Otok Kihavah
Otočić na kojem sam živjela zvao se Kihavah, što znači baby coconut, odnosno mladi kokos. Možeš prošetati cijelim za 30-ak minuta i jedino naseljeno što je bilo na njemu je upravo Anantara Kihavah Resort na kojem sam radila i staff area. Otočić leži na koraljnom grebenu okružen azurnim morem i pijeskom mekanim i bijelim poput brašna. Posvuda se nalaze visoke kokosove palme, zelenilo i ljepota kakvu niti jedan fotoaparat ne može predočiti dovoljno dobro. Na otoku se nalazi mali dućan koji izgleda kao trafika za najhitnije stvari, ali ne postoji niti bankomat, niti jedan dućan s odjećom – primjerice. Prvi lokalni otok zvao se Kudarikilu do kojeg se može doći za otprilike 15 minuta vožnje brodom i tamo žive samo loklaci, isto tako nema restorana, samo neke male trgovinice s najosnovnijim stvarima. Jako jako jednostavno. Prva bolnica bila je udaljena 45 minuta speed-boatom i nalazila se na jednom većem otoku koji nije bio vidljiv s obale. Kad biste stali na obalu Kihave ne biste vidjeli apsolutno ništa osim mora. Azurno plavo more u prostranstvo dokle god ti pogled seže. Pogledaš na Google Maps i skužiš da je lokacija usred Indijskog oceana i moraš jako puno puta zumirati da bi pronašao Baa Atoll otočje u kojem je smješten mali otok Kihavah.
Anantara je resort koji se sastoji od vila (kućica) na vodi i beach vila, odnosno kućica uz more. U ponudi ima Spa centar, zvjezdarnicu, 4 luksuzna restorana, rekreacijski centar, kids club centar, vrt slokalnim cvijećem i biljkama, kino na otvorenom, malu galeriju gdje je radila akademska slikarica (i držala tečajeve slikanja), fotografa, ronilački centar i kliniku s lokalnim doktorom (u slučaju manjih ili hitnih intervencija). Anantara je prvi resort koji je imao podvodni restoran, gdje si mogao jesti pod morem, odnosno biti okružen životinjama koje slobodno žive u moru. Kao da sjediš u ogromnom akvariju. Kako je otok smješten na koraljnom grebenu, možeš stvarno doživjeti tu neopisivu ljepotu podmorskog svijeta.
Prvi dan na Maldvima bio je upoznavanje s kolegama, ostalim zaposlenicima na otoku, upoznavanjem gdje se što nalazi (ako gosti pitaju), što je sve u ponudi, koga pitati, gdje uputiti, plus upute o ponašanju koje se očekuje od zaposlenika na otoku.
Kultura života i rada Maldiva
Prije svega važno je upoznati vas malo s kulturom Maldiva. Maldivi su muslimanska zemlja, što znači podjele na temelju spola što se tiče aktivnosti (o tome malo kasnije), različita pravila za žene i za muškarce i određena pravila odijevanja za sve zaposlenike. Ovo sad što pišem se ne odnosi na goste i posjetitelje Maldiva. Imali smo tri iste uniforme koje nam je dodijelio resort sa svojim imenom koje smo morali nositi dok radimo cijelo vrijeme. Prije prvog dana rada, odete u Laundry service kod krojača i oni vas izmjere i pripreme vam 3 primjerka uniforme (ako nešto treba prekrojiti, produžiti, naprave to na licu mjesta).
