Nadam ste da ste mi se lijepo odmorili i ugodno smjestili jer ukrcavamo se na nastavak proputovanja po Turskoj. Prvo dio priče je ovdje, a danas nastavljamo koračati prelijepim dolinama Kapadokije.
Prizori Kapadokije su poput filmskog seta, toliko netaknuti, prostrani i da mi je netko, prije no što sam otišla, samo pokazao slike, ne bih nikada pogodila da je to u Turskoj. Jedan od izleta koji mi se urezao u pamćenje je posjet dolini vilinskih dimnjaka.
Posjet dolini vilinskih dimnjaka
Stajemo na stajalište za buseve, izlazimo iz busa, a pogled da ti vilica otpadne. Imate osjećaj da ste ušetali u bajku. Čitava dolina prepuna kućica poput tuljaka u stijeni. Niti jedan hotel, restoran, apsolutno ništa osim brežuljaka i dolina, dokle god ti pogled seže.
Te stjenovite nastambe stare su 14 milijuna godina. Imali smo organiziran posjet jednom od tih dimnjaka/ kućica i mogli smo ući i popeti se do samog vrha. Penješ se drvenim ljestvicama, hvataš za prašnjave stjenovite zidove, i doslovno pužeš dok se ne pokušaš uspraviti. Ako ste visoki kao ja ili viši od mene, sretno. Pitam se…kako je samo izgledala njhiova svakodnevica? Pogled s vrha kućice na ostatak kućica i dolinu je očaravajuć. Shvatiš pa ovdje u ovoj bajkovitoj dolini je netko zaista živio! Wow. Kao da si u svijetu vilenjaka i vila.
Nisam nigdje u blizini vidjela jezera ni izvor vode, tako da su zasigurno morali naći način kako do nje doći. Čovjek koji nas je dočekao ispred svoje vilinske kućice rekao je da živi tamo, iako mislim da je to samo bila priča za turiste. Sve stvari su nekako bile iscenirane;krevet, TV, tepisi, kuhinja, i ne djeluje kao da netko zapravo tamo živi cijelo vrijeme. U sklopu kućice na terasi imao je kafić i mali dućan sa suvenirima, dragim kamenjem i nakitom. Dok su drugi pili kavu ja sam odšetala do druge vilinske kućice i ugledala ljude na terasi. Ljubazno su me pozdravili i pozvali da im se pridružim. Ispričali su mi svoju svoju priču.
Nakon što je dolina Vilinskih dimnjaka postala pod UNESCO zaštitom, nisu više smjeli tamo boraviti i dan danas moraju plaćati visok najam kako bi koristili prostor za turističke svrhe. Iako su je oni naslijedili obiteljski, kao jako puno obitelji tamo, vilinska dolina sada pripada državi i takva su pravila za sve. Proveli su me po svojoj skromnoj kućici koja je izgledala kao bajkovita vilinska vikendica. Vidjela sam da prodaju razne rukotvorine i odlučila sam ih podržati kupnjom svilenih marama koje sam kasnije poklonila. Lijepo je čuti priče lokalaca po putu, mislim da se uvijek nešto novo nauči do svakoga.
Turski tepisi – umjetnost i autohtonost
Osim znamenitosti, obišli smo i tvornicu tepiha Sentez u Kar delemu. Znala sam da su turski tepisi poznati, ali me apsolutno fascinirala ta cijela povijest i važnost tepiha kroz kulture. Vodička koja nas je dočekala se zvala Zrinka, bosanka koja već niz godina živi u Turskoj. Pričala je kako tvornica izrađuje tepihe u potpunosti ručno, svaki je unikat, a izrađuju ih lokalne žene. Tehnika koju koriste je sve rjeđa u svijetu jer ne postoji stroj koji tako kvalitetno može napraviti tepih. Tvornica ima sklopljen ugovor s vladom Turske da za svaki prodani tepih oni osiguraju radno mjesto. Vidjeli smo na tisuće tepiha, a cijela tvornica izgledala je kao ogroman labirint.
Tepihe možete naručiti (imam i kontakt ako koga zanima) i za nekoliko tjedana vam dođe na vrata. Budući da je tvornica podržana od vlade dostava je besplatna jer kupnjom tepiha podržavate autohtonu proizvodnju i kulturu. Vidjeli smo žene kako sjede i ručno rade tepihe sa nevjerojatnom strpljivošću i brzinom. Tkalja koja započne tepih mora ga i završiti jer način na koji radi, tehnika, snaga i ritam, ne može se replicirati – niti tepiha ne bi bile jednake. Svaka tkalja ima skriven potpis, kao slikar što sakrije inicijale u sliku. Naučili smo kako prepoznati pravi tepih i ručni rad. Tepisi od svile se i dan danas kupuju kao investicija ili poklon za nasljedstvo, i smatra se da će im cijena samo rasti. Za 1 metar svile potrebna je godina dana izrade, a cijena kreće od 1000€. A kako nastaju niti svile – od buba. Ko bi rekao.
