- Ono što se nama sviđa u tvom radu jest što gotovo uvijek do uvida i spoznaja osobu dovodiš posrednim alatima stvaranja. Pa tako ćemo mi pristupiti tebi i, po uzoru na tvoju nedavnu objavu, zapitati te tko si ti kad makneš sve uloge i titule koje kroz život nosiš i igraš?
Odlično pitanje, na koje mi se čini da bi mi i odgovor bilo lakše napisati ili nacrtati nego pretočiti u riječi, ali probat ću. Ja sam…skup šarenih nepravilnih oblika koji se slažu i preslaguju, i nekad se poredaju u vrlo pravilnu i organiziranu strukturu (poslaganu kao boje duge, ako je moguće), a nekad buntovno skaču okolo. Zaigrana sam i zahtjevna; sentimentalna i staložena (osim kad nisam); introvertirana i s većinom na prvu možda distancirana, ali kad volim, volim široko i duboko i toplo. Plačem lakše i otvorenije nego ikad, ali i postavljam pitanja i plešem u svom ritmu slobodnije nego ikad.
- Pitanje tko smo, a da ne odgovorimo ni na jednu titulu izaziva popriličan trud i većini ljudi na prvu bude teško odgovoriti na takvo pitanje. Što ti misliš, zašto je važno da spoznamo kako odgovoriti na to pitanje?
Zato što jedino sebe uvijek nosimo sa sobom, uvijek i svuda. I sami sebi možemo biti najveći teret, torba puna kamenja koje nas usporava i iscrpljuje; možemo si biti kritičar koji neumorno ponavlja refren nesposobnosti i bezvrijednosti; možemo si biti stranac s kojim se osjećamo nedefinirano nelagodno i ne znamo što bismo… A možemo si biti i najbolji prijatelj, koji ponudi podršku i mjesto za odmor, posudi hrabrost kad je potrebno, podsjeti nas na naše snage i posebnost. Pri čemu nema pravog i iskrenog prijateljstva bez poznavanja, i zato je važno da si damo priliku osvijestiti tko smo i tko želimo biti i izvan okvira u kojima se najčešće nalazimo.
- U tvom opisu Instagram profila piše da pomažeš ljudima osvijestiti radost u svakodnevici. Što je za tebe radost i što misliš da je glavna prepreka ljudima u osjećanju i kultiviranju radosti?
Volim definiciju radosti koja kaže da je ona osjećaj povezanosti s ljudima ili stvarima koje su nam važne. Tako je za mene radost zapravo kombinacija prisutnosti u trenutku + zahvalnosti za taj trenutak. Kad osjećam radost, osvještavam “OVO mi je važno, OVO mi je lijepo, OVO mi čini život vrijednim življenja”.
A prepreka je puno, rekla bih, što na individualnoj, što na društvenoj razini. Radost je lako doživljavati kao nešto površno, suvišno, neozbiljno, manje važno od drugih silno važnih i hitnih, “ozbiljnijih” stvari. Čak i ako nam je kao djeci bila dopuštena radost (a mnogima nije), kad odrastemo kao da se očekuje da to ostavimo iza sebe, kako bismo se posvetili odraslim obavezama, odgovornostima, očekivanjima. Svijet viče “moraš OVO, vidi OVO, ne možeš bez OVOG, napravi OVO”, i u tom vrtlogu buke, kriza, opasnosti, nije lako podići radost na listi prioriteta.
Ali u stvarnosti, radost je nešto iznimno važno i vrijedno. Ona je gorivo pomoću kojeg se krećemo u smjeru onog nama važnog; ogledalo pomoću kojeg vidimo i sebe i svijet u boljem svjetlu; putokaz prema smislu, bez kojeg je lako upasti u apatiju i osjećaj nemoći.
- Možeš li podijeliti s našim čitateljima neke svoje vlastite rituale koji ti pomažu osvijestiti i osjetiti radost u svakodnevici?
Moj glavni ritual njegovanja radosti je toliko jednostavan da se čini skoro besmisleno pisati o njemu, a opet, često su baš jednostavne stvari toliko moćne. Pa se tako taj ritual, ako ga uopće tako mogu zvati, sastoji najviše od unutarnjeg imenovanja radosti kad je primijetim, i od pokušaja upijanja radosti na razini mašte i tijela. U praksi to znači da ću primjerice u trenutku kad se moja kći slatko smije i ja se pogledavam s mužem zahvalna za život koji dijelimo i toliko volimo, zamisliti kako tu scenu upijam i spremam u neki svoj repozitorij radosti. U tome mi pomaže i jednostavno imenovanje unutarnjim glasom (“ovo je radost”, “ovo mi je divno”…), i zamišljanje kako mi se toplina ili neka draga boja razlijeva prsima i širi tijelom.
