Kada su me Izabela i Dinko pozvali da pišem za ovaj portal, prvo što su istaknuli bilo je da ću imati punu slobodu izbora tema o kojima ću pisati, a time i punu slobodu odabira forme i sadržaja svojih tekstova. Hoću li objavljivati novosti o znanstvenim i tehnološkim inovacijama koje strastveno pratim, ili pak zdravstveno-edukacijske pamflete, možda neke bisere iz medicinske prakse ili svoja kvazi-dubokoumna promišljanja o životu, ljudima i neljudima… sve to su mi u potpunosti prepustili na izbor.
A bolje da nisu.
Jer bilo bi mi lakše da su zadali strogu i nefleksibilnu formu koju treba ispoštovati i čvrsto zacrtali usko područje tema o kojima bih trebao pisati, pa još i naglasili da se moram držati predviđenog broja riječi i sve to zakovali vremenskim rokom za predaju svakog teksta. Bilo bi mi lakše jer bih u tom slučaju samo trebao pratiti njihove upute, bez puno dilema i razmišljanja. Bilo bi mi lakše jer ne bih imao – slobodu izbora.
Jer je sloboda izbora vjerojatno najveće prokletstvo koje nam se može dogoditi.
Sloboda izbora nas ostavlja bez obrane, bez zaklona: odluke koje slobodno donosimo isključivo su naše. To pak znači da ako stvari krenu nizbrdo, ako ispadne da smo loše (ili nedovoljno dobro) odabrali, nemamo kome drugome „uvaliti“ krivicu i odgovornost za to. Sâmi skočimo, sâmi se razbijemo.
A to nije lako.
Posebice nije lako ako se želimo predstaviti u najboljem svjetlu (a kada to ne želimo, je l’ te?) u nekoj novoj situaciji, u novom okružju, pred novom i nepoznatom skupinom ljudi za koje ne znamo jesu li prema nama (i općenito prema životu) optimistično dobrohotni ili su namršteni namćori kojima apriorno idu na živce svi… i sve… i sami sebi.
Recimo, ovo je za mene upravo takva situacija: po prvi puta pišem tekst za posve nov web-portal čiju publiku još nikada nisam doživio, niti uzvratno dobio reakcije i komentare. Ne znam vaš ukus, nisam opipao vaš puls, ne čujem kako dišete, štovani čitatelji. A želim se (a tko ne želi, je l’ te?) predstaviti u dobrom svjetlu. Nemam zaklon iza kojega bih se sklonio ako stvari pođu po zlu, jer sam – sjetit ćete se – dobio punu slobodu da samostalno odaberem pogrešan pristup, pogrešnu temu, pogrešan stil pisanja, sadržaj, zaključke… i ne mogu za svoje eventualne greške optužiti Izabelu i Dinka. Moram sâm skočiti, sâm se razbiti.
Sloboda izbora je, rekoh, prokletstvo i teret. Jer za sobom neminovno povlači drugu stranu medalje koja sprijeda blistavo sjaji natpisom „sloboda“. Jer s druge strane piše teška, trpka riječ: „odgovornost“. Slobodni smo birati, a potom se moramo znati odgovorno nositi s posljedicama svojih odluka. Moramo biti zreli. Odrasli. Odgovorni. Empatični.
E, jebiga ☹
Strašno teško je biti zreo i odgovoran. Štoviše, pojam „biti odrastao“, kojega smo kao djeca toliko strastveno priželjkivali, ispao je nerješiva enigma istoga trenutka kada smo ga nakon višegodišnjih cjelonoćnih adolescentnih tulumarenja jednoga mamurnog jutra posve neočekivano dobili u vlasništvo.
Ako ste još mladi i tek ste počeli svoj dugačak i vijugav put čuđenja u svijetu odraslih, zrelih i odgovornih osoba, mogu vam iz svoje pozicije 62-godišnjaka koji je u životu prošao toliko toga da ponekada ni samome sebi ne vjeruje da se zaista događalo, odati jednu tajnu: to čuđenje, to nesnalaženje, ta zatečenost koju nam odraslost utrljava na nos svakoga dana (i po nekoliko puta) – nikada ne prolazi. Ja se i dandanas ne osjećam dovoljno odraslim i zrelim. I dandanas svakoga dana (po nekoliko puta!) poželim da netko drugi umjesto mene donosi odluke, određuje smjerove, zacrtava granice… i za sve to snosi odgovornost.
A onda, kada shvatim da tog „nekoga drugog“ nema i neće se pojaviti da me spasi od odraslosti, slegnem ramenima, uzdahnem i – plivam. Snalazim se. Improviziram. Vijugam vijugama. Domišljam. Nekada uspješno, nekada baš i ne.
I snosim posljedice svojih odluka. I onih dobrih… i onih (nažalost) loših.
Jedino što pazim – koliko god je u okvirima mojih mogućnosti – jeste da posljedice mojih loših odluka ne snosi netko drugi, netko tko bi mogao postati nevina žrtva mojega prava na slobodu izbora. Nastojim da na stazi mojeg odraslog ratovanja sa samim sobom i ostatkom svijeta ne činim previše kolateralne štete. Iskreno se nadam da nisam u previše drugih životnih priča baš ja bio lik koji ima ulogu negativca. Da nisam gorko razočarao. Premda u proces odrastanja spada i navikavanje na gorke stvari: kavu, pivo, pelinkovac i razočaranje u ljude.
Evo, i dok ovo pišem, nastojim ne razočarati. Ili – ako će biti razočaranih – nastojim razočarati što manje. Pa ne ciljam na previsoko. Ne pokušavam postići sve, odmah, svakome, svugdje. Spuštam ljestvicu. Kada sam gladan, provjerim što se nalazi u hladnjaku. Ako ne nađem ništa jestivo, zatvorim hladnjak, snizim kriterije, pa ponovim otvorim i pogledam.
U svezi i glede kriterija… nerijetko čujem da se neki žale kako je teško (pa i nemoguće) pronaći ljude koji zaista vrijede. Jer oni koji vrijede su danas postali endemski rijetki. No, ako mene pitate, to je sasvim u redu: kao i sve što valja – što je rjeđe, utoliko ima veću vrijednost.
Od drugih ne zahtijevam da budu vrjedniji od mene, jer ni ja vrijedim više od njih. Otkako gledam oko sebe na taj način, uvidio sam da u mnogima ima puno toga vrijednog i dobrog.
Jer – ako mene pitate – vrijedne ljude ne vrijedi tražiti; treba postati tražen. Treba postati ona rijetka osoba, vrijedna toga da ju se traži.
Možda zvuči teško, ali je u osnovi vrlo jednostavno: svoje kriterije o tome što su prave ljudske vrijednosti i dobrota primijeniš prvo – na sebe. Pa onda živiš svoj kvalitetan i smiren život, zadovoljan sobom i onim što si postigao, a kao usput dopustiš da te potraži i pronađe netko željan vrijedne, rijetke osobe, a ne konfekcijskog prosjeka. I još imaš priliku birati.Nego… sveudilj pišući o tome kako bih trebao napisati… nešto… o nečemu… potrošio sam zadani limit od tisuću riječi teksta.
Limit kojega sam samom sebi zadao slobodnim odabirom.
I evo me, odgovorno spreman snositi posljedice učinjenog.
Nadam se da nikoga od vas nisam učinio kolateralnom žrtvom.
Da bar svi pođemo od sebe!
Pokušaj prvi dobar…..samo naprijed
👏👏
Vrijeme je da se uozbiljiš 😂😁😘
Odličan kao i uvijek