Tekst skriven u zakutku web-stranice „David Attenborough Fandom“ trebali bi pročitati svi koji planiraju nabaviti psa. Uostalom, ne samo oni. Trebali bi ga pročitati svi.
Pas 21. stoljeća
– Ja sam akita inu. Moji preci su stoljećima selekcionirani za neustrašivu, agresivnu borbu s medvjedima. A danas… Danas se od mene zahtijeva da budem miran i tolerantan. Danas me grde i kažnjavaju zbog mojih reakcija kada mi prilazi netko nepoznat.
– Ja sam bigl. Stvorili su me takvoga da se povišenim, snažnim glasom javljam dok lovim svoj plijen, kako bi me lovci mogli pratiti dok trčim kroz gustu šumu i šikaru. A danas mi stavljaju električnu ogrlicu da ne lajem. I tjeraju me da se – ali bez trčanja! – vratim čim vlasnik zapucketa prstima.
– Ja sam jorkširski terijer. Prije dvjesto godina sam u zagušljivim, smrdljivim engleskim rudnicima bio okrutni, zastrašujuće učinkoviti lovac na štakore. Danas moji vlasnici očito misle da ne znam niti koristiti vlastite noge za hodanje, pa me uvijek drže u naručju. Da ne spominjem mašnice, šljokice, puloverčiće i – parfeme!
– Ja sam labrador retriever. Moja vizija sreće – za koju sam stoljetnim genetskim probirom predodređen – je skok u jezero i plivanje kako bih svojem gospodaru donio patku koju je ustrijelio. Čak imam i plivaće kožice među prstima! Danas moji gospodari zaboravljaju da sam pas koji je stvoren da neprestano hoda, trči i pliva. Kao rezultat toga sam predebeo, prisiljen biti u kući i biti dadilja njihovoj djeci.
– Ja sam Jack Russell terijer. Uzgojili su me tako da se mogu suočiti s lisicom, opakim jazavcem i štakorom većim od mene i pobijediti ih – i to u njegovoj jazbini, u koji ulazim bez trunke kolebanja, agresivno i neustrašivo. A danas… Danas me grde zbog mog karaktera i visoke energije, te me tjeraju da se pretvorim u tihog i mirnog psa iz dnevne sobe.
– Ja sam sibirski husky. U svojim genima nosim velike, ledom okovane široke otvorene prostore sjeverne Europe, gdje sam neumorno mogao vući saonice impresivnim brzinama na velike udaljenosti. Danas… eh, danas! Ograničen sam na zidove kuće svojih vlasnika ili horizont malog dvorišta i vrta u kojemu kopam rupe u zemlji kako bih oslobodio energiju i frustraciju, pokušavajući ostati tjelesno i mentalno zdrav.
– Ja sam border collie. Neprikosnoveni sam umjetnik rada sa stadom sitne ili krupne stoke. Uzgojili su me ovakvoga kako bih u partnerstvu sa svojim gospodarom u neprestanom trku neumorno radio više od deset dnevno držeći pod kontrolom stotine i stotine ovaca i krava. A danas… danas su moji gospodari ljuti na mene jer u nedostatku ovaca pokušavam pod nadzorom i „pod konac“ držati bicikle, automobile, djecu u kući i općenito sve što je u pokretu.
– – –
Ja sam… Ja sam pas 21. stoljeća. Lijep sam, poslušan sam, nose me u ručnoj torbici…
Ali, i pored toga, ja imam svoju osobnost i karakter koji – nakon stoljeća evolucije, uzgajanja i treniranja – moram negdje i nekako iskazati i izraziti svoje instinkte. Ja nisam prilagođen za sjedilački život kakvoga biste htjeli da vodim.
Ako moram provoditi osam sati dnevno u kući ili u vrtu – sasvim sâm, bez posla, bez ikoga za igru ili trčanje, ako tebe – svojega vlasnika, gospodara i jedinog prijatelja kojega imam – mogu vidjeti tek nakratko navečer kad dođeš kući, ako je sve što ćemo provesti zajedno izvan kuće samo mala šetnja do mojega toaleta u parkiću… ako je moj život samo i jedino takav, učinit će me duboko frustriranim, tužnim i nesretnim.
