 minuta te da mora pričekati njegov povratak u prostoriju prije nego dobije oba kolačića. Djetetu je također rečeno da može pozvati eksperimentatora nazad i prije isteka 15 minuta, ali da će u tom slučaju dobiti samo jedan sljezov kolačić. Djeca su svoju frustraciju zbog čekanja izražavali na različite načine: smišljali su i pjevušili pjesme, sakrivali glavu u naručje, lupali nogama o pod, a jedna se djevojčica odlučila potpuno opustiti da je čak uspjela i čvrsto zaspati čekajući svoju nagradu. Manje od trećine djece uspjelo je dočekati obje poslastice! Mischel je naknadno (longitudinalnim istraživanjem) otkrio da su djeca koja su bila u stanju duže čekati i time zaslužiti veću nagradu, poslije u životu na raznim poljima bila uspješnija od djece koja nisu mogla čekati (imali su bolje rezultate na SAT testovima, imali su manju prisutnost ovisničkih ponašanja, zdravije prehrambene navike, uspješnije karijere i sl.). Iako, najnovija istraživanja na temu odgađanja zadovoljstva istaknula su da su dobra društvena i ekonomska pozadina djece ono što ih prvenstveno dovodi do uspješnijeg odgađanja zadovoljstva, te ujedno i do boljih životnih ishoda, a ne toliko sama sposobnost odgađanja zadovoljstva. Osobi koja živi u lošijim životnim uvjetima logičnije je uzeti ono što joj se trenutno nudi jer joj je budućnost vrlo neizvjesna i ne garantira joj vrjedniju nagradu, dok je osobi koja živi u boljim životnim uvjetima omogućeno duže i strpljivije čekanje i ulaganje u budućnost. A što je s tobom, jesi li više osoba koja bi radije čekala 15 minuta da bi dobila oba kolačića ili osoba koja bi radije uzela jedan kolačić, ali odmah, bez čekanja? Author Recent Posts Igor Berecki Latest posts by Igor Berecki (see all) Osam navika koje produžuju život i povećavaju mu kvalitetu – 19/06/2024 Utjeha u robotskom sugovorniku: je li umjetna inteligencija sposobna za empatiju? – 06/05/2024 Pokušaj drugi – o psima, o ljudima, o svima – 18/03/2024

Nastavi čitati »
Zdravlje
Đurđica Mijanović

Vječna dilema – koliko jaja smiješ pojesti dnevno?

