Draga Leno,
već gotovo dvije godine ti si sunčana zraka i iskreni razlog za radost svakog mog jutra. Pa čak i onih koje si odlučila započeti u 4 ujutro. Ali u ovom pismu neću ti pričati o tome koliko te volim, pričat ću ti o nasljeđu koje nosiš u svojim zlatnim frčkama i očima boje tople karamele. Pričat ću ti o ženama koje su bile nekoć prije tebe jer me ti već sad toliko podsjećaš na baš svaku od njih, svaku od nas. Nalikuješ jer su te žene tvoje bake, tvoje prabake i tvoja majka.
I premda je svaka od tih žena živjela u neka druga vremena, svaka od nas poznavala neku drugu novčanu valutu koja će tebi biti nepoznata, svaka se nosila s drugim bremenima koje je kultura tog doba pred nju stavljala, svima nama zajedničko je isto – vrlo smo se teško prilagođavale na ono što se od nas očekuje i vrlo smo jasno znale da je put kojim želimo poći onaj kojim se rjeđe ide.
Jedna od tvojih praprabaka bila je Njemica koja je za života, zbog rata, ostala bez svog imutka i bez muža koji je sakrio svoju krutu nacističku vojničku odoru i dao petama vjetra. Kasnije se pričalo da je otišao negdje u Australiju i možda osnovao novu obitelj. U vrijeme poslije drugog svjetskog rata, biti Njemica koja živi u Hrvatskoj, sama s djecom, nije bilo lako. Ipak, praprabaka Ana, držala je obitelj na okupu i svojom čvrstom rukom, uspjela je sagraditi život koji je bio lijep.
Premda vrlo malo, ja se tog rustikalnog seoskog života sjećam. Sjećam se hrasta u dvorištu i velike obitelji koja bi se okupljala kod stare matrone dok bi ona sjedila, mirno i graciozno čak i u svojim devedesetim godinama, i pričala postojanim glasom, bez žurbe, znajući ionako da je pozornost čitave obitelji na onome što ona govori.
Značenje riječi ‘poštovanje’ shvatila sam upravo kad sam promatrala svoju majku, tvoju baku, kako priča o praprabaki Ani. Tvoja praprabaka Ana, u vrijeme kad je bilo mjesto na začelju, ponosno je vodila. Dio njezinog nasljeđa nosiš i ti.
Velik dio mog djetinjstva pratile su priče iz rata. U okrilju sigurnosti koje su donijele kasne devedesete, potaknuti kojom čašicom slavonske rakije, najprije tihim i povjerljivim glasovima, muškarci su započeli otvarati teme o onome što su godinama prije toga držali u sebi. U očima tih muškaraca, vidjela se bujica osjećaja koju nikad do kraja nisu iskomunicirali, valjda ne znajući kako, dok su prepričavali neke anegdote, trudeći se baš svaku priču navući na humorističnu stranu. Dok su oni pričali, žene su šutjele.
Njih nitko nije pitao kako im je bilo, a one, valjda od olakšanja što je svemu tome došao kraj, nisu imale ni potrebu pričati. Ali vidiš, draga moja znatiželjna bebice! Tvoja je majka uvijek plela oko stolova na kojima su sjedili odrasli, s naivno raširenim očima boje karamele u čiju namjeru ne bi nitko posumnjao, upijajući svaku riječ koju bi bila izgovorena i dekodirajući svaki pogled u daljinu koji čak ni odrasli ne bi primijetili.
Najdraže mi je bilo plesti oko stolova isključivo ženskih druženja na kojima bi se ispijene šalice turske kave okretale naopako na tanjurić, a potom bi moja majka drugima čitala budućnost iz soca kave. Ta ženska druženja odisala su iskrenom ranjivošću, otvorenošću i važnošću, a moja majka, crnokosa ljepotica koja bi čitala budućnost drugima koji bi ju pozorno slušali, djelovala je poput mistične čarobnice. Rituali, glasni razgovori i slaganje koje su žene pokazivale jedna prema drugoj, pa čak i prema meni malenoj, prvi mi je put ulilo ponos zbog toga što pripadam tim veličanstvenim bićima koja se tako dobro znaju zabavljati kad su jedne s drugima.
Moć ženskog prijateljstva pokazala mi je moja majka, a ja sam taj plamen nježno preuzela i stvorila svoju skupinu onih s kojima mogu ‘baš o svemu’. Biti dijelom ženske skupine koja te nosi i kad ti koljena klecaju, dio je tvog nasljeđa.
U ženskim društvima, otvarale su se teme kakve pred muškarcima nisu mogle doći do izražaja. Našim muškarcima, sve valjda do tvoga tate, razgovor o osjećajima, predstavljao je nelagodu.