Izrazit ću svoju tugu, frustraciju i nesreću tako što ću lajati cijeli dan, pretvarati tvoje dvorište u rupama izrešetano minsko polje, obavljat ću svoje potrebe u kući, bit neukrotiv u rijetkim trenucima kada se nađem vani… a ponekada ću provoditi dane samo ležeći na svojem jastuku, potopljen, tužan, usamljen i depresivan. Vjerojatno mislite da bih trebao biti sretan što mogu uživati u svoj ovoj udobnosti dok vi idete na posao, ali zapravo ću biti iscrpljen i frustriran, jer ovo apsolutno NIJE ono što mi je suđeno učiniti, niti što trebam raditi.
Ako me volite, ako ste oduvijek sanjali da ćete imati svojeg psa, ako vas moje lijepe plave oči ili moj sportski izgled tjeraju da me želite, ali mi ne možete pružiti pravi (pseći, a ne ljudski!) život kakav je zaista vrijedan življenja prema mojim (pasjim, a ne ljudskim!) mjerilima, ako mi ne možete ponuditi aktivnost, zanimaciju ili posao koji moji stoljetni geni traže, NEMOJTE me kupovati niti usvajati!
Ako vam se sviđa kako izgledam, ali niste voljni prihvatiti moj temperament, talente i osobine proizašle iz duge genetske selekcije, a mislite da ih možete promijeniti samo svojom dobrom voljom, NEMOJTE me kupovati niti usvajati!
Ja jesam pas 21. stoljeća, to jeste neminovna činjenica, ali duboko u meni još uvijek živi onaj koji se borio, onaj koji je lovio, onaj koji je vukao saonice, onaj koji je vodio i čuvao stado.
Zato vrlo, vrlo pažljivo razmislite prije nego što me odaberete. I razmislite o tome da u svoju obitelj radije uzmete dva psa nego samo jednoga, tako da ne budem usamljen čekajući vas cijelog dana. Jer vama osam ili deset sati predstavlja samo radni dan, a meni je to cijela vječnost ako sam ostavljen biti sam sa sobom u četiri zida.
Toliko o psima
A sada malo, samo malo razmislimo i o ljudima. O svima onima, nama poznatim ili nepoznatim, bliskim ili dalekim individuama koje u sebi – upisano i utvrđeno njihovom genetikom, evolucijom, odgojem i socijalnim interakcijama – nose temperamente, osobine, talente i karaktere koji su im duboko i trajno usađeni, koji su njihov integralni dio, koji ih definiraju i čine upravo onakvima kakvi jesu.
Razmislimo o tome koliko smo puta ljude koji su nam čak posve bliski i dragi, one koje smo odabrali da uz njih provedemo neko vrijeme – poslijepodne uz kavu… ili tjedan dana na putovanju… ili cijeli život dok nas smrt ne rastavi – koliko smo ih puta željeli i pokušali „promijeniti na bolje“, „popraviti neke sitnice“ u njihovom ponašanju, stavovima, svjetonazorima, temperamentu, načinu kako funkcioniraju.
Razmislimo o tome koliko puta su neke od tih osoba – nama za ljubav – zaista poslušale i prilagodile se onome kako smo zamislili da je najbolje za njih (i za nas… ustvari – ako ćemo iskreno – prvenstveno za nas!), pod cijenu da su zbog tog povlađivanja našim vizijama što je dobro a što loše, što je prihvatljivo, a što nije morale žrtvovati i potisnuti svoje želje, porive, temperament, ambicije, karakterne osobine.
