„Kako umišljenog dečka sam sad upoznala, nemaš pojma!“ započela sam razgovor sa Sarom dok smo izlazile iz noćnog kluba u kojem smo kao hostese predstavljale novu Toyotu. Odjevene u uske tuba haljine s velikim šalovima oko vrata, ispeglanih kosa i vrlo tanko počupanih obrva, držeći ogromne torbice u rukama, hodale smo tako u ponoć 2010. gradom, a ja sam i dalje bila fascinirana osobom koju sam upoznala.
Dok smo mi stajale uz novi automobil i s velikim, već uvježbanim osmijehom na licu predstavljale novi automobil, on je, skupa sa svojim bendom i s bendom Opća Opasnost u klubu imao koncert.
Jedno drugo nismo doživljavali sve dok se nismo slučajno susreli u backstageu. On je čekao prijatelja, ja sam čekala Saru koja je telefonski razgovarala s dečkom u WC-u. Bila je to jedinstvena prilika u kojoj su se sudarila dva različita svijeta. Njegov alternativni svijet rock subkulture zbog čega su ga svi znali kao kreativnu osobu i moj svijet djevojke koja je zarađivala radeći poslove hostese i modela te zbog toga svima bila poznata samo kao – jedna od lijepih cura.
Sjedili smo jedno vrijeme promatrajući se s prikrivenim, ali očitim zanimanjem preko stola sve dok on nije progovorio.
„Viđao sam te na faksu.“
„Da, ja sam hrvatski i književnost“ rekla sam mu, spremno prihvaćajući razgovor.
Pokunjio je lice kad sam mu to rekla i time uspješno izgubio prvi bod.
„Ja sam na psihologiji!“
„Naravno da jesi“, pomislila sam.
Skupina najpretencioznijih studenata na Filozofskom fakultetu uvijek se kretala negdje u magli konceptualizma mislećih filozofa i sveznajućih psihologa.
„Jel teško?“ – pitala sam, znajući za trend padajućih studenata psihologije koji su doživljavali slomove živaca zbog profesora čija su imena bila toliko ozloglašena da smo se i mi micali s hodnika kad bi njime hodio netko poput prof. Kolesarića s kojim kao lingvisti nikad i na sreću nismo imali posla.
„Nije“, rekao je opušteno, možda čak i pomalo drsko.
Svidjelo mi se ta drskost jer sam imala dvadeset godina i mislila sam da su drski dečki jako sexy i jer mu je pristajalo.
Imao je razbarušenu dugačku narančastu kosu, vrlo simetrično lice s punim usnicama, bio je visok i odjeven u raskopčanu košulju ispod koje se nazirao niz ogrlica, a na svakom prstu ruke imao je po minimalno jedan prsten. Izgledao je baš poput Bon Jovija, a sve na njemu odavalo je dojam samopouzdanog i pomalo zločestog dečka.
„Kladim se da te mogu pročitati.“ rekao je zatim, a moja naklonost izblijedila je poput iskuhane crne majice.
Okrenula sam očima i pogledala prema WC-u. Sara je još uvijek bila na telefonu s dečkom i ja sam svakako još uvijek morala sjediti tamo čekajući ju.
„Dobro, pročitaj me, veliki psiholože!“ – prihvatila sam igru.
Počeo je govoriti. Ocijenio me kao osobu koja može dobiti sve što želi i koja je navikla dobiti sve što želi. Ja sam tu njegovu opasku shvatila kao da mi želi reći da sam razmažena.
Nedugo zatim, Sara je izašla iz WC-a i ja sam izašla s njom van.
Čitavim putem kući drvila sam joj o tom dečku iz Wasteda koji je neviđeno prepotentan!
Ono što nisam htjela priznati jest da mi je ostao u pamćenju. Nisam htjela priznati ni koliko me se dojmilo upoznati nekoga tko je toliko drugačiji od svih ljudi koje sam upoznala i s tolikom svjesnošću nosi tu svoju autentičnost. U gradu u kojemu se svi odijevaju isto, izlaze u iste noćne klubove, slušaju istu glazbu, pričaju o istim stvarima i maksimalno se trude biti neprimijećeni, a prihvaćeni, on je stršao baš kao što bi stršao Eiffelov toranj da su ga kojim slučajem pomislili postaviti negdje usred slavonskog polja.
Više od svega, pogodilo me to što je rekao da mislim da mogu dobiti sve što želim. Imala sam dvadeset godina i bila daleko od te njegove procjene. Živjela sam u disfunkcionalnom domu u kojem je uvijek nedostajalo novca pa sam ja radila kako bi omogućila sebi, ali i obitelji bolji život. Živjela sam želeći ostvariti ljubav, a opet gledajući svakodnevno kako ljubav može poći po zlu i sve uključene učiniti katastrofalno nesretnima.
Nisam o tome govorila nikome, stidjela sam se i smatrala da bi bila osuđivana od drugih da ikome kažem da mi je teško, ali kad je on rekao da misli da mogu imati sve, nekako sam u tom trenutku skoro progovorila i podijelila mu svoju istinu. Osobi koju nisam poznavala, ali u isto vrijeme osobi koja me pogledala u oči i vidjela nešto što možda ni ja sama nisam znala.
