Sad, gotovo godinu dana nakon što sam pročitala roman Marka Babića Putovanje zvano igra, tek sad zapravo – postajem svjesna snage i utjecaja koji je ovaj roman ostavio na mene. Moj je poziv takav da čitam mnogo, i vrlo često, zaboravim što sam čitala tolikom snagom zaborava da ne bih znala složiti ni koju rečenicu o knjizi.
O Markovoj knjizi koju je napisao 2023. i u njoj ispričao priču o svome životu, priču o svojoj obitelji i priču o sarkomu – i sad, nakon što godinu dana stoji zatvorena na mojoj polici, ja mogu reći mnogo.
A ono prvo što ti o njoj želim reći, pogotovo ako ju nisi čitao/la, jest kako sam se osjećala dok sam ju čitala. Mi ljudi, kad se prisjećamo, imamo tendenciju raditi to kroz osjećaj koji je nešto u nama izazvala određena uspomena. Pogotovo ako je taj osjećaj bio snažan. Tako naprimjer, kroz emotivnu sferu, ja pamtim ovu knjigu.
Prvih pet minuta čitanja dalo mi je do znanja da roman neću primiti samo kognitivno. Neću saznati kako je to biti osoba koja je mlada, uspješna, u sretnom odnosu. Kako je biti sve to i onda dobiti rak. U prvih pet minuta ove knjige ja sam se rasplakala.
Ali sad te moram pripremiti na plot twist.
Rasplakala sam se od smijeha. I tu kreće jedna od mnogobrojnih lekcija koje nam je dao Marko Babić, a koja kaže da smo mi ti koji biramo koliko ćemo ozbiljno shvatiti život. Jer koliko god situacija bila teška, koliko god nam život postavio izazova, mi uvijek imamo izbor. A jedan od tih izbora, onaj u kojem je Marko Babić u svom prvijencu bio toliko vješt, jest birati humor kao svjesnu opciju koja život čini boljim.
Svoj stav prema životu opisao je nevjerojatno pitkom iskrenošću i ranjivošću koju, ja vjerujem, svi ljudi znaju prepoznati i cijeniti. Njegov humor i trademark nota optimističnog stava nisu plastični, nisu didaktički usmjereni čitatelju kudeći ga što kuka nad svojim životom, dok on koji je obolio od raka ima snagu za vidjeti onu drugu perspektivu.
Roman je to koji daje uvid u svu lepezu osjećaja onog koji je obolio. U težinu, u trud, u promjenu perspektiva i raspoloženja. A opet, kroz cijeli roman nosi karakteristiku feel-good priče za koju se nadaš da će imati sretan epilog.
U svome životu često koristim jedan od motiva iz ovog romana kako bi promijenila vlastitu perspektivu. Radeći posao koji volim i u koji ulažem mnogo vremena, a i uz maleno dijete, često se dogode oni dani u kojima se iscrpim i umorim te postanem frustrirana. I tad počnem gledati na svijet oko sebe negativno. Koliko god nehtjela, u glavi mi se stvori pitanje: Čemu sve ovo? i ta misao oslobodi lepezu osjećaja i vrlo tmurno raspoloženje.
I tad se sjetim Markove priče o bolesniku koji je u bolnici ležao pokraj njega i koji je zbog svoje bolesti postao osoran, ogorčen i vrlo neugodan prema drugim ljudima. On je napravio svoj izbor.
I taj izbor utjecao je na to koliko će ljepote on doživjeti u danu, na njegovo cjelokupno raspoloženje, na međuljudske odnose, i na koncu – na to kako će ga pamtiti.
Sjetim se te priče i sjetim se toga da, i kad sam umorna, i kad je teži dan nego onaj koji je bio jučer ili onaj koji će doći nakon njega, ja mogu odabrati biti nježna, biti ljubazna, a možda…i biti sretna.
Teški dani ne isključuju sreću.
U zadnjim danima svoga života, Marko Babić neumorno je radio na novoj knjizi, a ona će, prema najavi njegove partnerice Tine Biloglav, uskoro ugledati svjetlo dana.
Čvrsto vjerujem da će i ta knjiga ostaviti trag, čineći time Marka Babića jednim od onih ljudi koji žive vječno.
