Bilo je to druženje karakteristično za ljude u dvadesetim godinama. Miks različitih ekipa okupio se u nečijem stanu, u prostoriji zadimljenoj od gustog dima, oko stola na kojem su se nalazile količine alkohola koje bi nas sve skupa sad, 10 godina kasnije, vrlo vjerojatno opile samim isparavanjem.
Dinamika druženja bila je isto tako karakteristična mladim ljudima koji su netom istupili iz zgrade fakulteta i imali snažan dojam da će promijeniti svijet. U moru svih važnih tema koje su se isprepletale i o kojima se žustro raspravljalo, nikad nije bilo priče o tome tko što radi, kakvu kuću gradi ili koliko je umoran od djece.
Vrlo lijepo razdoblje gotovo naivne mladosti u kojoj je idealizacija svega, a pogotovo egzistencijalnih tema bila na prvom i najvažnijem mjestu.
Među najvažnijim od njih bila je ljubav. Ljubav koja je u dvadesetima još uvijek neistražen teritorij, ljubav kao tjelesni iskaz strasti, ljubav kao ono nešto čarobno što možeš naći u drugome ili u tom trenutku u više drugih ljudi jer si mlad i neobavezan i ne zanimaju te dugoročni odnosi.
I tako su dečki započeli razgovor o slobodnim djevojkama koje znamo i za neku djevojku kojoj više ne pamtim ni ime zaključili da je neizmjerno zgodna i lijepa. Svi, pa i oni zauzeti momci uključili su se u razgovor, jednako kao i mi – zauzete i nezauzete djevojke.
I Dinko i ja smo zaključili da je istina – riječ o jako zgodnoj djevojci. U tom trenutku, ljutito nas je prekinula jedna od djevojaka i iskomentirala:
„Kako uopće možeš reći da ti je druga djevojka dobra kad imaš zaručnicu?“
Pitanje je bilo upućeno Dinku.
On joj je odgovorio: „Izabelu volim i prelijepa je. U mojim očima najljepša i najbolja osoba koju znam. Ipak, to ne znači da je jedina lijepa i zgodna djevojka na svijetu, jednako kao što ja njoj nisam jedini lijep i zgodan dečko ili jedini dečko s kojim bi bila u vezi ili se seksala.“
Odgovor nije zadovoljio relativno nam nepoznatu djevojku koju je tema očito i jako pogodila te je ona nastavila:
„Ti pred svojom djevojkom govoriš da bi bio s drugima i da bi ona bila s drugima. Zašto ste uopće onda jedno s drugim?“
Cijela je prostorija utihnula i očekivala odgovor na ovu neočekivano bačenu rukavicu u lice. Mi smo tad bili jedini par koji je bio duže u vezi, jedini par koji je bio pred brakom i jedini par koji je mogao raspetljati ovu temu koja, činilo se u tom trenutku vrlo glasne tišine oko nas, nije bila upitna samo toj pomalo ratoborno odlučnoj djevojci.
Upitala sam ju: „Zar ti zaista misliš da kad upoznaš osobu s kojom ćeš željeti provesti život, više nikad nećeš poželjeti nikog drugog?“
Nije mi morala odgovoriti jer je odgovor jasno sijevao iz njezinog pogleda. Pogledavši ostatak prostorije, bilo mi je u potpunosti jasno da mnogi u prostoriji imaju sličan stav.
Shvatit će, razmišljala sam tad, jednom kad i oni sami budu duže u odnosu, jednom kad upoznaju osobu koju vole najviše na svijetu, a opet im se svidi netko drugi – da je riječ o nečemu što je uobičajeno i što je ljudski. Shvatit će da romantizacija ljubavnih priča sa krajevima poput ‘živjeli su sretno do kraja života’ ne znači da u taj spektar sreće nikad nije upao i princ iz neke druge države koji je baš bio lijep i karizmatičan pa je princeza hihotavo razgovarala s njime na večernjem balu, držeći i dalje svog princa pod ruku i usput se crvenjela, ali i osjećala opet mladom.
Prije nekoliko dana, dakle deset godina poslije onog druženja u stanu, nazvala me prijateljica i rekla: „Ja nisam normalna.“
„Ok, to znamo otprije!“ – rekla sam joj kroz smijeh i upitala ju što se događa.
Zadnjih godinu dana, Natalija je bila u vezi svog života. Marko je bio zgodan, nježan, emocionalno inteligentan, pažljiv i odličan seksualni partner. No, Natalija je prije mjesec dana dobila novog kolegu na poslu koji je bio mlad, karizmatičan i imao odličan smisao za humor. Voljela ga je promatrati i smatrala ga je vrlo zgodnim. Nije joj bilo ni na kraj pameti učiniti nešto zbog čega bi ugrozila svoju vezu, ali je shvatila da uživa u razgovoru s kolegom i češće se sređuje na posao no što je to činila prije.