Turci su jako strastveni oko prodaje i stalo im je da pogledate što rade, što prodaju, ali nije uvijek dozvoljeno slikanje. Iznimno cijene unikate i ručni rad. I pričat će vam priču o predmetu kojeg prodaju. Tipa reći će vam nešto ovako: Jedan od najpoznatijih uzoraka tepiha je Hereket, cvjetni uzorak, sa 7 brežuljaka (koji predstavlja 7 brežuljaka Istanbula). Nekoć davno posjedovali su ga samo pripadnici sultanove obitelji, predsjednici država, a danas se nalazi u poznatim palačama i Vatikanu. Ili nešto gdje će se povezati s vašom zemljom: uzorak inspiriran hrvatskom kravatom prošle godine osvojio brojne nagrade i toliko je bio popularan da nisu imali puno primjera za pokazati. (Eto nas opet, mali a moćni.)
Kako izgleda cjenkanje?
Iako nisam bila ta koja je kupovala tepih, cjenkala sam se za kolegice s putovanja i spustila cijene za 60%. To vam izgleda ovako: nakon prezentacije tepiha gdje vam pokažu razne dezene u manjoj grupici do 3 osobe se okupite oko onog dizajna koji vam se najviše sviđa. Priđe vam prodavač/ica i odvedu vas u posebnu prostoriju sa još tepiha, gdje vas „asistenti prodavači“ ponude čajem i kavom, donose vam još primjeraka tepiha, pričate i krenete pregovarati. U nekom trenutku dođe jedan od vlasnika i odobri ili ne dobri cijenu. Taj gospodin kojim smo dopali, imao je najljepše plave oči koje sam ikad vidjela. Posjetio je Hrvatsku nekoliko puta i odmah smo se raspričali o Jadranskoj obali. Mislim da je u pregovorima pomoglo to što sam znala njemački jezik kojeg Turci pričaju tečno. (A ima nešto i u našem poznatom balkanskom šarmu da se ne lažemo.) Bilo da kupujete tepih ili nešto drugo princip je isti. Cjenkanje je dio kulture i vole ćakulati, pitati odakle ste, kako vam se sviđa Turska, ponuditi vas čajem/ kavom i pričati o proizvodu, poslu, životu. U pravilu, možete spustiti 60% od prvotne cijene. Sve sam živo cjenkala tamo, osim paket izleta. Ali nije da nismo pokušali. Ipak je naš vodič s Balkana.
Jedna od činjenica iz povijesti koja mi je bila interesantna što smo vidjeli po znamenitostima tepihe obješene na zid kao da su slike. I ako pratite detalje, možete puno saznati. Iz kojeg je doba, iz koje poznate i imućne obitelji, što označavaju simboli. Također, žene bi komunicirale preko tepiha. Mlade žene generacijski su učile izrađivati tepihe od majki i baka. Resice na krajevima tepiha koje bi spojile znače da im se neki mladić svidio. Kada bi završile tepih postavile bi ga na pod ili zid. Dovele bi svog izabranika na upoznavanje ocu a on bi ga nakon upoznavanja odobrio ili ne, tako da kćeri odgovori preko tepiha. Ako se smije udati za njega, tepih ostaje netaknut, ako ne, njen mukotrpni ručni rad presjekao bi sabljom na pola.
Bilo je lijepo čuti kako Turci znaju za Hrvatsku i nekako se poistovjećuju s nama. Gostoprimstvo kakvo sam doživjela tamo nisam doživjela nigdje dalje. Prije i nakon svakog izleta dočeka vas piće, nešto za prigristi, pružit će vam ruku i dočekati vas s osmijehom od uha do uha. Postavit će radoznalo pitanja i pružiti vam pomoć, iako je niste tražili. Uzet će vaš telefon i snimati vas kao profesionalni privatni snimatelj. Kad uzmete u obzir da im prođe velika količina ljudi svaki dan, mislili bi da će ih to umoriti, ali ne, jednostavno su takvi po prirodi.