Drugi jednostavni ritual je dnevnik radost ili “svakodnevna radost” kako je nekad nazivam, a sastoji se od toga da svaki dan zapišem samo jednu stvar koja me učinila radosnom. Ovaj je ritual zgodan jer pomaže i da na kraju dana barem kratko usporimo, zastanemo, prevrtimo film od tog dana i usmjerimo se na radosne trenutke. A isto tako, nekad me potakne i da razmislim kako da stvorim radost ako je tog dana nisam primijetila do tog trenutka, tako da ima i taj proaktivni element, gdje se ne moramo prepustiti samo iščekivanju da se nešto dogodi, nego možemo imati i aktivnu ulogu u stvaranju onog što želimo.
- Jedna od tvojih radionica usmjerila se na temu majčinstva. Što ti misliš, kao psihologinja, ali i kao majka, kakva je potpora najpotrebnija majkama u današnjem društvu?
Ovo je opet dobro, ali i teško pitanje. Malo je nezahvalno pričati o tome jer naravno da majke nisu jedine kojima je potrebna potpora u današnjem društvu, a opet, radi se o jednoj specifičnoj ulozi i na individualnoj i na društvenoj razini. I potpore i razumijevanja nažalost fali puno, i posebno mi je žao čuti i vidjeti koliko žena nema potporu onih najbližih, počevši od partnera. Toliko se stvari nažalost podrazumijeva da mame rade same, da trpe same, da podnose same, da se žrtvuju i daju i ne traže puno za sebe. I nažalost još uvijek prečesto čujem kako žene “drže tri – ili čak četiri – kuta kuće”, i kako čak i kad obje osobe u braku rade puno radno vrijeme izvan kuće, na ženama bude nesrazmjerno velik dio brige o djeci, održavanja kućanstva, planiranja aktivnosti, razmišljanja o odgoju, pokušaja promjene obrazaca ponašanja koji se ne čine više korisni… Ili pak, ako žena i ne radi izvan kuće, očekuje se da je ona za djecu odgovorna i prisutna 24/7, bez odmora, a za muža je ok da zarađuje i nema puno veze s odgojem čak i kad je kod kuće.
Ono što se skoro uvijek dogodi, a i vi ste pisali o tome ako se dobro sjećam, je razlika između toga koliko se ženi promijeni život dolaskom djeteta, a koliko muškarcu, čak i uz najbolje namjere i partnerstvo koje je dotad bilo poprilično uravnoteženo. Jer neminovno, ako žena ostaje godinu dana kod kuće s djetetom (što je po meni nešto pozitivno na temu potpore majkama u hrvatskom društvu, taj općeprihvaćen porodiljni od godinu dana, iako bi bilo super i da je više parova u prilici podijeliti to drugačije, ako tako žele), njoj se u toj godini drastično mijenja život i svakodnevica, i to sve skupa nakon 9 mjeseci hormonalnih, tjelesnih, emocionalnih promjena. Kao da počne sasvim novi posao, s ogromnom odgovornošću i zahtjevima, a bez mogućnosti značajne pripreme, i često uz potcjenjivanje svega što taj “posao” uključuje. Dok muškarac nastavlja svoj život bez tolikih preokreta, nastavlja posao na koji je navikao i provodi većinu dana slično kako je i prije provodio. I ako se o tome ne priča otvoreno i iskreno, ako se ne pokaže razumijevanje, ako se ne pokušavaju naći načini da se par osjeća i dalje kao tim, a ne kao suparnici, to može dovesti do osjećaja sve većeg udaljavanja između partnera, do sve većeg zamjeranja, i do sve većeg nezadovoljstva odnosom.