„Koja normalna osoba bi mogla smatrati nekog klinca privlačnim kad ima frajera kakvog imam ja?“ – rekla mi je razočarano na kraju svoje tirade o dvadesetinešto godina starom komadu, čiju sam si (po svom ukusu smišljenu) sliku stvarala u glavi, žaleći u tom trenutku (i samo u tom trenutku) što i ja ne radim u uredu u kojoj praksu obavljaju dvadesetinešto godina stari dečki.
„Zašto Natalija šizi?“ – upitao je Dinko s drugog kraja sobe.
„Smatra nekog dvadesetinešto starog momka iz ureda zgodnim pa misli da nije normalna!“ – uzviknula sam mu natrag.
„Uuuu, znači tebi stvara zazubice?“ – upitao je Dinko, nasmijao se i nastavio raditi nešto svoje.
„Blago vama! Vi možete razgovarati o takvim temama!“ – zaključila je Natalija.
„A zašto ti ne bi s Markom razgovarala o tome?“ – upitala sam ju i začula muk s one strane telefonske žice.
Imala sam osjećaj kao da sam joj predložila nešto puno radikalnije od iskrenog razgovora sa svojim partnerom jer je dugometražna tišina koja je uslijedila davala jasan znak da o tome što sam ju pitala apsolutno nikad nije razmišljala.
Ali velika je istina da Natalija nije ni blizu u manjini onih koji drže velikog ružičastog slona u prostoriji i odluče ne razgovarati o drugim ljudima.
I da razriješimo odmah u početku i ružičastog slona udaljimo, makar iz ovog teksta. Postoje samo oni parovi koji razgovaraju ili ne razgovaraju o privlačnosti drugih ljudi. Kategorija onih kojima drugi nisu privlačni – ne postoji.
Na početku odnosa ne razgovarati o toj temi čak je i uobičajeno. U trenutku kad se zaljubimo, kad osjetimo da osobu koja je do tad neobavezno bila pokraj nas želimo zadržati uz sebe i želimo s tobom osobom stvoriti odnos – prvi put osjetimo koliko je riskantno voljeti.
Osjetimo da imamo mogućnost izgubiti i osjetiti bol – i tad počinjemo stvarati zajedničke rutine i obrasce ponašanja koji će nam biti poznati i ugodni, ali najvažnije – koji neće biti neuobičajeni. Želimo dobiti poruku i čuti se svaki dan, želimo znati da je petak navečer rezerviran za nas bez da to moramo posebno iskomunicirati.
I u trenutku stvaranja odnosa koji će biti siguran ulog, zicer sa vrlo malim postotkom rizika i gubitka – osjećamo strah govoriti o jednostavnoj činjenici da su i drugi ljudi i dalje privlačni bez obzira na to što smo mi zaljubljeni preko ušiju.
Ipak, mnogi parovi prođu tu fazu gniježđenja i nastave živjeti s uvjerenjem da njihov partner nikad ni za kog drugog ne smije i neće pomisliti da je atraktivan niti osjetiti privlačnost, a jednak pritisak zadaju i sebi – osjećajući ogromnu krivnju i osjećaj emocionalnog varanja partnera kad dožive osjećaj onog dobropoznatog uzbuđenja i ushita zbog nečeg toliko nevažnog kao što je razgovor s kolegom s posla.
Strah koji se stvara kad priznamo sami sebi ili svome partneru da nam je netko zgodan ili priznamo da netko drugi mora biti zgodan i privlačan našem partneru povezan je s jednostavnom i predivnom željom da svoju osobu ne izgubimo. I u želji da ju ne izgubimo pogrešno povežemo da će ignoriranje teme učiniti tu istu temu nepostojećom.
Pretražujući google dok sam razmišljala o uglu kojem ću prići ovoj ogromnoj i neistraženoj temi – došla sam do dva zaključka.
Prvi i nepobitan zaključak jest da je ovo tema koju u tražilicu upisuju mnogi, a dokaz tomu jest sama tražilica koja već nakon prvih par napisanih riječi nadopunjuje i pretražuje:
Is it ok to have a crush….while in a relationship?
Drugi, nešto žalosniji zaključak jest da su članci na internetu temu pokrili sa začuđujućom ‘metlom u guzici’. Nije mi jasno. Ako živimo u doba koje tvrdi da je tolerantno, zašto tolerancija ne postoji u najčešćoj od partnerskih institucija koju i dalje odabire najveći broj ljudi diljem svijeta – monogamnom odnosu?
Ako živimo u doba kojem je središnja misao ‘potraga za srećom’ i ‘branjenje slobode’ zašto onda ljude uvjeravamo da je to što smo pomislili da netko drugi ima lijepe oči, odlično oblikovane ruke i odličan je sugovornik, znak da u našem odnosu nešto ne valja ili nedostaje?
Jer svaki članak započinje mišlju da je činjenica da nam se sviđa netko drugi sasvim normalna, a završava s prijedlozima potencijalnih nedostataka u našem partnerskom odnosu.
Takvi zaključci nemaju biti što drugo nego pretjerana reakcija ega koji se brani jer je povrijeđen.