Razmislimo koliko tužne istine ima u onoj anegdoti koja kaže da se zaljubljujemo i rado ulazimo u veze s osobama dinamičnih, snažnih, impresivnih karaktera, koje su slobodne, radosne, pune života i energije, a onda ih u toj vezi, pokušavajući ih zadržati za sebe i samo za sebe, nastojimo promijeniti kako bi bile manje atraktivne drugima i manje naporne nama samima. Pa kada se promijene jer nam žele ugoditi i iskreno nas vole, pa ih naposljetku uspijemo „modelirati“ i učinimo ih manje dinamičnim, manje snažnim i impresivnim, manje radosnim i atraktivnim… onda jednoga dana shvatimo da se više ne sviđaju ni nama. Jer više nemaju onu izvornu iskru autentičnosti koja je nekada prije u nama uspijevala zapaliti vatru privlačnosti. I ostavljamo ih, odlazimo, uz riječi: „Ne znam… sve s tobom je sada tako drukčije. To više nisi ti“.
Uostalom, razmislimo o tome koliko puta smo i sâmi – nekada rado ali puno češće nevoljko – pristali žrtvovati vlastitu mentalnu slobodu, želje, snove, radost i ambicije – a sve samo zato kako bismo ugodili onima za koje mislimo da nas vole, paze, čuvaju, njeguju, hrane, financiraju…
Ljudi smo 21. stoljeća.
Moramo li zaista žrtvovati svoje „ja“ kako bismo platili cijenu uklapanja u taj vrli novi svijet?
Lahko je za nas, mi ćemo se i oduprijet pokušajima nasilnog mijenjanja, ali cuke ne umiju…
Iznenadila bi se koliko ljudi uopće nije sposobno oduprijeti se, koliko ljudi ne zna stati u obranu samih sebe kada su pod pritiskom, prisilom, u krizi…
Sve žene koje ostaju u vezama i brakovima kojima dominiraju nasilnici, koje opraštaju ili potiskuju sve uvrede, nasilja, poniženja i batine svojih muškaraca — a ima ih na tisuće i tisuće tu oko nas — ne odupiru se nasilju i promjenama na koje ih takve toksične veze prisiljavaju.
A to je samo jedan primjer, da ne nabrajamo one koji podnose nasilje na radnom mjestu, u školskoj klupi, u državi koja ne brine o svojim građanima… od kojih većina pak ni ne osjeti da su nasilno promijenjeni, da su prisiljeni mijenjati se i prilagođavati nametnutim uvjetima na koje slobodna osoba ne bi trebala pristati…
Žalosno je vidjeti koliko se žena panično boji samoće, pa ostaju u vezama u kojima, umjesto da rastu, razvijaju se i uživaju s partnerom koji ih voli i cijeni, trpe zlostavljanje i omalovažavanje.
A što se pasa tiče jako je bitno odabrati psa koji svojim karakterom odgovara vašem načinu i stilu života. U protivnom vlasnik je nezadovoljan, a pas pati. A jako često vidim krive odabire…
Bravo! (Zaboravili ste samo jazavičara i pinča a baš tu mešanku imam- čuva i kuću i mene.)
Dobri su komentari i za pse i za ljude.
Šteta što skoro sve greške u životu prekasno shvatimo i dugo udaramo glavom o zid umesto da druge ljude i sebe prihvatimo takve kakvi su/smo.
Sljedeći put molim nešto o pasmini Veliki Crni Pas. Takav je moj Mališa.
Uh. Sve stoji, na neki način. Što je s onima koji žele udomiti psa, shvaćaju njihove potrebe, ali na žalost ne mogu im takav život priuštiti. Mislite da je bolje da ostanu u azilu?
Drugo, ovo s psima mi je još nekako “ok”., ali strašnije mi je kad vidim što ljudi rade s mačkama. Npr, vode ih na skijanje 🙄. Koju patnju prolaze te mačke s ljudima. Za mačke recimo ja nekad mislim da im je bolje da su ulične i same, nego da žive takav život s ljudima.
Treće, ljudi. Najteža tema. Najgora mana ljudi jest sebičnost. Iz toga dalje sve proizlazi ovo navedeno. Od svoje sebičnosti i svojih užitaka, uopće ne marimo i ne primjećujemo druge oko sebe. Ne primjećujemo da li je njima (ljubimcima, prijateljima, partnerima) dobro s nama ili ne. Bitno je da mi uživamo.
Zašto trpimo i mijenjamo se? Zbog ljubavi? Straha? Želje za boljim? Nadanja? Svega skupa? Ne znam.
Pozdrav doktore!