…
2010. pretočila se u 2011.
Bilo je iznimno toplo ljeto, ja sam prekinula dugogodišnju vezu i svečano se zaklela prijateljicama da ću biti single i iskorištavati svoju novostečenu slobodu izlazeći s njima svakodnevno. Kupale smo se, putovale i radile loše plaćene studentske poslove, pile smo vodku iz lubenice i gumenih bombona, tugovale za Amy i tražile svaku i najmanju moguću izliku da dočekamo zoru gledajući u nebo, a ne u zidove.
I tako smo jednu večer Dina i ja završile na nekom pjena partiju.
„Onaj tamo te stalno gleda!“ – rekla mi je Dina. Digla sam pogled i ugledala poznatu narančastu grivu i osmijeh koji je virio ispod nje.
Imao je najbizarniju odjevnu kombinaciju koju sam mogla zamisliti. Kockastu košulju kratkih rukava na ¾ Nike sportske hlače, s čarapama nategnutim do pola gležnja (što 2011. nije bilo u trendu) i patikama u nekoj neobičnoj boji. Čitav dojam izgledao je kao da je netko spojio štrebera Stevea Urkela (iz serije Family Matters) i rock’n’roll kralja Stevena Tylera iz Aerosmitha.
Njega, vidjelo se, njegova odjeća uopće nije zanimala i bilo je jasno da nije proveo mnogo vremena odmjeravajući se ispred ogledala prije no što je krenuo van. Bilo je jasno da mu to što izgleda neobično ne predstavlja nikakav problem i opet – taj stav mi se svidio.
Drugim riječima, njegova modna katastrofa me oduševila do te mjere da sam mu odlučila prići.
Vrlo samouvjereno, znajući da izgledam super u svojoj minici i štiklama u kojima bi me sad uhvatila vrtoglavica samo da ih nazujem – prišla sam mu i u isto vrijeme inteligentno i elokventno rekla:
„Bok!“
Odgovorio je i odmah me nešto upitao vjerojatno pretpostavljajući da sam svoj maksimum zavođenja postigla sexy hodom prema njemu i pozdravom uz veliki blistavi osmijeh.
Prošlo je pola sata, a nas smo dvoje ušli u temu veza. On je prekinuo vezu dugu pet godina i nije bio siguran osjeća li nešto prema toj djevojci. Ja sam prekinula odnos dug 4 godine i bila apsolutno sigurna da prema bivšem ne osjećam ništa.
Dijelili smo. Smijali se.
Odjednom, začula sam kako kafići po Tvrđi (dio grada u Osijeku u kojem su svi noćni klubovi) gase glazbu. Ljudi oko nas više nije bilo. Pomalo nestrpljiva, Dina je rekla da bismo mogle na burek i kući (osječka after izlazak tradicija).
Nevoljko sam pristala.
Ustala sam i sjetila sam se da mi je neki dečko tijekom te večeri poklonio ružu. Želeći mu dati do znanja da sam uživala u razgovoru bez da zaista to moram izgovoriti, uzela sam ružu u ruku i poklonila mu je.
Pokušala sam se iskulirati na putu kući, ali već tad samo pomalo lebdjela. Dina me zezala i govorila mi: „Sviđa ti seeeeeeee!“
I svidio mi se.
Bio je dečko s kojim me nitko nikad ne bi zamislio, a ja djevojka koju nitko ne bi smjestio pokraj njega.
Kretali smo se u dva potpuno drugačija svijeta, izgledali smo drugačije, odijevali se drugačije. Ja sam bila odjevena da privučem pažnju, ne zato što sam htjela pažnju već zato što sam se skrivala iza fasade ‘lijepe cure’ i to mi je sasvim odgovaralo, a on je bio odjeven dajući do znanja da ga briga za pažnju. A opet, dok smo pričali imala sam osjećaj da smo goli i da postojimo samo mi, ogoljeni od svih etiketa i nesigurnosti. Nikad prije nisam to osjetila i željela sam još.
Dva dana poslije javio mi se na messenger.
Dopisivali smo se, slali jedno drugome pjesme, smijali se i bili budni dugo u noć s otvorenim chat boxom iščekujući novu poruku jedno od drugoga.
Izašli smo na prvi spoj i sjedili na lijevoj obali Drave gledajući grad ispred nas i ne shvaćajući da će taj grad u idućih 12 godina postati naše igralište i svjedokom naših uspomena, ludosti koje smo zajedno izvodili i ljubavi koju često nismo mogli imenovati nijednom poznatom riječju koja bi odrazila snagu i maniju koju smo osjećali jedno prema drugome.
Sjetim se često te zime 2010. u kojoj je jedan nadobudni dječak rekao jednoj uvredljivoj djevojčici da može imati sve što želi. On nije znao, kad je to rekao, da ona zapravo želi ljubav. Onu ljubav koja se ne potroši, onu ljubav koja ne završi u suzama, već ljubav koja raste i donosi obilje.
A ona nije znala da je on u pravu.
Može imati i ima – sve što je ikad htjela.
<3