Kada su Adolfa Eichmanna, SS-ova dužnosnika na njegovom suđenju o počinjenim zločinima tijekom 2. svjetskog rata upitali postoji li opravdanje za svo zlo koje je učinio, njegova je obrana bila vrlo kratka, a glasila je: „Samo sam slušao naredbe.“

Ono što zapravo najviše zastrašuje je to da većina SS vojnika i stražara nisu bili sadisti, nisu bili sociopati i psihopati nego po svemu sasvim “normalni” pojedinci.
Početkom 60-tih godina 20. stoljeća poznati socijalni psiholog Stanley Milgram napravio je jedan od najpoznatijih eksperimenata u psihologiji putem kojeg je htio ispitati u kojoj se mjeri i iz kojeg razloga obični ljudi pokoravaju autoritetu.
Sudionicima eksperimenta bilo je rečeno da se istražuje sposobnost pamćenja i utjecaja kazne na zapamćivanje. U jednoj su prostoriji bili tzv. „učenici“ koji su morali pamtiti parove riječi dok su u drugoj prostoriji bili sudionici eksperimenta koji su dobili uputu kažnjavati „učenike“ za svaku pogrešku koju naprave. Kazna je bila zadavana u obliku elektrošoka, počevši od najslabije voltaže za prvu pogrešku prema sve jačim voltažama za svaku iduću pogrešku.

Iako su „učenici“ vikali da ih boli i da žele prestati s eksperimentom, većina sudionika bi nastavila sa zadavanjem elektrošokova nakon što bi im glavni istraživač rekao da moraju nastaviti s eksperimentom. Još gore, veliki broj sudionika išao je do te mjere da su zadavali elektrošokove jačine 450 volti iako je u uputama pisalo da takva voltaža predstavlja životnu opasnost.
Naravno, „učenici“ su bili prikriveni istraživači koji su glumili bolove jer stvarnih elektrošokova nije ni bilo, ali sudionici to nisu znali pa je ipak većina sudionika poslušala sve naredbe istraživača.
Zašto je tome tako?
Jedan od razloga leži u načinu na koji smo odgajani – još kao djeca naučeni smo vjerovati roditeljima, učiteljima, „starijima i pametnijima“, osobama u odijelima, odorama i kutama i sl. Naučeni smo poštovati zakone, biti poslušni i slijediti naredbe, ali istovremeno prebacivati potpunu odgovornost na druge ljude u situacijama kada netko drugi donosi odluke umjesto nas, a mi ih „samo“ izvršavamo.
Drugi je razlog taj da ako druge osobe ne doživljavamo kao sebi jednako vrijedna ljudska bića (npr. diskriminiramo po pitanju vjere, nacionalnosti, spola, dobi, stupnja edukacije, socijalnog statusa i sl.) postoji vjerojatnost da ćemo na druge ljude gledati kao na objekte ili kao sredstva koja opravdavaju naše ciljeve – tada ljudi u našim glavama lako počinju gubiti svoja lica i specifične identitete, te jednostavno postaju mete, nevažne nam žrtve i dijelom nekakve opće statistike.
Smatraš li da bi postupio/la drugačije u ovakvom eksperimentu?
Jesi li osoba koja bespogovorno i nekritički poštuje autoritete?
Tko po tebi nosi veću krivnju – osoba koja donosi odluke ili osoba koja ih „samo“ izvršava?
- Što (ne)moć odgađanja trenutnih zadovoljstava govori o nama? - 13/09/2024
- Prava mračna strana ovisnosti - 19/06/2024
- Osjećaš li se (pre)često bespomoćno? Ovo je mogući razlog. - 21/05/2024