Drugi oblik potpore koji smatram iznimno bitnim je onaj među mamama. Imati grupu mama koje zaista razumiju kroz što prolaziš, koje zanimaju najsitniji detalji života tvog djeteta jer i same prolaze ili su dovoljno nedavno prošle kroz slično, s kojima možeš podijeliti i lijepe i teške stvari, po meni je neprocjenjivo. I iako nije nužno lako, mislim da zaista vrijedi probati naći takvu grupu žena za sebe, bilo u trudnoći ili kasnije. Kažem “grupu žena” jer kad si u kontaktu su npr. 15-20 mama i čuješ priče o jednako toliko (ili više) djece, lakše je dobiti uvid u to koliko se djeca zapravo razlikuju, i koliko su različite stvari normalne. Ali može biti od velike koristi imati i barem jednu ili dvije osobe od povjerenja s kojima možemo podijeliti svoje uspone i padove i cijeli rollercoaster majčinstva. Jer često nam i ne treba neko konkretno rješenje, koliko nam treba da nas netko vidi i čuje, da nam vjeruje i da nas razumije. Treba nam dopuštenje da je zaista sasvim ok i razumljivo da nam se neki dijelovi iskustva majčinstva ne sviđaju ili da su nam teški, isto kao što nam treba i da možemo s nekim podijeliti brojne radosti koje su dio tog istog iskustva majčinstva.
- Svi koji prate znaju da si nedavno sa svojom obitelji napravila veliku životnu promjenu. Odselili ste u Amsterdam. Kakvi su prvi dojmovi i kako se nosiš s tako velikom promjenom?
Jedna od glavnih stvari koje sam si zadnjih mjeseci i godina postavila kao cilj za vježbanje, i u selidbi, ali i inače, je prihvaćanje svih različitih osjećaja kao valjanih, bez pokušaja uvjeravanja sebe u to da bih trebala osjećati ______ ili da ne bih trebala osjećati _______. Pa mi je tako bilo važno i da budem spremna na to da mi možda neće sve biti odmah (ili ikad) u potpunosti fantastično, ili da će mi možda biti i divno i teško istovremeno – i tako i je. Promjena je zaista velika, ne samo što se tiče svakodnevnog života trenutno (i činjenice da uz selidbu uskoro stiže i druga beba), nego i potencijalne putanje ostatka života, i mog i muževog i obiteljskog i onog naše djece…
I kako je mozak skloniji stvaranju negativnih scenarija (u namjeri da nas zaštiti i osigura preživljavanje), tako je potrebno ulaganje svjesnog truda u vraćanje u mentalni i emocionalni prostor u kojem su i pozitivni i negativni scenariji mogući, prostor u kojem ne moram i ne mogu trenutno sve znati i predvidjeti, prostor u kojem je fokus na sadašnjem stvarnom (a ne zamišljenom i predviđenom) iskustvu. Tako da je to možda i najbolji odgovor na pitanje kako se nosim s ovom promjenom – trudim se vraćati u sadašnji trenutak, u kojem si dopustim i tugu i strah i zahvalnost i uživanje u ljepoti i znatiželju i brigu i radost i frustraciju i…
Jer prvi dojmovi su (za mene) očekivano šaroliki. Hladno je, kišovito je, vjetrovito je, skupo je, svi trebamo naučiti novi jezik, nedostaju mi najdraži ljudi iz Zagreba; uživamo u novom stanu i susjedstvu, super mi je biciklirati posvuda, ponosni smo i zahvalni na to što smo uspjeli ostvariti ovu duže željenu promjenu, lijep mi je pogled na vodu i cvijeće okolo posvuda, ljudi na ulici se češće otvoreno nasmiješe mom djetetu, ona se dobro prilagođava na kretanje u školu… Tako da – tu smo, sa svime što je. Imam sreće da sam neke od najbližih odnosa navikla održavati online, pa je to lakše i nastaviti, i iznimno puno mi znači podrška dragih ljudi s kojima mogu podijeliti baš sve. A online svijet mi je donio i druge, nove ljude u život, pa tako ni u Amsterdamu nismo sasvim sami, iako smo tek nedavno došli, i to je isto divno.
- Je li tijekom donošenja odluke o selidbi i micanju od poznatog bio prisutan strah? Kako ste ga nadvladali?
O da, itekako. Nismo ga nadvladali, samo nismo dali da on nadvlada nas. Rekla bih da smo ga stavili nekako sa strane, gdje se ne pretvaramo da ne postoji, samo ne dopuštamo da određuje sve naše sljedeće korake. Jer jedna od glavnih misli pokretačica oko cijele selidbe bila je “ne želimo za 5 ili 10 godina žaliti što nismo probali i biti oni ljudi koji samo pričaju o tome što bi možda htjeli, ili što više ne žele, a da ne naprave ništa oko stvarne promjene”. A da je lako napraviti ovakvu promjenu, zaista nije. Tim više što je naš život u Zagrebu bio jako lijep, i mi nismo otišli zato što nam je bilo loše. Otišli smo zbog stvari za koje se nadamo da bi mogle biti još bolje, zbog nekih naših životnih vrijednosti koje nam se čine potencijalno usklađenije s ovom novom okolinom, zbog ideja o tome što bi život u Amsterdamu mogao značiti za našu djecu.