Kultura, ljudi i običaji
Zanimljivi su mi običaji koje sam čula da postoje i dan danas. Iznimno im je važna obitelj i sklapanje braka. Žena koje se planira udati mora znati skuhati dobru kavu cijeloj obitelji. Kava je dobra ako ima pjene. Kada se par planira ženiti to se diskutira i između obitelji. Obitelji dolaze na upoznavanje, a na budućoj mladoj je da napravi svima kavu. Svi ju pomno promatraju a ona mora znati izmjeriti količinu i zapamtiti sve zahtjeve i narudžbe! Često joj namjerno zakompliciraju stvari da vide kako će se snaći. S druge strane budući mladoženja isto ne prođe lagano. Mora proći test. Mlada mu napravi najodvratniju moguću kavu, sa soli, paprom i raznim začinima. On dok ju pije ne smije se mrštiti niti praviti grimase, jer na taj način daje do znanja da je ozbiljan oko ženidbe. Kaže naš vodič, koji je i sam to prošao „To samo uzmeš ko rakiju popiješ odjednom i gotovo“. Može početi veselje.
Ples Dervisha
Kako sam ja plesačica i uvijek mi je ples fascinantan dio svake kulture, posebno sam se veselila gledati nastup Dervisha. Inače to je plesna ceremonija, koja je svojevrsna fizička meditacija. Izvode ga muški plesači u haljama posebnim za dervish (koje izgledaju kao zvono kad se vrte) i kapicama koje izgledaju kao tuljak (a predstavljanju nadgrobni spomenik – simbolika prolaznosti života). Za taj performans jako dugo treniraju u posebnim školama. Plešu tako da se vrte bez prestanka po 20 minuta u nekoliko ciklusa, i na taj način upadaju u trans i povezuju se s Bogom. Ruke su ispružene i podignute, desni dlan okrenut je prema gore i predstavlja prihvaćanje božanskog blagoslova, a lijevi dlan gleda prema podu i simbolizira povezanost sa zemljom. Okreću se u smjeru srca što predstavlja ljubav prema svim živim bićima. Ceremonija traje oko sat vremena, sadrži se od molitve, obreda i samog plesa, i ne smije se ni snimati ni slikati. Nakon što ceremonija završi, izvedu kratak segment koji se može snimiti. Ne sjećam se kada me nešto toliko hipnotiziralo. Kao da sam svjedočila svjesnoj meditaciji.
Turska je također poznata po keramici, osobito pokrajina Kapadokija i često ćete vidjeti simbole tulipana na šalicama, tanjurima, podlošcima. Mi u Europi tulipane poistovjećujemo sa Nizozemskom a zapravo ih je u 16. stoljeću Ottoman doveo u svojim pohodima Europom.
Što se tiče hrane, ne jedem meso tako da sam jela drugačije, netipična lokalna jela. Često spremaju čorbe, jela od janjetine, ovčetine, mljeveno meso marinirano s raznim začinima. Prezentacija hrane je poseban važni ritual, a izbor hrane je zaista raznolik. U u salatama koriste jako puno mentu, dressing od šipka i kombinaciju povrća i orašastog voća za koju nisam nužno mislila da ide skupa.
Od znamenitosti obišli smo i muške i ženske manastire u stijeni, gdje se nalazi i 7 crkava, stare freske a cijeli taj kompleks leži na groblju novorođenčadi. Vidjeli smo grad ispod zemlje koji je stoljećima služio kao zaklon od ratova i kažu kako u Turskoj ni dan danas ne znaju koliko tunela i gradova postoji ispod zemlje. Posjetili smo Sultan Han kompleks koji je preteča konoba i hotelskih smještaja danas. Išli smo na najluđi jeep safari uz zalazak sunca po dolinama Kapadokije uz vesele ritmove turske glazbe i šarmante vodiče koji su nas cijelim putem nasmijavali iako nisu znali ni jednu riječ engleskog. Posebno me dojmila pećina Dim Magarasi u koju ljudi odlaze da bi se izliječili od astme. Otkrivena je relativno kasno a unutra izgleda kao kulisa nekog filma sa vanzemaljcima.
Samo iz ovih priča jasno je da se radi o iznimno bogatoj kulturi. Vodič kaže treba samo mjesec dana za vidjeti Kapadokiju. A ostatak Turske ako putujemo bez prestanka, barem 3 mjeseca. U Arapski dio Turske (istok) bez lokalnih ljudi se ne može ući. Turističkih tura nema jer je opasno.
I eto nas došli smo do kraja još jednog pustolovnog putovanja. Nisam ni znala koliko će me to spontano putovanje obogatiti, kako sam u samo tjedan dana puno naučila, bacila se u nepoznato sa strancima. Nekad sami sebi predstavljamo prepreke a da toga nismo svjesni. Ne stignem, nemam vremena sada, ne želim sam/a…i propustiš čar života.
Hvala ti što čitaš ☺ Ugodan dan želim.
Fenomenalno. Idem u Tursku prvom prilikom.
Hvala ti Ina 🙂 mene je baš baš oduševila. Tople preporuke za Kapadokiju 😀