Uniforme bi poslije svakog nošenja odnijeli na prozorčić za pranje, rekli svoje prezime i sutradan bi nas dočekala opeglana i čista. Dugačke lanene crne hlače, široka bež lanena majica kratkih rukava s prugama u boji maldivske zastave (nikad pripijena odjeća) i crne kožne japanke (svuda je pijesak i ljudi su uglavnom bosi). Kosa je morala biti povezana i uredna (rep ili punđa), a muslimanke (koje su to izabrale) nosile su hijab (neutralnih boja) i nije im se smjela vidjeti kosa (oni to biraju među sobom, nije nužno obavezno, ali ako se djevojka odluči, treba se te odluke držati). Šminka je smjela biti minimalna (maskara i nevidljiv puder). Osobno, samo sam nosila maskaru i možda nekad korektor jer je bilo toliko vruće da ti je zaista svaka šminka bila preteška. A koža mi je od klime i hrane bila stvarno čista. Nismo smjeli imati nikakav nakit (oprostili su na sreću moje silne piercinge po ušima), nikakav lak na noktima (osim prozirni), izuzev na dane kada ne radimo (dakle bilo je jednostavnije ne lakirati nokte). Na Maldivima uglavnom svi hodaju bosi, po uredima, po rekreacijskom centru, kod pregleda, u ronilačkom centru. Eventualno možete nositi japanke – osobito ako je pijesak vruć, ali patike nitko ne posjeduje. Svuda je pijesak. Pa tako i po vama i vašim privatnim stvarima.
Dijelili smo sobe po spolu, prvih par tjedana bila sam sama, a kako su morali renovirati taj diou kojem sam živjela, preselili su me u malu kuću s nekoliko stanova, tako da sam imala 2 cimerice – kolegice iz Europe (jedna instruktorica ronjenja Flora i računovotkinja Anna). Svi zaposlenici bili su smješteni u staff area, imali smo klimu, TV, kupaonicu, ladice i mali hladnjak. Jeli smo u kantini za zaposlenike tako da nikad nismo morali kuhati. Princip je bio buffet, dakle mogli ste birati što vam se jede, a izbor jela je bio poprilično velik. Svakodnevno svježe tropsko voće, salate svih vrsta, kuhano, pečeno povrće, riža s i bez začina i umaka, riba, meso i vegetarijanska jela. Deserti od kokosa, pudinga do kolača, svakakvih lokalnih slastica i bezalkoholna pića. Stvarno su se trudili imati izbor da nam ne dosadi.
Svi zaposlenici na raspolaganju imali su i teretanu koja je imala i malu dvoranu (u njoj sam plesala za dušu, učila yogu, i povremeno vodila plesne radionice za zaposlenike). Mogli smo ići na aktivnosti kao ronjenje s bocom i dihalicom, na izlete brodom i koristiti većinu usluga kao i gosti (ukoliko je bilo mjesta, i naravno na naš slobodan dan). Imali smo povremeno staff partyje na plaži uz DJ-a i vatrene baklje. Za one koji su htjeli bilo je i alkohola. Sve do sad što pišem bilo je u potpunosti besplatno. Ako je postojala neka aktivnost (primjerice tečaj ronjenja na koji sam ja išla), da treba dodatno platiti, kao zaposlenici smo imali popust od 60%. Ako biste recimo htjeli na slobodan dan jesti u jednom od luksuznih restorana, koristiti usluge masaže, tečaj slikanja ili piti alkohol, i to se plaćalo 60% manje od cijene.
Ja sam se gotovo svaki dan dizala u 6 ujutro prošetati do plaže, meditirati prije radnog dana i uživati u miru i šumu valova. Otišla bih u teretanu i nakon treninga bih se spremila za posao i u uniformi otišla na doručak. U 9 sati bila sam u rekreacijskom centru, ovisno gdje je bilo taj dan potrebno.
Na Maldivima sam živjela 3 mjeseca od 5 do 8. mjeseca što je u njihovim pojmovima zima, odnosno, promjenjivo vrijeme. Često su padale kratkotrajne tropske kiše, bilo je oblačnih dana, ali niti jedan dan nije bilo ispod 23 stupnja. Maksimalno je bilo 36 stupnjeva. Imali smo nekoliko oluja kada je vjetar strašno puhao, nosio je pijesak svuda, micao ležaljke i ljuljao palme, a sutradan bi sijalo sunce kao da se ništa nije dogodilo. Ne mogu ni zamisliti kako je usred njihovog ljeta, jer je sunce i tad bilo toliko jako. U doba kada sam ja bila zahvatio me je Ramadan, što je u muslimanskoj kulturi vrijeme kada oni poste kroz dan, ne piju ni vodu, i prvi obrok imaju navečer za zalaskom sunca. To je isto godina kada je Hrvatska bila 2. na Svjetskom prvenstvu u nogometu (2018.), ali o tome ću malo kasnije.