Pitanje kao što je „A kako si se ti osjećao dok si bio u ratu?“ kakvo je tvoja majka voljela postaviti, bilo bi dočekano s nekim bumerangom ili pošalicom. Nikad iskrenim odgovorom.
Tvoja baka Nada, prva je koja je opisala izgubljenost koju je osjećala, putujući sa tvojim malenim tatom, a ne znajući gdje joj je muž. Moja je majka često prestravljeno pričala priču o tome kako joj nisu htjeli dati da me izvede iz bolnice u Zenici, u kojoj sam ležala zbog neke sitnije bolesti, čak mjesec dana, jer eto ona je bila balava 23-godišnjakinja bez muža!
I premda su se njihove oči širile dok su to pričale, premda je strah polako oživljavao svakim izgovorenim slogom, a zjenice se širile pod prijetnjom uskovitlanih uspomena, ja sam vidjela ono što one nisu mogle.
Uz strah koji im je paralizirao lica, donosile su priče o hrabrosti. Priče o odvaljenim vratima, suprotstavljanju patrijarhalnim muškarcima, prelasku granica u kamionima staklene vune, šivanju igračaka svojoj djeci od krpica i zavjesa da bi se imala čime igrati, priče o nepobjedivom koračanju naprijed, unatoč tome što se boje.
Nemaš pojma koliko od svojih baka imaš u sebi već sad. Vidim ih u tebi kad pet puta padneš i opet ustaneš i nastaviš dalje. Vidjela sam njih u tebi kad si se, nakon one teške noći u bolnici u prosincu, nasmijala i pogledala me kao da ti, moja malena lutkica, tješiš mene i govoriš mi: „Mama, ne brini, bit ću ja ok.“
Biti tvojom majkom moj je veliki ponos i uloga koju najradije igram. Ali unatoč tome, ponekad osjetim nemir. Taj nemir kao da se uvijek polako šulja oko mene i traži da sjednem pred laptop i pišem. Učim i čitam. Tražim vrijeme za sebe i ono oko čega sam strastvena. Radim i uživam u tome.
Tvoja majka nije u svome životu, poput tvojih baka, prabaka i prapabaka, imala rat koji joj je pomogao da pokaže svoju snagu, ali i ja živim u društvu u kojemu je uloga žene i dalje određena onime što je prihvatljivo i onime što, pogotovo za jednu majku, nikako nije prihvatljivo.
A ona koja je majka ne bi trebala raditi u prvih šest mjeseci djetetova života. Ne bi trebala imati svoje strasti, karijeru koju marljivo i uporno gradi trudeći se svaki dan biti nešto bolja u tome što voli, ne bi trebala imati libido, ne bi trebala biti preglasna, ne bi trebala odvajati vrijeme za druženja, nikako ne bi trebala studirati ili željeti biti poduzetnica.
Tvoja je majka često bila upravo sve to što sam navela. I vrlo često osjećala sam krivnju. Ne zato što sam mislila da je bilo što od ovoga što sam radila krivo, već zato što su mi drugi nabijali osjećaj krivnje zbog toga što ne želim odustati od svog identiteta, od svega što sam bila trideset i dvije godine prije tebe, i stopiti se s jednom, najdivnijom, ali samo jednom, od mnogih uloga koje u životu volim i koje jesam. Često sam znala mislima otići u budućnost i pretpostaviti da ćeš me jednoga dana, možda kad postaneš tinejdžerka – mrziti jer sam htjela još toliko toga uz tebe. Jer sam bila jedna od onih sanjarica koje su hvatale i zvijezde na nebu i bisere na dnu mora.
Ali upravo zbog tebe, kao i zbog onih koje su bile prije nas, ja neću odustati. Želim ti pokazati da je život kanvas s lepezom svih mogućih boja koje odabereš staviti na njega i da ne moraš odustati od priče koju želiš ispričati, čak i kada ti kažu da je nemoguća. Ti si živi trag žena koje su odabirale put kojim se rjeđe ide.
I ja sam ponosna biti majka jednoj takvoj ženi.
Posvećeno: Leni.Željki i Nadi. Zori i Matiji. Jeli i Slavici. Ani.
- Priča o upoznavanju - 13/09/2024
- Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni - 19/06/2024
- Je li sa mnom sve u redu? - 21/05/2024
Ja nisam imala majku koja me učila da je u redu raširiti krila i ići u smjeru koji želiš(nije znala ,znam),ali ja sada kao majka idem u totalno drugom smjeru koji je osnažujući,pun podrške,ohrabrujući,bez straha prema svojim kćerima i sinu. Uhvatim se u starim obrascima,ali sam sada većinom svjesna.
Divan članak❤️