Jer nije lako prihvatiti da naš partner ponekad osjeti leptiriće prema nekome tko nismo mi sami. Nije lako prihvatiti činjenicu da bi htio dodirivati drugo tijelo i da bi osjetio uzbuđenje zbog toga.
Ma nije lako ni čitati ove rečenice iznad, zamišljajući svog partnera a da ne osjetimo neku reakciju u našem tijelu, zar ne?
I koliko god bilo teško, ne znači da zbog toga nije nešto što nam je uobičajeno. Već dobro znate da najlakši put nije nužno i najbolji put, a što se tiče prihvaćanja činjenice da odabir jednog partnera ne znači instant sljepoću za sve druge ljude na svijetu jedan je od najboljih mogućih primjera toga.
A prihvaćanje ćemo postići tek kad nepoznato (kojeg se kao ljudi najviše bojimo) učinimo poznatim i otvorimo razgovor o drugima.
Natalija je, naposlijetku, učinila upravo to. Shvaćajući da zaista ima predivnog partnera s kojim voli i želi dijeliti sve, dopustila si je otvoriti se i započeti razgovor o osjećaju privlačnosti prema drugim ljudima.
Bila je oprezna i otvorena. Pitala je Marka osjeća li ponekad privlačnost prema drugim ženama i navela kako se upravo nešto slično njoj događa s kolegom s posla. Marko je podijelio svoje stavove. Natalija je osjetila zrno ljubomore i dopustila je tom osjećaju da dođe i prođe, proučavajući što on za nju znači te su nastavili pričati.
Produbili su razgovor i otvorili teme koje prije nikad nisu istražili. Pokazali su jedno drugome dijelove sebe koje su skrivali, strahujući od osude ili možda ljubomore. Upoznali su se na još jednoj, dotad nevidljivoj razini.
Njihovo povjerenje jedno u drugo zbog tog je razgovora poraslo. Ironično, kako razgovor o drugima može produbiti odnos i udaljiti ga od jaza i problema koji uglavnom nastaju kad između partnera stoji nepoznata crna jama u koju nitko iz straha – ne želi ući.
Natalija je nastavila na poslu razgovarati s mladim kolegom, a ponekad je neki od razgovora ispričala i Marku.
A ja sam se, zaključujući ovaj tekst, zapitala kako bi sad razmišljalo isto ono dvadesetinekoliko godina staro društvo o istoj temi da se nekim čudom opet nađemo u istoj prostoriji…
- Priča o upoznavanju - 13/09/2024
- Da smo djeca, svijet bi bio ljepše mjesto – priča o Filipu i (L)eni - 19/06/2024
- Je li sa mnom sve u redu? - 21/05/2024
Prvi puta čitam o ovoj temi što je vrlo osvježavajuće. Pohvale!
Savjetujem Vam da tekst vizualno doradite pošto ga je izazovno čitati. Iskoristite opcije “bold”, “podnaslov” i ostalo.
Hvala!
Ovaj tekst me asocira na bivseg momka koji mi je u par navrata u drustvu ispred svih dao slican komentar kao Dinko. Osobno dan danas ne mogu prezaliti sto u tom periodu nisam vise cijenila sebe i isti tren se okrenila i otisla. Da da jasno da cu i ja odmjeriti DiCapria, a on Gal Gadot, naravno. Ali nekakav minimum lojalnosti mora postojati. Isto tako i ova “moderna” razmisljanja o prevari. Cemu uopce stati i razmisljati o potencijalnim razlozima zasto mi je netko to napravio? Prezvakivanje situacija gdje te netko ne postuje, ici protiv sebe? Dajte molim vas, kad se vec igrate psihologa onda naucite ljude kada treba reci odj* pa ih pola nece biti isfrustrirano i nervozno jer biraju debile i svasta si dopustaju..
Draga Jelena, žao mi je što je ovaj tekst izazvao ovakvu reakciju u tebi, ali samim time što još uvijek razmišljaš o bivšem momku, o tome što si mu trebala reći i osjećaš ljutnju znači da je to neprorađen prostor za tebe. Lojalnost, vjernost i poštovanje subjektivni su pojmovi koji se razlikuju od osobe do osobe, od para do para…tvoje poimanje poštovanja i tuđe nije isto.
A što se tiče prevare, jedna teška istina (ne naša, već od Esther Perel, psihoterapeutkinje koja propituje preljub) jest da odgovornost za prevaru u dogovoreno monogamnom odnosu nosi i prevarena osoba i onaj tko vara – to nije nužna istina, ali vrlo česta jest.
Ali da, puno je lakše okriviti drugoga, nego taj prst okrenuti prema sebi i pitati se – Imam li ja odgovornosti u tome? Jednako kao što je puno lakše vrijeđati, koristiti ružne riječi kad si povrijeđen, nego dopustiti težinu boli, prihvaćanja vlastite odgovornosti i samospoznaje.
Ipak, to što je lakše, ne znači da je tako i bolje…
Izabela