Kad prehrambenim guruima dosadi plašiti ljude o šećeru, bijelom brašnu i soli, sljedeći na meti najčešće se nađu jaja i kolesterol. Kolesterol je tihi ubojica, a jaja su bogata kolesterolom. Zaključak se nameće sam po sebi – ako želimo dug i kvalitetan život trebamo izbjegavati jaja? Nažalost i na sreću, naše tijelo nije toliko jednostavno. Bez kolesterola nema života Svaka stanica u tijelu proizvodi kolesterol. Kolesterol sudjeluje u sintezi žučnih soli, steroidnih hormona (testosterona, estrogena, aldosterona), vitamina D. Kolesterol je jedna od glavnih gradivnih molekula koje se koriste za stvaranje staničnih membrana. Dnevno nam je potrebno oko 1000 mg kolesterola. Gdje onda nastane problem? Loš kolesterol ili loše posljedice? Ne postoji dobar i loš kolesterol. Kolesterol je neophodna molekula za normalno funkcioniranje našeg organizma.  Nakon što se stvori, kolesterol cirkulira krvotokom i uglavnom se vraća u jetru. Transport kolesterola u tijelu se odvija putem molekula koje se nazivaju lipoproteini. Glavna razlika u lipoproteinima je u njihovoj gustoći. LDL (lipoprotein niske gustoće) kolesterol se popularno naziva “lošim” kolesterolom jer se može nakupljati na stijenkama krvnih žila što može dovesti do ateroskleroze. HDL (lipoprotein visoke gustoće) kolesterol se popularno naziva “dobrim” kolesterolom jer prenosi višak kolesterola iz krvi u jetru, gdje se kolesterol oksidira te zatim izlučuje putem žuči. Dakle, problem nije u kolesterolu, već u česticama koje ga prenose. LDL čestica uzrokuje nakupljanje plaka, ne kolesterol sam po sebi. Kada LDL kolesterol završi unutar stijenki krvnih žila u velikim količinama, govorimo o lošoj posljedici kolesterola koja dovodi upalnog procesa u tijelu. Jedan osobito važan aspekt ovog rizika je taj što se ne odnosi samo na veličinu povišenog LDL-a, već i na trajanje izloženosti.  Uloga LDL kolesterola u razvoju ateroskleroze je kumulativna izloženost tijekom životnog vijeka. Što smo duže izloženi visokoj razini LDL kolesterola, to će posljedice i rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti i srčanog udara biti veći. Zato je izrazito bitno pratiti svoje razine kolesterola u krvi, te ako su povećane, na vrijeme početi s intervencijama. Intervencije za snižavanje kolesterola u starijim populacijama (70-89 godina) će značajno manje smanjiti rizik od kardiovaskularnih oboljenja nego intervencija ranije u životu (40-49 godina). Prije nego što nastaviš čitati ovaj članak, dodaj si podsjetnik u mobitel da obaviš redoviti sistematski pregled i provjeriš svoju krvnu sliku. 🙂 Koje prehrambene promjene uvesti da bi prevenirali ili smanjili razinu kolesterola u krvi? Prehrambena vlakna imaju utvrđen učinak na regulaciju lipida u krvi. Povećanje unosa vlakana (s naglaskom na topiva vlakna) na > 25 g dnevno povezano je sa smanjenjem kolesterola. Dobar izvor topivih vlakana su zobene pahuljice, grah, lanene sjemenke, mrkve, rajčice, jabuke, kruške. Najsnažnije utvrđeni štetni učinak na lipide u krvi imaju zasićene masti. Zasićene masti nalazimo u crvenom mesu, masti, slanini, maslacu, vrhnju, palminom ulju, majonezi. Izokalorična zamjena 5 % energije iz zasićenih masti s polinezasićenim mastima (plava riba, orašasti plodovi) dovodi do najvećeg smanjenja lipida u krvi, s meta-analizom metaboličkih studija koje pokazuju smanjenje od 0,38 mmol/L kod ukupnog kolesterola. 1 jaje ima 250 mg kolesterola. Jaja imaju relativno nizak postotak zasićenih masti, bogati su proteinima, vitaminima (A, D, E, K, B), mineralnim tvarima (Fe, Zn, Ca, Mg, P, Se), lecitinom, kolinom, solidan su izvor omega 3 masnih kiselina i mononezasićenih masnih kiselina. Sustavni pregled i meta-analiza iz 2020. godine na 1.415.839 osoba s ukupno 157.324 kardiovaskularnih bolesti sugerira da povećana konzumacija jaja (više od 1 jajeta dnevno) nije povezana s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti. “Način na koji kuhate i poslužujete jaja daleko je bitnije od samih jaja – kuhanje ili poširanje daleko je bolje od prženja na maslacu ili masti od slanine.”– British Heart Foundation Pokazalo se da povećana konzumacija jaja (12 × tjedno, naspram <2 × tjedno), u kontekstu niskoenergetske prehrane s niskim udjelom zasićenih masnoća, potiče gubitak težine bez štetnih učinaka na lipidni status. Tijelo uvijek nastoji održati adekvatnu razinu kolesterola. Ako ga ne unosimo dovoljno hranom, tijelo će proizvesti veće količine i obrnuto. Povećana konzumacija hrane bogate kolesterolom kao što su jaja nije povezana s povećanom razinom kolesterola u krvi kod većine ljudi (izuzetak su oni koji imaju genetsku predispoziciju za povećanu apsorpciju kolesterola). Last, but not least Povećana tjelesna masa i količina masnog tkiva uvijek su glavni uzrok upale. Količina masnog tkiva jače je povezana s razinama kolesterola u serumu nego većina drugih varijabli. Gotovo svaka studija koja uključuje gubitak >5 % tjelesne težine rezultira poboljšanjem razine kolesterola ili smanjenjem potrebe za lijekovima. Isto se ne može reći za poboljšanja kvalitete prehrane bez promjena u sastavu tijela. Ljudi zdrave tjelesne mase također mogu imati povišene razine kolesterola, ali tad govorimo o iznimci, ne o pravilu. Regulacija tjelesne mase prvi je korak ka regulaciji razine kolesterola u krvi, ali i cjelokupnog zdravlja. Ako želiš napokon trajno postići optimalnu tjelesnu masu, bez stresa i restrikcija, prijavi se OVDJE na individualno prehrambeno mentorstvo sa mnom. Author Recent Posts Igor Berecki Latest posts by Igor Berecki (see all) Osam navika koje produžuju život i povećavaju mu kvalitetu – 19/06/2024 Utjeha u robotskom sugovorniku: je li umjetna inteligencija sposobna za empatiju? – 06/05/2024 Pokušaj drugi – o psima, o ljudima, o svima – 18/03/2024

Nastavi čitati »

Društvena igra za parove "U idućih tjedan dana" (Kognitivna Muza)

6
0
Rado bi čuli što misliš o ovome, slobodno komentirajx