Ali istovremeno je cijena koju plaćamo za te potencijalne pozitivne promjene u daljoj budućnosti visoka – i doslovno, i u prenesenom smislu. Jer u Zagrebu smo ostavili i obitelj i divne prijatelje koji su kao obitelj, prijatelje za koje smo silno zahvalni da ih imamo, da imamo djecu u sličnim životnim fazama, da se dobro slažu… I zaista je bilo teško otići od njih, i uvijek postoji strah da smo možda donijeli “krivu” odluku. Stavljam krivu pod navodnike, ne mislim da je ovo bila kriva odluka – bila je odluka o kojoj smo razmišljali dugo i detaljno, odluka koju smo zbog nekih vanjskih okolnosti bili prisiljeni i odgoditi na neko vrijeme, tako da smo u toj fazi prisilne pauze dobro razmišljali možemo li biti ok i sasvim na miru s tim da ostanemo u Zagrebu. I stalno smo se vraćali na to da ne možemo, da nas vuče probati, i bilo nam je važno poslušati taj poziv iznutra, dopustiti si da izađemo iz zone svog komfora, a u smjeru nečeg nama bitnog. Zahvalni smo na tome da smo uopće imali priliku napraviti ovako nešto za sebe, a dalje ćemo vidjeti kako će sve ići. Važno nam je da smo zajedno, da smo tu jedni za druge, da se otvaramo novim iskustvima i da si dopuštamo sve osjećaje.
- Dolazimo do zadnjeg i najtežeg pitanja. Mnogima je danas prihvaćanje najteži dio terapijskog procesa u koji ulaze težeći promjeni i bijegu, a ne prihvaćanju. Po tvom mišljenju i iskustvu, kako kultivirati prihvaćanje onih dijelova sebe koje pokušavamo sakriti?
Osvijestiti da je sve to sasvim ljudsko, da ima smisla na nekoj razini, i da su to načelno dobronamjerni pokušaji zaštite samih sebe – i pokušaji skrivanja i bijega, i nelagoda koju vežemo uz prihvaćanje. Tako da mislim da je prvi korak prema prihvaćanju zapravo nježnost prema sebi, prestanak (ili barem smanjivanje) osuđivanja sebe zbog toga što nešto nismo uspjeli napraviti ili promijeniti, zbog toga što je nešto drugačije nego što bismo mi htjeli da je.
Ali istovremeno je važno i osvještavanje i podsjećanje samih sebe na to da ne trebamo odustati od prakse prihvaćanja samo zato što nam je ona često strana i nelagodna – upravo suprotno. Pomaže kad shvatimo da nam to izbjegavanje nelagode većinu vremena čini život manjim, a ne zaista ispunjenijim i sigurnijim. Kad shvatimo da svi imamo dijelove za koje nam se čini da ih drugi ne mogu razumjeti ili voljeti, a u stvarnosti upravo se kroz te dijelove često zaista dubinski povežemo, jer su oni dio toga što nas čini jedinstvenima. Oni su dio mozaika cjelovite osobe koja jesmo, u koju se netko drugi zaljubi, kojom se oduševi, koju cijeni i poštuje; za razliku od neke idealizirane i plošne slike koja zapravo ne postoji.
A razlog zašto ovdje spominjem druge osobe je taj što ne polazim od ponekad zastupane pretpostavke kako moramo prvo “izliječiti” ili voljeti sebe kako bi nas i drugi voljeli, nego vjerujem da nam je češće lakše doći do te ljubavi i samoprihvaćanja u odnosu s podržavajućim drugima. Ali to je malo i začarani krug – moramo imati dovoljno hrabrosti i dovoljno vjere u sebe da bismo se usudili izložiti i pokazati drugima te različite dijelove sebe, uz određen rizik da će nas neki zaista i odbaciti zbog tih dijelova, da bismo mogli stvarati odnose s onima kojima ti dijelovi ne smetaju i koji ih vole.
Autorica fotki unutar ovog članka: Barbara Tursan Mišić