Vlaga je bila poprilično velika u zraku tako da mi je kosa (kad bi ju pustila) bila valovita i letila posvuda dok mi je koža bila nevjerojatno glatka. Uglavnom sam nosila punđe, kopče i tretirala kosu uljima tako da mi je poprilično narasla nakon što sam se vratila u Hrvatsku (eto pro tip za sve koji žele poboljšati rast kose).
Radila sam 6 dana u tjednu od 9 ujutro do 6 popodne s pauzom od sat vremena za ručak. Moj posao bio je – plesna trenerica u sklopu rekreacijskog centra i ispomoć u aktivnostima s djecom. U jednom trenutku radila sam kao zamjena za kolegicu koja je bila na bolovanju 4 tjedna bez dana pauze (kompenzirali su mi sa slobodnim danima, ali ne bih to nikome preporučila). Gotovo svaki dan nakon radnog dana otišla bih gledati zalazak ili se okupati u moru. Nisam htjela niti jedan dan uzeti zdravo za gotovo. Nakon toga uputila bi se na večeru ili trening ako mi se još plesalo ili treniralo u teretani. Slobodno vrijeme provodila bih uglavnom u društvu, na pozivu s bližnjima ili na nekoj aktivnosti.
Kakvi gosti dolaze u Anantara Kihavah Resort
Sve plesne aktivnosti koje sam vodila održavale su se na pijesku ili u ringu za boks, u kids clubu, dakle nije bilo posebne dvorane. Ipak su Maldivi luksuzni resort koji je uglavnom usmjeren na parove i kao destinacija za medeni mjesec. U nekoliko navrata pitala sam se što ja tamo zaboga radim, kud je zima (dakle low season), tud potražnja za tako specifičnom ulogom nije velika. Ali sada ću vam objasniti kako to ide u takvim luksuznim resortima.
Anantara Kihavah resort spada u jedan od tri najluksuznija resorta na svijetu. Ljudi poput Bill Gatesa, Leonarda DiCaprija, slavnih azijskih glumica i europskih nogometaša odsjedaju tamo. Moji kolege i ja svjedočili smo poznatim i manje poznatim ljudima koji su odsjedali tamo. Ako postoji iti malo interesa za aktivnostima, vlasnici hotela će se pobrinuti da to imaju u ponudi, jer zato i jesu luksuzni resort. U sklopu Rekreacijskog centra Anantara je imala Yoga teachera, thai box instruktora, nogomentog i tenisačkog trenera, mene kao plesnu trenericu i trenera koji je bio bivši odbojkaš i vodio razne sportske aktivnosti. Ako je gost poželio igrati odbojku, a nije imao ekipu ili partnera za igru, netko iz rekreativnog centra bio je zadužen za tu aktivnost. Isto tako, ako su djeca od gostiju poželjela bilo kakve igre ili aktivnosti, tu smo kolegice i ja bile na raspolaganju.
Svako jutro kada bi došli na posao prvo bi imali staff meeting, otvorili Excel tablicu, i pogledali dnevna zaduženja. Kada gosti odlaze i dolaze uvijek netko od staffa mora ići da dočeka /isprati goste s poklončićima (doslovno smješkate se i mašete gostima na doku dok lokalci sviraju bubnjeve). Popis svih gostiju koji dolaze i koji odlaze. Zahtjevi, želje, prigovori. Podaci o gostima, kojim im je ovo put da dolaze, dolaze li sa partnerom, ljubavnicom, imaju li rođendan ili obljetnicu. Hoće li biti vjenčanje ili prosidba. Imaju li djece, dadilju. Gdje odsjedaju, koji villa host je zadužen za njih (preko njih se dogovaraju aktivnosti). S gostom nikada ne pričate direktno. Ako je primjerice gost koji se vraća, Anantara za te goste ima poseban tretman, tipa posadili su biljku pri prvom dolasku i moraju (postojala ta biljka ili ne još uvijek) odvesti gosta do „njihove biljke“. Ti gosti također moraju uvijek biti pozdravljeni s „We missed you! Welcome back!“. Kada iznajme bicikle, na bicikl se okači drvena tablica s njihovim imenom. I slični detalji, da ne duljim.
Ti ljudi plate ogromne količine novaca da ih se pusti na miru, i žele imati apsolutno bajkovito iskustvo u svakom trenutku, i na svakom od nas je da im se ta iluzija pruži. Otprilike da dobijete dojam, cijena noćenja za vrijeme low season-a u vili na vodi je $2000 američkih dolara po osobi. Bez obroka (što kreće od $130 po obroku). Bez prijevoza avionom ili brodom od glavnog aerodroma do otoka (što je dodatnih $200 + dolara). Boca najstarijeg vina u podvodnom restoranu je $1800. Ali to su ljudi koji ni ne pitaju za cijenu ili što je uključeno u cijenu. Ništa se ne plaća karticom, sve ide na potpis, na kraju boravka. I svi ostave napojnice. Rijetko koji gost nosi fizički novac sa sobom. Kada sretnete te ljude izgledaju jako normalno i ne biste rekli da imaju milijune. Imaju iste probleme s djecom kada imaju tantrume kao i mi, jednako tako izgore na suncu ako ne stave kremu za sunčanje. Možete jedino vidjeti kulturološku razliku između tipa bogatih Europljana, Amerikanaca, Kineza i Arapa. Kinezi će uvijek nositi hranu sa sobom, ostavljati minimalne napojnice i neće koristiti usluge koje resort nudi. Arapi će se ponašati kao da su iznajmili otok i da se sve treba podrediti njima. Amerikanci, Europljani, ostali Azijati će htjeti da ih se pusti na miru. Takva su bila naša iskustva. Rekla mi je kolegica da je radila kada je saudijski princ zakupio cijeli otok i poslao sav staff na godišnji (koji je također platio), izabrao je 10 ljudi koje želi iz Anantara staffa i doveo je ostale svoje ljude. Odsjeo je 2 tjedna i cijeli otok bio je okružen naoružanim vojnicima. Imali su zabavu, plesačice, obilje hrane, uživali kroz dan u miru, i bili su jako ljubazni, velikodušni gosti. Što je moć novca.
Jedna zanimljiva stvar oko raspodjele posla među nama u rekreacijskom centru je da su većinom sportskih programa (koje su tipične za muškarce) radili muški kolege, a za djecu, i „ženske“ sportove, mi žene. Ta mi se podjela nije baš svidjela i nije mi bilo jasno zašto mene tretiraju kao muslimanku kada ja to nisam. Nisam nikad mogla igrati odbojku, tenis ili bilo kakve sportske igre s gostima. Smjela sam voditi plesne radionice, sudjelovati u dječjim natjecanjima i aktivnostima poput plivanja, yoge, aqua aerobika i ronjenja na dihalicu (sve u posebnoj uniformi za ženu). Nisam smjela prva postaviti pitanje muškarcima niti je bilo pristojno pogledati ikoga prije nego mene pogledaju. Morala sam pozdraviti gosta svaki puta i odvratiti pogled, i ne počinjati razgovor osim ako mene ne pitaju. Za vrijeme posla nismo smjeli u uniformama ići izvan svojih mjesta rada. Toliko sitnih pravila kojih si se primoran držati, većina njih razlikovala se po spolu. Pitala sam se, nisu li pravila za mene trebala biti drugačija jer sam ja iz druge kulture? NE.
Druga strana života na bajkovitim Maldivima. Život u maldivskoj kulturi.
Pročitaj više o tome kako je bilo raditi na Maldivima za vrijeme Ramadana i kao žena u idućem broju.
Hvala ti što čitaš ☺ Želim ti lijep dan.
